Ona je objavila i fotografiju krvave majice koju je nosila je bila kad su u dvoranu upali naoružani džihadisti i pobili 89 ljudi. Isobel je preživjela tako što se sat vremena pravila mrtva i ležala u lokvi krvi na podu koncertne dvorane.
Evo što je napisala Isobel u dirljivom postu na Facebooku koji je lajkalo više od milijun i pol ljudi:
Nikada ne pomišljate da će se to dogoditi baš vama. Bilo je samo petak navečer i rock koncert. Svi su bili sretni, plesali su i smijali se... a kada su ti ljudi ušli na glavni ulaz i počeli pucati, naivno smo vjerovali da je sve dio šoua.
Nije to bio samo teroristički napad, bio je to masakr. Deseci ljudi bili su upucani ispred mene. Pod je preplavio pravi bazen krvi. Čuli su se krici odraslih ljudi koji su držali u naručjima svoje mrtve djevojke... Uništene budućnosti, obitelji slomljene – u jednoj sekundi.
Šokirana i sama, pravila sam se da sam mrtva više od sat vremena, ležeći na podu među ljudima koji su mogli vidjeti svoje voljene kako nepomično leže. Zadržavala sam dah, pokušavala se ne micati i ne plakati, ali ni tim ljudima pokazati strah koji su željeli vidjeti.
Imala sam nevjerojatnu sreću da preživim, ali mnogi nisu. Ljudi koji su na tom mjestu bili iz istog razloga kao i ja – da se zabave u petak navečer, bili su potpuno nedužni. Ovaj svijet je okrutan. Događaji kao što je ovaj su tu da pokažu ljudsku izopačenost, a slike tih ljudi će me proganjati do kraja života.
Način na koji su bezdušno ciljali i ubijali ljude koji su stajali u dvorani, bez ikakvog poštovanja za ljudske živote...
Ništa nije izgledalo stvarno. Svakog časa sam čekala da se netko pojavi i kaže da je u pitanju noćna mora. Ali nakon što sam preživjela ovaj horor, želim ukazati tko su bili pravi heroji:
Čovjek koji mi je govorio da će sve biti u redu i koji je riskirao svoj život dok me je grlio; par čije su me posljednje riječi uvjerile u dobro u svijetu; policija koja je ipak uspjela spasiti stotinjak ljudi; potpuni stranac koji me je vidio na ulici i tješio me 45 minuta, dok sam bila uvjerena da je moj dečko mrtav; žena koja je otvorila vrata doma ozlijeđenima i preživjelima, prijatelj koji mi je ponudio prenoćište i koji mi je dao novu majicu kako ne bih morala ostati u ovoj majici umrljanoj krvlju - svi vi ste me uvjerili da ovaj svijet ima šansu biti bolji.
Ali ovo najviše posvećujem ljudima koji su ubijeni u dvorani, a koji nisu imali sreće da se probude danas, ali i bolu kroz koji prolaze njihove obitelji.
Jako mi je žao. Ne postoji ništa što bi moglo zaliječiti tu bol. Osjećam se privilegiranom što sam bila uz njih u posljednjim trenucima njihovih života. I mogu jamčiti da njihove posljednje misli nisu bile upućene životinjama koje su izvršile napad - mislili su na ljude koje vole. Dok sam ležala dolje među nepoznatim ljudima i čekala da metak okonča mojih 22 godine, prisjećala sam se svakog lica koje sam voljela ili mu rekla da ga volim.. I tako sve vrijeme, sjećala sam se najljepših trenutaka svog života. I željela sam da ti ljudi koje volim znaju koliko ih volim i da bez obzira na to šta se meni dogodilo, nastave vjerovati u dobro u ljudima. Da ne dozvole tim ljudima da pobijede.
Prošle noći, životi mnogih su zauvijek promijenjeni, a na nama je da budemo bolji ljudi. Da živimo živote koje su sanjale nevine žrtve tragedije, ali ih neće moći ostvariti. Počivajte u miru anđeli. Nikada nećete biti zaboravljeni.
