Kineski sektor nekretnina posustaje. Najveći privatni kineski poduzetnik nije platio svoje vanjske obveznice. Većina poduzetnika bori se s refinanciranjem svojih domaćih obveznica. Cijene kuća pale su u posljednjih 11 mjeseci. Novogradnja je manja za 45 posto. Najveće opterećenje pogađa poduzetnike koji su prikupili velike iznose pretprodajom stanova koji se tek trebaju izgraditi. Neki, međutim, nisu uspjeli izdvojiti rezerve kako bi zajamčili dovršetak tih jedinica, a kućanstva koja su uzela hipoteke za kupnju tih domova zaprijetila su da će prestati plaćati, piše Foreign Affairs.
Kineska nekretninska kriza nosi financijske rizike, ali je u konačnici kriza gospodarskog rasta. Budući da se procjenjuje da razvoj i izgradnja novih nekretnina pokreću više od četvrtine trenutne gospodarske aktivnosti u zemlji, lako je primijetiti kako bi privremeni pad na tržištu nekretnina mogao postati produljeni gospodarski pad.
Državni financijski sustav još uvijek može podnijeti velike gubitke i tako izbjeći financijski krah. Jedna institucija koju podupire država može uložiti novac u drugu državnu instituciju, ograničavajući mogućnost da gubici na kreditiranju propale tvrtke za nekretnine dovedu do kolapsa njezinih vjerovnika i potaknu kaskadu neplaćanja. Kineska vlada može zatražiti od državnih poduzetnika da dovrše građevinske projekte koje su privatni poduzetnici napustili, pružajući financijsku pomoć preko državnih banaka. Prožimajuća državna intervencija nije najbolji način za vođenje gospodarstva, ali prisutnost institucija s dubokim džepovima može spriječiti destabilizirajuće povlačenje svih financijskih sredstava na tržište nekretnina.
Kao rezultat toga, Kina vjerojatno neće pretrpjeti krizu koja bi podsjećala na Veliku recesiju SAD-a iz 2008. Ali to ne znači da je kinesko gospodarstvo bez problema. Novi pokretač rasta neće automatski zamijeniti poticaj koji je tradicionalno pružao sektor nekretnina. Ako Kina odluči ubrzati rast povećanjem izvoza, kao što je to činila u prošlosti, to bi moglo imati ozbiljne implikacije za zemlje širom svijeta koje se bore da pronađu svoje gospodarsko uporište nakon šokova pandemije bolesti COVID-19 i ruske invazije na Ukrajinu.
Mrav, a ne skakavac
Kineske banke, zaklade i druge financijske institucije posuđivale su goleme iznose kineskim poduzetnicima, kućanstvima koja žele kupiti stanove i lokalnim vlastima koje grade javnu infrastrukturu, iako su velike kineske banke financirale građevinske projekte diljem svijeta kao dio svog Pojasa i Inicijativa za ceste. Kineski financijski sustav mogao je pružati obje vrste zajmova bez posuđivanja velikih iznosa od ostatka svijeta, zahvaljujući enormno visokoj domaćoj stopi štednje u zemlji, koja je u prosjeku iznosila oko 45 posto njezinog BDP-a u posljednjih 20 godina. Za usporedbu, većina velikih gospodarstava štedi oko 25 posto svog BDP-a; prije pandemije, nekineska azijska gospodarstva s visokom štednjom općenito su uštedjela oko 30 posto svog BDP-a. Samo gospodarstva koja izvoze naftu generiraju usporedive razine nacionalne štednje s Kinom, i to obično rade samo kratko vrijeme nakon velikog i neočekivanog porasta cijene nafte.
Štednja se često smatra vrlinom, a nepostojanje značajnog vanjskog duga daje Kini više mogućnosti za upravljanje trenutnim padom nekretnina. Vanjski krediti, posebno vanjski krediti u bankama, često se brzo povlače tijekom pada tržišta. Za razliku od toga, sredstva prikupljena u zemlji općenito ostaju u Kini.
No, previše štednje utjecalo je na trenutne financijske poteškoće Kine, jer je potaknulo gospodarsko okruženje u kojem je brzi rast Kine zapravo zahtijevao povećanje domaćeg duga. Da bismo razumjeli zašto, treba se prisjetiti da je pandan velikoj štednji niska domaća potrošnja. Kao rezultat toga, brzi rast Kine u posljednjih 20 godina počivao je ili na balastu izvoza ili na povremenim naletima ulaganja.
