Na ceremoniji u Bijeloj kući 9. kolovoza, nekoliko dana nakon što je američki Senat pristao gotovo jednoglasno ratificirati proširenje NATO-a na Finsku i Švedsku, američki predsjednik Joe Biden istaknuo je kako se ruska invazija na Ukrajinu obila o glavu ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. "Dobiva točno ono što nije želio", rekao je Biden. "Želio je 'finlandizaciju' NATO-a, ali dobiva 'natoizaciju' Finske, zajedno sa Švedskom."
Ruska invazija na Ukrajinu bila je, piše Foreign Affairs, velika strateška pogreška, ostavljajući Rusiju vojno, ekonomski i geopolitički slabijom. Uspjesi Ukrajine na bojnom polju otkrili su razmjere truleži u Putinovoj vojsci. Međutim, umjesto da odustane, Putin je na te probleme odgovorio tako što je udvostručio ulog. Naredio je djelomičnu vojnu mobilizaciju, uveo strože kazne za vojnike koji dezertiraju te nezakonito anektirao četiri ukrajinske regije.
Međutim, na njegovo iznenađenje, rat u Ukrajini ubrzao je dugogodišnje trendove koji njegovu zemlju guraju prema propadanju. Europa pokušava smanjiti svoju energetsku ovisnost o Rusiji, međunarodne sankcije i kontrola izvoza ograničavaju ruski pristup kapitalu i tehnologiji. Ruska vlada smanjila je svoj proračun u mnogim odjelima za deset posto, a Rusija je ostala i bez nekih od svojih najboljih talenata, uključujući programere, inženjere i stručnjake za informacijsku tehnologiju, što će smanjiti njeznu konkurentnost u budućnosti.
Slaba velika sila poznata po svojoj otpornosti
Danas je ruska dugoročna perspektiva znatno slabija nego što je bila u prošlosti, stoga će postojati veliko iskušenje da se Rusija umanji kao prijetnja. Međutim, to bi bila pogreška, i to ne samo zato što rat tek treba dobiti. U Ukrajini i drugdje, što se Moskva smatra ranjivijom, to će više pokušavati kompenzirati te ranjivosti oslanjajući se na nekonvencionalne alate - uključujući nuklearno oružje.
Osim toga, Kremlj će, sa svoje strane, naporno raditi na zaobilaženju ograničenja i pronalaženju rješenja za ublažavanje štete. Moskva će pribjeći ilegalnoj trgovini robom kroz mreže koje tranzitiraju kroz prijateljske zemlje i suradnji sa zemljama poput Kine na zajedničkom razvoju tehnologija.
Što Kremlj postaje marginaliziraniji i ugroženiji, to će njegovo ponašanje biti manje predvidljivo i suzdržano. Vrijedno je uzeti u obzir da je Rusija prije rata već bila relativno slaba velika sila, s lošim ekonomskim temeljima za svoj globalni utjecaj. Ipak, njezina sposobnost da ospori interese SAD-a često je bila veća nego što bi sugerirali bilo koji sirovi ekonomski pokazatelji.
Rusija je sklona udariti iznad svoje težine i, iako joj nedostaje dinamičnost, poznata je po svojoj otpornosti. Iako je izgubila svoj udio u ratovima, ipak je ostala značajan akter u europskoj sigurnosti. S tim iskustvom, ne bi bilo mudro pretpostaviti da će ekonomski slabija Rusija nužno manje prijetiti interesima SAD-a u godinama koje dolaze.
Sposobnosti neokrznute sankcijama
Ruska vojska je teško oštećena u Ukrajini. Kako je zapadna kontrola izvoza odsjekla Rusiju od ključnih komponenti kao što su računalni čipovi i zapadni alatni strojevi, programi naoružavanja su odgođeni i Moskva je bila prisiljena tražiti skupa rješenja. Ove će mjere smanjiti kvalitetu i pouzdanost takvih dijelova u sustavima naoružanja i, s vremenom, znatno oslabiti rusku obrambenu industriju.
