Tjednima ljudi u Ukrajini, a neki i u Rusiji, zaglavljeni u čistilištu nedoumica. S jedne strane, mediji, posebice zapadni mediji, donose dnevne biltene o gomilanju ruskih trupa u blizini granica Ukrajine te obavještajnim upozorenjima da je invazija velikih razmjera stvarna prijetnja i vjerojatno neminovna. Zapadna veleposlanstva evakuirala su obitelji diplomata iz Kijeva, zatim su evakuirali nebitno osoblje. Nakon toga su tijekom vikenda Sjedinjene Države povukle svoje vojne trenere iz Ukrajine i pozvale američke građane da napuste zemlju; u ponedjeljak su svoje veleposlanstvo premjestili iz Kijeva u Lavov. Nizozemski zrakoplovni prijevoznik KLM prekinuo je letove za Kijev.
S druge strane, piše rusko-američka novinarka, spisateljica, prevoditeljica i aktivistica koja je otvoreni kritičar ruskog predsjednika Vladimira Putina, Masha Gessen, za The New Yorker, veliki rat (za razliku od pucnjave na istoku, koja i dalje odnosi gotovo svakodnevne žrtve već osam godina) je nezamisliv. I ukrajinska i ruska vlada stalno umanjuju vjerojatnost rata i zamjeraju novinarima što raspiruju strah. Istaknuti ukrajinski trust mozgova kojeg vodi bivši ministar obrane objavio je dva izvješća u razmaku od tri tjedna, tvrdeći da uspješna ruska invazija velikih razmjera još nije izvediva. Svi shvaćaju da bi rat bio i krvav i besmislen. Rusija sigurno ne želi okupirati jednu od najsiromašnijih zemalja u Europi, u kojoj živi četrdeset četiri milijuna ljudi, od kojih je većina počela mrziti Rusiju. A u mirnodopsko vrijeme, čak i u krhko, relativno mirno vrijeme, uvijek je teško zamisliti rat.
Krajem siječnja Masha Gessen je provela jedno vrijeme u Ukrajini s, između ostalih, Natalijom Gumenjuk i Pjotrom Ruzavinom, bračnim parom. Gumenjuk je vodeća ukrajinska novinarka, a Ruzavin je ruski istraživački novinar. "Nemoguće je zamisliti zračne napade u Kijevu", izjavila je za vrijeme jedne večere Gumenjuk. Gessen je komentirala: “Kao da je nekad bilo nemoguće zamisliti zračne napade na Beograd.” Mislila je na NATO-ovo bombardiranje Jugoslavije, koje je pokrivala na terenu.
"Bila sam u Beogradu kada je prva bomba pala na grad i nezamislivo je postalo stvarnost. Ruzavin je tada bio u osnovnoj školi, ali je razumio. 'I to je ono čemu se stalno vraćaju', rekao je, što znači da, gotovo dvadeset i tri godine kasnije, propagandisti Kremlja i dalje koriste rat iz 1999. kao točku za usporedbu i opravdanje", piše Gessen.
Putinovo vraćanje u prošlost
U utorak se ruski predsjednik Vladimir Putin vratio na taj rat. Tijekom konferencije za novinare koja je uslijedila nakon Putinovih razgovora s njemačkom kancelarkom Olafom Scholzom, njemački novinar upitao je Putina: “Hoće li biti rata u Europi? Možete li isključiti mogućnost rata u Europi?” Putin je odgovorio: “G. kancelar je upravo rekao da ljudi njegove generacije (a ja sam pripadnik njegove generacije) teško mogu zamisliti bilo kakav rat u Europi... Ali vi i ja smo bili svjedoci rata u Europi, rata protiv Jugoslavije, koji je, igrom slučaja, pokrenuo NATO. Bila je to velika vojna operacija koja je uključivala zračne napade na europsku prijestolnicu, Beograd. To se dogodilo, zar ne?"