Prije globalne financijske krize 2008., omjer kineskog unutarnjeg duga i BDP-a bio je stabilan, budući da je Kina mogla vladati svojim financijskim sektorom dok je zapanjujući rast izvoza pokretao kinesko gospodarstvo i industrijski razvoj. Rast vođen izvozom minimizirao je rizik duga unutar Kine, ali je bio destabilizirajući za ostatak globalnog gospodarstva. Doveo je do gubitka radnih mjesta u proizvodno intenzivnim dijelovima europskog i američkog gospodarstva; Sjedinjene Države uspjele su prevladati kočenje potražnje zbog velikih vanjskih deficita samo kroz povećanje zaduživanja kućanstava koje se pokazalo globalno destabilizirajućim. Jednostavno rečeno, to je bio jedan od čimbenika koji je pomogao izazvati recesiju 2008. godine.
Nakon globalne financijske krize, Kina je zadržala svoj brzi rast dok se njezin trgovinski suficit smanjio zahvaljujući izvanrednim ulaganjima u nekretnine i infrastrukturu. Mobilizacija tako visokih ulaganja zahtijevala je i veće domaće zaduživanje. U deset godina nakon globalne financijske krize, omjer unutarnjeg duga Kine i BDP-a porastao je s oko 150 posto na više od 250 posto BDP-a. U biti, dugovi kućanstava, lokalnih samouprava, poduzetnika i državnih tvrtki rasli su brže od njihovih prihoda. U konačnici, to je rizična dinamika.
Stabilan dug države
Ipak, dug kineske središnje države bio je stabilan: dug zemlje manji je od 20 posto njezina BDP-a - daleko ispod duga drugih velikih svjetskih gospodarstava. Kineska središnja država nedvosmisleno ima veliku ulogu u kineskom gospodarstvu, ali to je zato što podupire većinu velikih kineskih banaka i mnoge investicijske fondove. Kineska vlada ne ubire puno poreza, niti troši puno na socijalna davanja: Kina nije stvorila nacionalni sustav osiguranja od nezaposlenosti, ne nudi visokokvalitetnu univerzalnu zdravstvenu skrb i ograničava javne usluge dostupne kineskim radnicima koji se sele iz ruralnih područja u naprednije obalne gradove.
Rezultat je neobična mješavina financijskih prednosti i slabosti. Središnja vlada u Pekingu posjeduje neke od najprofitabilnijih kineskih kompanija i podupire najzdraviji dio kineskog financijskog sustava, naime velike nacionalne banke. Ima mali izravni dug. Lokalne vlasti su, međutim, znatno zadužene i imaju slabiju bazu prihoda. One su također neizravno odgovorne za mnoge državne tvrtke koje su stvorene za financiranje lokalnih infrastrukturnih projekata, te podupiru mnoge od slabijih banaka u lokalnom vlasništvu.
Veliki poduzetnici, u međuvremenu, imaju nevjerojatne dugove. Tržišno zaduživanje najvećeg privatnog poduzetnika, Evergrandea, iznosi oko 100 milijardi dolara. Računaju li se svi obećani stanovi i neplaćeni računi, procjenjuje se da kompanija duguje 300 milijardi dolara. Konkurenti imaju tek nešto manje bilance. Kineski ukupni dug nije problem za gospodarstvo koje štedi onoliko koliko Kina štedi - pravi je problem u tome što krivi dijelovi gospodarstva nose većinu duga i teško će ga otplaćivati.
Ipak, Kina će vjerojatno moći upravljati neposrednim financijskim rizikom koji je stvorio pad nekretnina. Neki od slabijih poduzetnika možda neće platiti sav svoj dug na vrijeme i u cijelosti. Ali središnja kineska vlada ima kapacitet zaštititi važne institucije koje su posuđivale velikim graditeljima nekretnina. Peking također može pomoći lokalnim vlastima koje će trebati spasiti lokalne banke kako bi mogle poduprijeti lokalno važne tvrtke.
Međutim, kineska središnja vlada ne želi pokriti sve gubitke. Previše pomoći značilo bi da oni koji su davali zajmove graditeljima nekretnina s lošim menadžmentom nisu naučili lekciju, a to bi potencijalno moglo dovesti do novog kruga rizičnog ponašanja. U isto vrijeme, središnja vlada ne može dopustiti da svi veliki poduzetnici istovremeno propadnu. Također ne smije dopustiti da gubici na prošlim investicijskim projektima zaustave tijek financiranja nove infrastrukture. Nezaposleni gradski radnici i bijesni kupci neizgrađenih stanova ugrozili bi društvenu i političku stabilnost. Restrukturiranje dugova poduzetnika neizbježno je - ali to restrukturiranje mora biti kombinirano s koracima koji će pomoći financijskom sustavu da podnese povezane gubitke i osiguraju da dotok kredita u gospodarstvo ne prestane u potpunosti.
