Od davnina su filozofi i znanstvenici pokušavali objasniti pravu definiciju vremena. U Egiptu su sunčani satovi bili na javnim mjestima 1500 godina prije Krista, iako najnovija arheološka istraživanja pokazuju da su takvi satovi postojali i mnogo ranije. Kasnije su Grci, Rimljani i prvi Kinezi također koristili vodene satove i prve pješčane satove. U Kini i Aziji tada su posebno bili popularni "gorući satovi", zapravo štapići koji su gorjeli ujednačenim tempom i na taj način mjerili proteklo vrijeme.
Izum prvog mehaničkog oscilatora, uređaja nalik zupčaniku koji je kontrolirao silu njihala koje navija oprugu, doveo je do stvaranja prvih satova s njihalom u kasnom šesnaestom i ranom sedamnaestom stoljeću. Zanimljivo je i da je ručni sat relativno nov izum - postao je popularan tijekom Prvog svjetskog rata, kada su se masovno proizvodili i dijelili časnicima i vojnicima.
Današnji pametni satovi imaju desetke funkcija, mogu pratiti način na koji vježbamo, spavamo i ostale dnevne aktivnosti te se povezuju s našim telefonima i posebnim aplikacijama za analizu podataka.
Od Mjeseca do Marsa
Ipak, i danas ostaje otvoreno pitanje - što zapravo znači da je 15.48 sati? Poznato je da je svijet podijeljen u 24 vremenske zone (GMT), tako da vrijeme nije isto u svim dijelovima svijeta, što opet ovisi o rotaciji same Zemlje i tome je li dan ili noć. Vrijeme ne mora biti isto ni u istoj zemlji – Ruska Federacija prostire se kroz nevjerojatnih 11 vremenskih zona.
Kada su astronauti misije Apollo 11 1969. godine putovali na Mjesec, u svojoj su svemirskoj letjelici imali posebno razvijeno računalo nazvano 'AGC' (Apollo Guidance Computer), koje je bilo jedno od prvih 'malih' računala uopće. Ovo računalo je programirano da uključi vremensku razliku između Zemlje i Mjeseca. Iako je ta razlika iznosila samo 0,0000575 sekundi dnevno, utjecala je na precizno slijetanje i polijetanje modula 'LM-11', poznatijeg kao 'Eagle', s Mjesečeve površine.
Danski astronom Ole Roemer prvi je pokušao izračunati brzinu svjetlosti davne 1676. godine. To mu je pošlo za rukom mjereći refleksije svjetlosti s Jupiterova mjeseca Io kojeg je promatrao teleskopom. Početkom dvadesetog stoljeća znanstvenici Albert Einstein i Vladimir Ignatovsky utvrdili su brzinu svjetlosti kao 'kozmički aksiom' i došli do zaključka da ništa ne može putovati brže od brzine svjetlosti koja iznosi 299.792 kilometara u sekundi.
Kada pogledamo Sunce, zapravo ga vidimo onakvog kakvo je bilo prije 8 minuta i 20 sekundi, jer toliko (Zemaljskog) vremena treba svjetlosti da prijeđe udaljenost od 150 milijuna kilometara, što ovisi i o godišnjem dobu. Ovaj će efekt igrati značajnu ulogu u istraživanju našeg Sunčevog sustava u budućnosti – poruka poslana koloniji na Marsu do nje će putovati oko 11 minuta, a odgovoru s Marsa trebat će više vremena da stigne natrag. U prosjeku, sonde koje istražuju Jupiter i njegove mjesece šalju poruke putem radio signala kojima treba oko pola sata da stignu do Zemlje.
Naime, čak i kad promatramo noćno nebo, brojne zvijezde i planete, praktički imamo 'vremenski stroj' i izravan pogled u prošlost. Svjetlost zvijezda koju promatramo nije 'uživo', u sadašnjem trenutku, već ih vidimo onakve kakve su bile prije stotina, pa čak i tisuća godina, jer svjetlosti koju emitiraju treba toliko vremena da stigne do Zemlje.
Jedna od zvijezda koja se može vidjeti golim okom, Sirius, zapravo je onakva kakva je bila prije 8,6 godina, jer je od Zemlje udaljena 8,6 svjetlosnih godina. Galaksija Andromeda, najbliža našoj Mliječnoj stazi, može se vidjeti kakva je bila prije čak 2,5 milijuna godina.
POGLEDAJTE VIDEO: Politički nasljednici bivšeg zagrebačkog gradonačelnika osnivaju novu stranku:
