Tijekom prošle godine, Sjedinjene Države bile su prisiljene razmišljati o mogućnosti koju su mnogi smatrali gotovo nezamislivom od Hladnog rata: veliki vojni sukob s drugom velikom silom. Po prvi put u posljednjih nekoliko desetljeća, Moskva je zveckala projektilima kako bi upozorila Washington vezano za podršku Ukrajini. A početkom kolovoza, nakon posjeta predsjednice Predstavničkog doma Nancy Pelosi Tajvanu, Peking je dramatično eskalirao u prijetnjama vojnom akcijom, piše Foreign Affairs .
Gotovo jednako zastrašujuće kao i same prijetnje, ono je što se čini da sugeriraju o granicama ekonomske međuovisnosti kao sili u službi mira. I Kina i Rusija se u iznimnoj mjeri oslanjaju na trgovinu u svrhu gospodarskog rast i osiguranje svojih pozicija na svjetskoj pozornici. Kina je uspjela upeterostručiti svoj BDP tijekom posljednja dva desetljeća u velikoj mjeri kroz izvoz industrijskih proizvoda; više od 50 posto ruskih državnih prihoda dolazi od izvoza nafte i plina. Prema utjecajnom smjeru razmišljanja u teoriji međunarodnih odnosa, ove ključne gospodarske veze trebale bi utjecati na puno veću cijenu vojnog sukoba za obje zemlje. Ipak, čini se da nijedna sila nije sputana potencijalnim gubitkom takve trgovine.
Međutim, nije sve tako jednostavno kao što izgleda. Kao prvo, pod određenim okolnostima, trgovinski odnosi mogu poslužiti kao poticaj, a ne sredstvo odvraćanja od rata. Štoviše, potvrda vojne moći ili čak prijetnja sukoba s neprijateljem nije uvijek u korelaciji s prekidom ekonomskih odnosa. Kao što su pokazali suprotni slučajevi Kine i Rusije tijekom prošle godine, gospodarske veze često se odvijaju na načine koji prkose očekivanjima. Za one koji pretpostavljaju da trgovina može pomoći u sprječavanju sukoba velikih sila, ključno je ispitati složene načine na koje su ekonomske sile zapravo oblikovale strateško razmišljanje u Pekingu i Moskvi.
Agresivna trgovina
Da bismo razumjeli kako trgovina može povećati, a ne smanjiti, mogućnost vojnog sukoba, potrebno je osloniti se na uvide realističke teorije, piše za Foreign Affairs profesor međunarodnih odnosa Dale C. Copeland. Općenito, realizam se usredotočuje na borbu velikih sila za relativnu vojnu moć i položaj u svijetu kojemu nedostaje središnja vlast koja bi ih zaštitila. Realisti shvaćaju da je ekonomska moć temelj dugoročne vojne snage i da je međunarodna trgovina ključna za izgradnju baze ekonomske moći. Za realiste, trgovina može imati dva glavna učinka. Prvo, omogućavajući pristup jeftinim sirovinama i profitabilnim tržištima, trgovina može ojačati ukupnu ekonomsku izvedbu i tehnološku sofisticiranost države, čime se povećava njezina sposobnost da podupre dugoročnu vojnu moć. Ovo je dobra strana relativno otvorene trgovinske politike i objašnjava zašto su Japan nakon revolucije Meiji i Kina nakon smrti Mao Zedonga ostavili za sobom propale autarhične politike iz prošlosti i nastojali se pridružiti globalnom gospodarstvu.
Ali rastuća trgovina ima i drugi učinak. Povećava ranjivost velike sile na trgovinske sankcije i embargo nakon što postane ovisna o uvozu resursa i izvozu robe za prodaju u inozemstvu. Ova ranjivost može natjerati vođe da izgrade mornarice kako bi zaštitili trgovačke rute, pa čak i da krenu u rat da bi osigurali pristup vitalnim dobrima i tržištima.
Sve dok državni čelnici očekuju da će njihovi trgovinski odnosi u budućnosti ostati čvrsti, vjerojatno će dopustiti da država postane ovisnija o strancima radi resursa i tržišta koja pokreću rast. To je bila situacija u Japanu od 1880. do 1930. i u Kini od 1980. do danas. Čelnici obiju država znali su da bez značajnih komercijalnih veza s drugim velikim silama, uključujući Sjedinjene Države, nijedna ne može postati važan član kluba velikih sila.