Novi model
Osim izbjegavanja teške financijske krize, kineska vlada također mora pronaći novi pokretač rasta koji će zamijeniti balast koji je prije pružao sektor nekretnina. Konkretno, potrošnja kućanstava treba potres. Zaključavanja zbog pandemije koronavirusa uzela su danak, a pad cijena nekretnina mogao bi navesti zabrinuta kućanstva da smanje potrošnju baš u trenutku kada cjelokupno gospodarstvo treba veću potražnju potrošača.
To znači da Kina mora prijeći na novi model isporučivanja poticaja pružanjem pomoći izravno kućanstvima. Konstantno niska potrošnja u Kini odražava nesigurnost koju stvaraju ograničena socijalna davanja, visoka nejednakost u dohotku i teret koji nose kućanstva s niskim dohotkom zbog poreznog sustava koji veći dio svojih prihoda prikuplja od poreza na potrošnju i loše osmišljenih poreza na plaće. Dugoročno gledano, Kina treba snažniji nacionalni sustav socijalnog osiguranja — posebno više izdvajanja za javno zdravstvo i bolji sustav osiguranja od nezaposlenosti — koji se financira višim progresivnim porezima na dohodak koje prikuplja središnja vlada.
Kratkoročno, Kina jednostavno treba osnažiti svoj postojeći sustav za pružanje socijalnih usluga i potpore dohotku prijenosom više prihoda lokalnim vlastima. Kina je povijesno smanjila zaduživanje središnje države prebacujući fiskalni teret na lokalne samouprave. Ali ovaj pristup sada ugrožava financijsku stabilnost zemlje. Prihodi lokalne samouprave pod pritiskom su zbog pada nekretnina, budući da su se uvelike oslanjali na prodaju zemljišta poduzetnicima kako bi pokrili svoje proračune. Put do zdravijeg gospodarstva – onog koje više pokreće potrošnja kućanstava, a manje državno vođeno ulaganje – trenutačno vodi kroz povećanje proračuna središnje države.
Kina je, međutim, oklijevala odmaknuti se od svog postojećeg modela. Najviše rukovodstvo zemlje smatra izravnu potporu potrošnji kućanstava neproduktivnom, a ministarstvo financija dosljedno se opire velikim proračunskim deficitima središnje vlade. Nedavne najave kineske vlade sugeriraju da želi pokušati ponovno pokrenuti rast odobravanjem više lokalnih ulaganja u infrastrukturu i istiskivanjem uvoza kineskom tehnologijom. Ali vratolomija koja je potrebna da bi se kinesko gospodarstvo održalo bez stabilnije baze povećane domaće potrošnje s vremenom će samo postati nesigurnija.
Globalne implikacije
Kineski trgovinski partneri imaju veliku ulogu u ishodu unutarnje kineske rasprave. Za većinu globalnog gospodarstva način na koji Kina raste važan je barem jednako koliko i brzina rasta. Kina se oslanjala na izvoz, a ne na oporavak potrošnje kućanstava, kako bi pokrenula svoj oporavak od izbijanja pandemije koronavirusa u Wuhanu 2019. S pomakom globalne potražnje prema robi koja posvuda vrši pritisak na cijene, zemlje diljem svijeta toleriraju povećanu ponudu iz Kine. Očekivalo se da će kineski trgovinski suficit prirodno pasti kako su se smanjili poremećaji povezani s bolest COVID-19 globalno i u Kini.
To se nije dogodilo. Umjesto toga, najnoviji trgovinski podaci pokazuju da kineski vanjski suficit raste zbog slabosti kineskog uvoza. Tijekom ljeta svjetsko je gospodarstvo imalo sreće jer je usporavanje gospodarstva Kine smanjilo potražnju za robom dok se globalno gospodarstvo borilo da se prilagodi smanjenju ponude. Ali to ne znači da globalno gospodarstvo može nadoknaditi trajni nedostatak u vlastitoj sposobnosti Kine da stvori potražnju za industrijskom robom koju njezino gospodarstvo sada može proizvesti u velikim količinama, piše Foreign Affairs.