Ipak, Zapad ne bi trebao pretpostaviti da će ruska vojska biti bezopasna nakon katastrofalnog rata s Ukrajinom. Rusija će vjerojatno naći načina da zaobiđe zapadna ograničenja, posebno s obzirom na poteškoće u njihovoj provedbi. Moskva možda nije osobito dobra u proizvodnji vlastitih zamjena za uvoz, ali ima smisla zaobići zapadne izvozne kontrole. Nakon nezakonite aneksije Krima 2014., Rusija je, usprkos nizu sankcija, još uvijek uspjela zadržati pristup zapadno proizvedenim dijelovima za mnoga svoja oružja.
Iako je Peking do sada oklijevao povećati obrambeno-vojnu suradnju s Rusijom iz straha od američkih kazni za kršenje sankcija, vjerojatno će pronaći načine da podupre Moskvu kako se međunarodna pozornost udaljava od Ukrajine, što uključuje opskrbu mikročipovima i druge ključne komponente.
Osim toga, rat je ostavio netaknutim mnoge ruske sposobnosti koje najviše brinu SAD i NATO. Rusija je i dalje lider u integriranoj protuzračnoj obrani, elektroničkom ratovanju, protusatelitskom oružju, podmornicama i drugim naprednim sustavima.
Iako se isprva činilo da Rusija nije koristila kibernetičke operacije tijekom napada na Ukrajinu, prema analizi Microsofta, Rusija je zapravo izvela gotovo 40 destruktivnih kibernetičkih napada na Ukrajinu u prva tri mjeseca invazije, uključujući i razornu kibernetičku kampanju diljem Europe koja je blokirala ukrajinski pristup komercijalnim satelitima. U mjeri u kojoj se Moskva suzdržala na toj fronti, vjerojatno je to učinila jer je Putin predviđao brzu pobjedu.
Putinov odlazak ne mora donijeti značajne promjene
Nije lako predvidjeti što dolazi nakon Putina. Neki komentatori upozoravaju da bi sljedeći ruski lider za Zapad mogao biti još gori. Podaci o autoritarnim režimima koji su najsličniji ruskom sugeriraju da je malo vjerojatno da bi se politička putanja Rusije pogoršala u smislu stabilnosti i dinamike ako Putin ode s dužnosti kao rezultat domaće dinamike — to jest, zbog državnog udara, prosvjeda ili njegove prirodne smrti. Represija, naime, ima tendenciju popuštanja nakon promjene.
No iako domaća dinamika možda neće postati zapaljivija, autoritarizam u Rusiji vjerojatno će nadživjeti Putina. U razdoblju nakon Hladnog rata, autoritarizam se održao nakon odlaska dugogodišnjih vođa u otprilike 75 posto slučajeva. Štoviše, postoji velika šansa da će elite koje imaju antagonističke stavove prema Zapadu ostati na vlasti.
Od Putinove invazije na Ukrajinu, ruske sigurnosne službe, posebice Federalna sigurnosna služba, nasljednica KGB-a, postale su još više osnažene i ukorijenjene. Što se više Putin mora oslanjati na represiju da bi zadržao kontrolu, to im više moći mora dati. Ako ne dođe do značajnog preokreta među vladajućom elitom u vezi s Putinovim odlaskom, konfrontacijski stav Rusije će potrajati.
Taktičko nuklearno oružje i gubitak uvida u nuklearni arsenal
Kibernetički napadi također će postati sve važniji i razorniji alat, kao što sugeriraju nedavni incidenti u Estoniji i Litvi. U kolovozu, kao odgovor na najavu Tallinna da će ukloniti sve sovjetske spomenike iz javnih prostora, ruska hakerska skupina napala je više od 200 državnih i privatnih estonskih institucija. Ista hakerska skupina na sličan je način ciljala državne i privatne institucije u Litvi u lipnju nakon što je vlada postavila ograničenja na tranzit robe u Kalinjingrad.