Ipak, ako se očekivanja buduće trgovine pokvare i čelnici počnu vjerovati da će trgovinska ograničenja drugih država početi smanjivati njihov pristup ključnim resursima i tržištima, tada će predvidjeti pad dugoročne ekonomske moći, a time i vojne moći. Možda će vjerovati da su nužne odlučnije i agresivnije politike kako bi se zaštitili trgovački putovi i osigurala opskrba sirovinama i pristup tržištima. To je bila poteškoća u kojoj se Japan nalazio 1930-ih kada su se Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države povlačile u sve zatvorenija i diskriminatornija ekonomska područja. Kao rezultat toga, japanski su se čelnici našli prisiljeni proširiti kontrolu Japana nad svojim trgovačkim vezama sa susjedima. Ipak, također su uvidjeli da su takvi potezi samo napravili to da izgledaju agresivnije, dajući Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama novu osnovu za ograničavanje japanskog uvoza sirovina, uključujući naftu.
Danas kineski čelnici shvaćaju da se suočavaju sa sličnom dilemom - kao i čelnici gotovo svake države u usponu u modernoj povijesti. Oni znaju da njihova vanjska politika mora biti dovoljno umjerena kako bi održali osnovno povjerenje koje omogućuje nastavak trgovinskih veza. Ali oni također moraju projicirati dovoljno vojne snage da bi odvratili druge od prekida veza. Realistički pogled na to kako trgovina utječe na vanjsku politiku umnogome objašnjava zašto su kineski čelnici bili tako neprijateljski raspoloženi tijekom protekle godine prema određenim događajima u istočnoj Aziji — posebice u vezi s Tajvanom. Na ograničeniji način, ovo gledište također može pomoći u objašnjenju opsjednutosti ruskog predsjednika Vladimira Putina Ukrajinom.
Sad ili nikad
Prema većinskom mišljenju, Putinov rat u Ukrajini bio je vođen njegovim strahovima za rusku sigurnosti - zabrinutošću da će Ukrajina vjerojatno uskoro pristupiti NATO-u - te njegovom željom da uđe u povijest kao čovjek koji je pomogao obnoviti Rusko Carstvo. Ali odluka da pokrene invaziju vjerojatno je bila na dva važna načina ojačana nečim drugim: ruskim izvozom energije u Europu.
Prvo, Putin je svakako shvatio da Europa puno više ovisi o Rusiji nego što Rusija o Europi. Prije veljače, Europska unija se oslanjala na približno 40 posto ruskog prirodnog plina koji joj je bio potreban za industriju i grijanje domova. Ruska ekonomija je, naravno, ovisila o prodaji ovog plina. Ali s obzirom na prirodu robe, Putin bi mogao očekivati da će svako značajno smanjenje protoka prirodnog plina uzrokovati rast njegove cijene, što će naštetiti EU-u na dva načina - kroz smanjenu ponudu i veće troškove - dok će samo marginalno utjecati na ukupni prihod Rusije od izvoza plina. Kao što je ekonomist Albert Hirschman istaknuo 1945. godine, u vezi s jednostranim odnosom Njemačke s istočnoeuropskim zemljama tijekom 1930-ih, u situaciji asimetrične međuovisnosti, manje ovisna država vjerojatno će se osjećati samouvjerenije da može zastrašiti svoje ovisnije kolege kako bi prihvatili njezine čvrste politike jednostavno zato što su ovisne o trgovini i preslabe su da im se odupru.
Činjenica da su Europljani nastavili kupovati ruski plin i naftu na visokim razinama nakon što je Rusija anektirala Krim 2014. snažno je sugerirala Putinu da neće glasno prosvjedovati ako izvrši invaziju na Ukrajinu 2022. Očito je podcijenio žestinu europskog odgovora. Ali Putinova svijest o ekonomskoj ovisnosti Europe o Rusiji, u kombinaciji s općim uvjerenjem da Rusija može lako pobijediti Ukrajinu u nekoliko tjedana, dala mu je sigurnost da će napad uspjeti.