Putin je u subotu razgovarao s predsjednikom Joeom Bidenom telefonom, na Bidenov zahtjev, više od sat vremena. Nakon toga, Putinov savjetnik za vanjsku politiku, Yuri Ushakov, rekao je novinarima da je Putin “dao Bidenu pregled odnosa između SAD-a, Rusije i NATO-a”. Ushakov je nastavio: “Ruski predsjednik je primijetio, na primjer, da su tijekom Hladnog rata Sovjetski Savez i Sjedinjene Države bili potpuni protivnici, ali, recimo, u devedesetima smo bili kao prijatelji, pa čak i tada SAD i NATO nisu bili nimalo konstruktivni u svom odnosu s Rusijom.”
Znakovit preokret
24. ožujka 1999., piše Gessen, NATO je, predvođen Sjedinjenim Državama, pokrenuo zračni rat kako bi prisilio srpskog čelnika Slobodana Miloševića da prekine antialbansko nasilje u pokrajini Kosovo i da povuče srpsku vojsku i policiju iz regije. Na dan kada je kampanja počela, Jevgenij Primakov, tadašnji ruski premijer, bio je na putu za SAD, nadajući se da će dobiti I.M.F.-ove zajmove i ponovno pregovarati o uvjetima za milijarde dolara duga iz sovjetskog doba. Na putu je nazvao potpredsjednika Al Gorea kako bi ga zamolio da obustavi zračne napade. Tri sata kasnije, Gore je nazvao i rekao da su napadi neizbježni i da Rusija nema pravo glasa po tom pitanju. Primakov je svoj zrakoplov okrenuo iznad Atlantika i vratio se u Moskvu. Tako je završila era suradnje i nadobudnog prijateljstva između Rusije i SAD-a koja je započela nakon Hladnog rata. Rusi se sada sjećaju tog preokreta kao prvog slučaja da je postsovjetska Rusija zatražila pravo da bude saslušana.
Sedamdesetosmodnevni zračni rat oko Kosova i Srbije bio je bez presedana na nekoliko načina. To je poduzeto bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a. Vlade sudionice i veliki dio medija uokvirili su ga kao humanitarnu intervenciju. (Gessen poima tu frazu kao oksimoron. Lawrence Douglas, profesor na koledžu Amherst koji je opširno pisao o pravu i ratu, rekao joj je. „'Rat humanitarne intervencije' toliko je bizaran izraz da se može koristiti za opravdanje svake vrste agresije”.) Borba se vodila na takav način da NATO nije mogao imati žrtve: avioni bombarderi su u početku letjeli iznad zračne granice gdje ih srpske protuzračne rakete nisu mogle dosegnuti. Visina može objasniti nekoliko slučajeva kada su snage NATO-a na kraju napale civile.
Prije nego što je kampanja bombardiranja završila, Louise Arbour, tadašnja glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (I.C.T.Y.), imenovala je skupinu za istragu navoda o ratnim zločinima koje su počinili saveznici NATO-a. Grupa je dokumentirala nekoliko slučajeva u kojima je bilo više civilnih žrtava: saveznici su bombardirali putnički vlak, konvoj izbjeglica, jedno selo na Kosovu, a u Beogradu kinesko veleposlanstvo i sjedište Radio-televizije Srbije. (Činilo se da su prve četiri bile pogreške, ali televizijski toranj je bio na meti kao izvor srpske propagande.) Do trenutka kada je izvještaj završen, Arbour je završila svoj mandat na I.C.T.Y.; njezina nasljednica Carla Del Ponte odlučila je ne pokrenuti kaznenu istragu. "Nije bilo šanse da Carla Del Ponte podigne optužbe protiv onih nacija koje su financirale I.C.T.Y.", rekao je Douglas. "Da je to učinila, SAD i Velika Britanija mogle su jednostavno otkazati sud."
Međunarodno pravo dopušta vojnu akciju pod dva scenarija: ako nacija ili nacije djeluju u samoobrani ili ako imaju sankciju Vijeća sigurnosti UN-a. Ipak, neki znanstvenici tvrde da je zračni rat na Kosovu bio legalan. Rad objavljen u Parametrima, tromjesečnoj publikaciji Ratnog koledža američke vojske, 2000. godine predložio je svojevrsno opravdanje za rat „prirodnim zakonom“; dopis koji je britanskom parlamentu dostavio profesor prava na London School of Economics tvrdio je, zapravo, da je rat bio legitiman čak i bez odobrenja Vijeća sigurnosti. "Još uvijek ćete pronaći značajan broj pravnih znanstvenika koji će reći: 'Trebali bismo priznati da međunarodno pravo nije luđačka košulja'", rekao je Douglas Gessen. “Ali ako je zakon samo preporuka, onda nije zakon. 'Zakoni vrijede za njih, ali ne i za nas' nije način na koji funkcionira pravni režim. Zračni rat na Kosovu napravio je od međunarodnog prava farsu. Odnosi se samo na slabe.”