Što veću štetu ruska vojska ima u Ukrajini, to je vjerojatnije da će se oslanjati na mogućnost nuklearne eskalacije kako bi neutralizirala NATO-ovu konvencionalnu nadmoć u Europi. Pretežni dokazi sugeriraju da bi rusko političko vodstvo moglo razmisliti o ograničenoj nuklearnoj uporabi ako se suoči s vrstom poraza koji bi mogao ugroziti režim ili državu.
Rastući uvoz taktičkog nuklearnog oružja ruskoj vojsci znači da je manje nego ikad vjerojatno da će zemlja pristati na dogovorena ograničenja svog nuklearnog arsenala. U nedostatku sporazuma, sposobnost Rusije da proizvede strateško nuklearno oružje i postavi nove sustave ne bi bila kontrolirana, a SAD bi izgubio važan uvid u ruski strateški nuklearni arsenal. Naime, Kina također modernizira svoj nuklearni arsenal. Kao rezultat toga, SAD će se naći u suočavanju s dvije neograničene nuklearne sile, obje usmjerene na SAD kao primarnu prijetnju.
Opasnost od novih granica NATO-a
Svaki razuman pokušaj suprotstavljanja Moskvi mora započeti u Kijevu. Potpora SAD-a i Europe Ukrajini do sada je bila izvanredna i pomogla je Ukrajini ne samo da se obrani, već i da pokrene protuofenzivu kako bi ponovno preuzela teritorij koji su okupirale ruske snage.
Međutim, čak i ako Ukrajina i njezini zapadni podupiratelji budu iznimno uspješni, Rusija će ostati izazov za europsku sigurnost. Ruski rat, u svojoj srži, imperijalistički je pothvat ukorijenjen u raspadu Sovjetskog Saveza koji još uvijek nije u tijeku. Kao što neki povjesničari ističu, o raspadu Sovjetskog Saveza najbolje je razmišljati kao o procesu koji na mnogo načina još uvijek traje, a ne kao o zasebnom povijesnom događaju; rat u Ukrajini samo je posljednji u nizu sukoba koji prate ovaj proces. Optimistično je pretpostaviti da je ovaj rat umirući dah ruskog imperijalizma ili da će Rusija, čak i pod drugim vodstvom, brzo odustati od revanšizma kako bi postala dionik europske sigurnosti.
Rat Moskve također dovodi do valovitih učinaka koji će stvoriti nove rizike u odnosima Zapada s Rusijom. Primjerice, ulazak Finske i Švedske u NATO - izravna posljedica ruskog napada na Ukrajinu - povećat će sigurnosne napetosti s Rusijom u baltičkim i arktičkim regijama. Štoviše, vjerojatnije je da će Rusija koja se osjeća ranjivom zbog svojih konvencionalnih snaga pretjerano reagirati na akcije Zapada. Takva dinamika stvorit će nove izazove s kojima će se NATO nositi.
Prebacivanje tereta na Europu tek pusta želja
Rusija danas nije u poziciji započeti novi rat, a pogotovo ne s NATO-om. Ali to ne znači da zapadni političari mogu biti zadovoljni. NATO članicama trebat će godine da obnove oružje i streljivo koje su poslale Ukrajini u ovom ratu. Taj će se danak povećati ako rat potraje.
Neki su tvrdili da loš učinak Rusije u Ukrajini sugerira da SAD može prepustiti ruski izazov Europi, dopuštajući Washingtonu da se usredotoči na Peking. Ali, ako ništa drugo, ovaj je rat pružio snažan podsjetnik zašto europska obrana jest i vjerojatno će ostati jako ovisna o SAD-u. Naivno je misliti da bilo koja europska država može osigurati ključne funkcije podrške koje trenutačno obavlja SAD. Obrambeno planiranje temeljeno na sposobnosti Washingtona da ruski izazov prebaci na Europu u sljedećem desetljeću predstavlja samo puste želje.