Drugo, Putin je imao razloga strahovati da će u budućnosti opasti ruski ekonomski utjecaj na Ukrajinu i Europu. Godine 2010. otkrivena su ogromna nalazišta prirodnog plina južno od istočnog ukrajinskog grada Harkiva koja se šire u pokrajine Donjeck i Luhansk. Procjenjuje se da polje sadrži oko dva trilijuna kubičnih metara plina, što je količina ekvivalentna ukupnoj potrošnji 27 zemalja EU-a tijekom pet godina prema trenutnim stopama korištenja. Ukrajinska vlada brzo je promijenila državne propise kako bi potaknula strana ulaganja, a 2013. potpisala je ugovor s tvrtkom Shell Oil o razvoju polja, pri čemu su se ExxonMobil i Shell dogovorili da će zajedno raditi na vađenju plina iz dubokih voda na jugoistočnoj obali.
Kako je Ukrajina mogla prekinuti ovisnost o ruskom plinu
Iako je Putinova invazija na Krim i Donbas 2014. vjerojatno bila motivirana drugim motivima, u Moskvi je u to vrijeme svakako bilo jasno da ako zapadne tvrtke budu razvijale nalazišta prirodnog plina u istočnoj Ukrajini, Ukrajina neće samo prekinuti svoju ovisnost o ruskom plinu, već i početi izvoziti vlastiti plin u EU te time povećati svoju pregovaračku moć s Moskvom u pogledu mogućnosti da ruski plin prolazi kroz Ukrajinu.
Od tri niza plinovoda koje Rusija koristi za dopremanje svog sibirskog plina u EU - uključujući jedan kroz Bjelorusiju i drugi kroz Baltičko more do Njemačke - povijesno je najvažniji bio onaj kroz Ukrajinu, uglavnom zato što su europske zemlje koje nemaju izlaz na more poput Mađarske i Slovačke posebno ovisne o ruskom plinu. Izvozom vlastitog plina u EU i odvikavanjem od ruske opskrbe, Ukrajina bi preokrenula svoj asimetrični energetski odnos s Moskvom. A kad bi Kijev razvio čak i neformalne veze s NATO-om i EU-om, a kamoli pridružio se jednoj ili objema organizacijama, Ukrajina bi postala ne samo politička prijetnja Moskvi, već i gospodarska prijetnja u poziciji da značajno potkopa rusku dugoročnu gospodarsku moć.
Ukratko, iako su potezi ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog krajem 2021. u nastojanju da poveća političke i gospodarske veze svoje zemlje sa Zapadom svakako uznemirili Putina radi sudbine Rusije i možda pojačali Putinov strah da bi se liberalna demokracija mogla proširiti u Rusiji, oni su također nagovijestili značajan gubitak u sposobnost Rusije da u budućnosti koristi energetsku kartu. Očekivanja u Moskvi da bi Rusija mogla izgubiti svoju gospodarsku moć nad Ukrajinom tako su pridonijela Putinovu osjećaju da je "sad ili nikad" vrijeme kako bi apsorbirali veći dio Ukrajine istočno od rijeke Dnjepar, područje koje sadrži više od 90 posto ukrajinskih rezervi prirodnog plina.
Manji žetoni, veći ulozi
Nasuprot tome, ekonomska međuovisnost Kine s ostatkom svijeta daleko je simetričnija od ruske. Kinesko gospodarstvo pokreće izvoz industrijske robe, a uz to Kina izrazito ovisi o uvozu sirovina kako bi održala svoje gospodarstvo - uključujući naftu i plin s Bliskog istoka i iz Rusije. Položaj Kine kao svjetske radionice, koja opskrbljuje značajan postotak svjetskih prijenosnih računala, pametnih telefona i 5G komunikacijskih sustava, daje zemlji neku polugu kod trgovinskih partnera. Može zaprijetiti tim partnerima selektivnim ograničenjima izvoza i uvoza kada joj se ne sviđa njihova vanjska politika. Ali, također, kao i ovisnost Japana o uvozu u međuratnom razdoblju, ovisnost Kine znači i kratkoročnu ranjivost koja je Rusiji nepoznata. Moskva sigurno može biti pogođena ekonomskim sankcijama, ali njezina sposobnost da prodaje naftu i plin - po visokim cijenama stvorenim njezinim vlastitim djelovanjem u Ukrajini - prilično ublažava udarac.