Rat NATO-a kao napad na Rusiju
Rusija nije imala izravan interes na Kosovu, osim nejasne, sentimentalne ideje o srodnosti sa Srbima jer su i oni, kao i Rusi, pravoslavci. (Također je i većina Ukrajinaca, ali čini se da to više nije važno.) U ruskom sjećanju, međutim, rat NATO-a bio je napad na Rusiju jer je pokazao da Rusija više nije važna.
Tog svibnja, predsjednik Boris Jeljcin predsjedavao je vojnom paradom na Crvenom trgu, spektaklom koji je bio drastično manji nakon raspada Sovjetskog Saveza. No, tijekom dvadeset i više godina, godišnja parada na Dan pobjede postala je sve veličanstvenija i prijeteća, s tenkovima u središtu Moskve i borbenim zrakoplovima koji su danima kružili. Krajem 1999. Vladimir Putin je postao predsjednik Rusije. Njegov uspon nije bio određen zračnim ratom na Kosovu, ali je tijekom njega zajahao val nacionalizma i dosljedno crpio iz rezervoara ogorčenosti koje je produbio rat.
Odmazda za Kosovo?
Gessen piše da Putinova dugotrajna kampanja prijetnji Ukrajini izgleda kao zakašnjela odmazda za zračni rat na Kosovu, odnosno u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Predsjednici i premijeri traže razgovor s Putinom - Emmanuel Macron je odletio u Moskvu i sjedio s Putinom pet sati; Biden je tražio od Putina telefonski poziv u subotu umjesto onog koji su zakazali za ponedjeljak; Scholz je uslijedio u utorak - i čini se kao da svaki razgovor samo pojačava uvjerenje da nitko ne može učiniti ništa da ga zaustavi. Ruski je parlament u utorak odobrio rezoluciju kojom se od Putina traži da prizna državnost separatističkih regija u istočnoj Ukrajini, što bi njihov status učinio sličnim statusu Kosova nakon bombardiranja.
Ruski mediji tvrde da Ukrajina diskriminira etničke Ruse i one koji govore ruski; zbunjeniji političari i medijske osobe govore o “genocidu”. Putin bi mogao izmisliti izliku antiruskog nasilja kako bi pokrenuo veliki rat u Ukrajini i pokazao koliko je NATO zapravo letargičan i neučinkovit, koliko je Europska unija razbijena i kako nitko ne može zaštiti Ukrajinu od Rusije. Njemu bi se cijena – ekonomski kolaps, neopisivi gubici života i potpuna izolacija Rusije od zapadnog svijeta – mogla činiti vrijednom ako ispravi tijek povijesti.
U "The Impossible Country" (“Nemoguća zemlja”), knjizi iz 1994. o raspadu Jugoslavije, pisac Brian Hall opisuje ljude koji su se stalno pitali: “Možete li vjerovati da se ovo događa? U Europi? U dvadesetom stoljeću? Od svih stoljeća i svih kontinenata koje treba spomenuti”, piše. Krajem tog stoljeća, kosovski zračni rat pokazao je da je sve još uvijek moguće, uključujući bombe koje padaju u središte grada u kojem su se ljudi osjećali svjetski i sigurni i nisu mogli vjerovati da bi se rat mogao dogoditi baš njima, čak i nakon što je neko vrijeme bio blizu njih. Ako Putin u konačnici prestane zabavljati zapadne pregovarače i pokrene veliki rat, smrt i bijeda koje će on uzrokovati bit će njegova odgovornost. Ali svijet u kojem je takav rat moguć zajednički su iskovale Rusija i Sjedinjene Države, počevši od prije dvadeset i tri godine, piše Gessen.