Isto tako, ruski rat protiv Ukrajine naglašava način na koji se ishod velikih ratova u konačnici svodi na iscrpljivanje i sposobnost nadoknade izgubljenog osoblja, materijala i streljiva. NATO ima deficite u svim ovim kategorijama. Europska bi vojska odavno bila istjerana s terena da je podnijela i djelić žrtava koje su pretrpjele ruske ili ukrajinske oružane snage.
Ustrajnost u sankcijama i veći angažman među zemljama koje podržavaju Rusiju
Rusija pod Putinom nikada neće biti dionik europske sigurnosti. Kremlj je pokazao da ga daleko više zanima imperijalistički revanšizam nego strateška stabilnost. U kratkom roku, dakle, Washington i njegovi saveznici moraju nastaviti raditi na smanjenju rizika od eskalacije - posebno nuklearne razmjene - i umanjiti sposobnost Rusije da vodi rat.
Iako je Washington obustavio svoj dijalog o kontroli naoružanja i strateškoj stabilnosti s Rusijom, morat će održavati stratešku komunikaciju s Moskvom kako bi izbjegao mogućnost nuklearnog sukoba. Međutim, SAD i NATO moraju planirati sve veće oslanjanje Rusije na nekonvencionalne taktike, uključujući mogućnost da će se Rusija sve više oslanjati na nuklearne prijetnje i da će možda biti voljna nastaviti s ograničenom nuklearnom uporabom.
Degradiranje ruske moći zahtijeva od Washingtona da nadograđuje politiku koju je pokrenuo nakon Putinove invazije na Ukrajinu. Konkretno, SAD mora nastaviti pomagati Europi da se udalji od ruske nafte i plina i obnovi oružje koje je dano Ukrajini. Što je najvažnije, Washington i njegovi saveznici moraju ulagati u provedbu sankcija, kontrole izvoza i antikorupcijskih mjera protiv Rusije koje su uveden te održati svoj angažman s Indijom i drugim zemljama u Africi i na Bliskom istoku koje i dalje pružaju spasonosni pojas Rusiji.
Ukrajina kao vrijedna lekcijama o granicama vojne moći
Dugoročno, međutim, SAD i Europa dijele interes za stabilizaciju odnosa s Rusijom. To neće biti moguće dok je Putin na vlasti. No, na ovaj ili onaj način, neizbježno će doći do postputinovske Rusije, a promjena vodstva pružit će priliku za ponovno uspostavljanje zaštitnih ograda u odnosima.
Iako će svaki budući ruski čelnik vjerojatno ostati u namjeri obnoviti globalni utjecaj Rusije, posebice na njezinoj periferiji, jasno je da je Ukrajina bila posebna opsesija za Putina. Ruski poraz u Ukrajini mogao bi buduće ruske elite naučiti vrijednu lekciju o granicama vojne moći.
Sve veća podložnost Rusije Pekingu također bi mogla povećati izglede da će budući čelnik htjeti opcije i voditi vanjsku politiku koja je manje antagonistična prema Zapadu. Strateške kulture mogu se mijenjati tijekom vremena, uključujući i kao odgovor na dramatične poraze.
Dok se SAD i saveznici nose s trenutnim Putinovim režimom i razmišljaju o tome što bi moglo uslijediti nakon njega, bilo bi dobro da se prisjete stare poslovice da Rusija nikada nije tako jaka kao što izgleda ili tako slaba kao što izgleda. Zemlja često prolazi kroz cikluse ponovnog uspona, stagnacije i propadanja. Čak i sa svojim kapacitetom i globalnim položajem umanjenim ratom u Ukrajini, Rusija će i dalje biti vođena svojim nezadovoljstvom, težnjom za geopolitičkim prostorom izvan svojih granica i željom za statusom.
Rat u Ukrajini iz minute u minutu možete pratiti OVDJE.