Kad bi se Kina suočila sa sličnim opsežnim sankcijama koje su sada nametnute Rusiji, njezino bi gospodarstvo bilo potpuno uništeno. Zapravo, svijest Pekinga o ovoj ranjivosti već djeluje kao glavna prepreka njegovim ekspanzionističkim željama, uključujući njegove planove za invaziju na Tajvan. Razmotrite stvarne detalje kineske reakcije na posjet Pelosi Tajvanu, unatoč prijetnjama koje je Kina uputila prije toga. Iako je Peking demonstrirao svoj bijes snažnim vojnim vježbama i lansiranjem projektila koji su prošli u zračni prostor Tajvana, ograničio je svoj gospodarski odgovor uglavnom na sankcije na izvoz tajvanske poljoprivrede. Naime, kineski dužnosnici pažljivo su izbjegavali postavljanje bilo kakvih ograničenja na tajvanski izvoz poluvodiča, budući da Kina ovisi o Tajvanu za više od 90 posto svojih visokotehnoloških čipova i veliki dio čipova niske razine. I, naravno, Kina je pazila da ne sankcionira izravno Sjedinjene Države iz straha od izazivanja novog trgovinskog rata koji bi pogoršao stanje već usporenog kineskog gospodarstva.
Unatoč tome, ekonomska ovisnost Kine mogla bi je navesti na poduzimanje agresivnih mjera ako kineska očekivanja od buduće trgovine padnu. Uzmimo slučaj tajvanskih visokotehnoloških poluvodiča. Kina sada ima neke mogućnosti za proizvodnju čipova s tranzistorima koji su manji od 15, pa čak i ispod 10 nanometara. Ali kako bi ostala na vrhuncu tehnološkog razvoja u području umjetne inteligencije, samovozećih vozila i proizvodnje pametnih telefona, potrebni su čipovi ispod sedam ili ispod pet nanometara, koje samo Tajvan može masovno proizvoditi na visokoj razini kvalitete. Najnoviji Apple iPhone, na primjer, iako je sastavljen u Kini, koristi petnanometarski čip koji je dizajnirao Apple i koji proizvodi Taiwan Semiconductor Manufacturing Company u Hsinchuu, Tajvan.
Ne bi bilo previše reći da cijela budućnost kineske sposobnosti da sustigne Sjedinjene Države ovisi o kontinuiranom pristupu tajvanskim čipovima, baš kao što je položaj Japana u 1930-ima ovisio o pristupu nafti koju su kontrolirali Amerikanci i Britanci. I baš kao 1941. s američkim embargom na naftu, ako kineski dužnosnici posumnjaju da bi Sjedinjene Države mogle poduzeti korake da prekinu kineski pristup tajvanskim čipovima, mogli bi odlučiti da je potrebno zauzeti otok da bi se izbjegao dugoročni ekonomski pad. Ovo nije neki nategnuti scenarij. U lipnju 2022., istaknuti kineski ekonomist izjavio je da bi Kina, ako Washington uvede sankcije Kini slične onima koje je ove godine uveo Rusiji, trebala napasti Tajvan da bi osigurala posjed pogona za proizvodnju čipova.
Ali postoje i dobre vijesti. Kineska očekivanja buduće trgovine, kao što su bila japanska očekivanja 1941., funkcija su američkih političkih odluka. Ako američki dužnosnici shvate da njihova politika izravno oblikuje način na koji Peking vidi buduće komercijalno okruženje, ne samo u sveukupnoj trgovini, već i u visokotehnološkoj trgovini koja se odnosi na Tajvan, mogu izbjeći situaciju u kojoj bi vođe kineske Komunističke partije osjetili da će njihovo gospodarstvo propasti ako snažno ne djeluju. Spirale neprijateljstva koje mogu dovesti do rata proizlaze iz izbora, a ne iz date stvarnosti. Uvjeravanjem Peking da će Kina nastaviti dobivati poluvodiče iz Tajvana - čak i ako ne i sofisticirane strojeve iz Nizozemske potrebne za njihovu proizvodnju - Bidenova administracija može ublažiti zabrinutost Pekinga o budućoj trgovini i smanjiti vjerojatnost krize i rata.
Kineski predsjednik Xi Jinping i njegovi suradnici će se, naravno, buniti čak i protiv ovakvog stava SAD-a, budući da ostavlja Kinu ovisnom o stranim čipovima koji su temelj i modernog visokotehnološkog gospodarstva i vojne moći. Ipak, budući da bi napad na Tajvan ne samo izazvao ekonomske sankcije koje bi ugrozile trgovinske veze Kine sa zapadnim svijetom, već bi također mogao dovesti do nenamjernog uništenja samih tvornica za proizvodnju čipova, Kina ima sve razloge ublažiti svoje ponašanje, ako ne i retoriku, kad je riječ o statusu otoka.
Učiniti ovisnost manje opasnom
Putin je možda mislio da će Zapad spotaknuti o Ukrajinu s obzirom na europsku ovisnost o ruskoj nafti i plinu. Ali kineski čelnici sada znaju da su Amerikanci, Europljani i njihovi globalni partneri odlučni kazniti osvajače i da bi napadom na Tajvan mogli uništiti sve što je kineska Komunistička partija postigla u protekla četiri desetljeća. Povijest pokazuje da su ovisne velike sile oprezne u svojoj vanjskoj politici kada njihovi čelnici imaju pozitivna očekivanja o budućoj trgovini, budući da znaju da će trgovina pomoći u izgradnji dugoročne baze moći države i povećati bogatstvo prosječnog građanina. A Xiju je potrebno oboje ako želi održati legitimitet jednostranačke vladavine u Kini i stabilnost same države.
Kada velike sile žele iskoristiti ekonomsku međuovisnost kako bi pomogle u održavanju mira, suočavaju se s teškim činom balansiranja. Nije dovoljno jednostavno imati visoku razinu trgovine, budući da ovisne države poput Japana 1930-ih i današnje Kine mogu biti gurnute u agresivnije politike ako utvrde da nemaju dovoljan pristup sirovinama i tržištima koja su državi potrebna kako bi održala svoju poziciju velike sile. Čelnici manje ovisnih država poput Sjedinjenih Država moraju paziti da ne signaliziraju da žele zadržati ovisnu državu – ili još gore, gurnuti je u apsolutni i relativni pad, kao što je embargo na naftu predsjednika Franklina Roosevelta učinio Japanu 1941. Ipak, otvorena trgovinska politika također može biti problem, budući da može pomoći ovisnoj državi da sustigne relativnu moć i postane dugoročna prijetnja, kao što su američke administracije od Baracka Obame do Joea Bidena shvatile u pogledu Kine.
Bolji pristup bio bi potaknuti sile u usponu poput Kine da izjednače uvjete za igru ukidanjem praksi poput manipulacije valutama, subvencija i nezakonitog prisvajanja strane tehnologije, te da se tim državama osigura da će, ako budu umjerene u svojoj vanjskoj politici, i dalje uživati u pristupu resursima i tržištima koja su im potrebna za gospodarski rast i domaću stabilnost. Čelnici velikih sila moraju nastojati uspostaviti trgovinske odnose koji omogućuju državama rast u apsolutnom smislu, a opet osigurati da se nijedna strana ne boji značajnog budućeg pada relativne ekonomske moći koji bi je ostavio ranjivom na vanjske prijetnje ili građanske nemire.
Uz trenutačne napetosti oko Tajvana, pogoršane Xijevim kontinuiranim svrstavanjem uz Putina, ovo bi moglo biti teško. Ali kako se diplomacija velikih sila vraća na ravnomjerniju razinu, Washington može podsjetiti Peking da su mu potrebne Sjedinjene Države i zapadni partneri kako bi postigao svoje gospodarske ciljeve - i da Washington neće iskoristiti ovisnost Kine kako bi potkopao te ciljeve. Biden može uvjeriti Xija da su Amerikanci naučili lekciju iz 1941. - da uništavanje očekivanja države o budućoj trgovini može dovesti do rata. No, također može predložiti da Peking nauči na pogreškama Japana iz 1930-ih i izbjegne vrstu agresivne politike koja je uništila međunarodno povjerenje potrebno za zdrave trgovinske odnose. Ako čelnici u Washingtonu i Pekingu mogu poboljšati međusobna očekivanja o trgovini i budućem ponašanju, trebala bi biti moguća mnoga desetljeća mira u istočnoj Aziji.
