Temu nuklearne katastrofe u Černobilu ponovno je popularizirala istoimena serija HBO-a za kojom je poludio skoro cijeli svijet. Od spomenute katastrofe prošlo je 33 godine, a černobilska elektrana koja je nekada stanovnicima osiguravala posao i život, za čas je zbog jednog pritiska dugma donijela smrt. Pripjat, grad koji je nekada bio pun stanovnika, danas je grad duhova, a unatoč tome intrigira brojne turiste iz cijelog svijeta koji rado navraćaju na "izlet" na ukrajinsko-bjelorusku granicu.
Emisija "Provjereno" Nove TV pokazala je kako danas izgleda Černobil kroz fotoobjektiv Zorana Marinovića. On je obišao kontrolnu sobu četvrtog černobilskog reaktora te svima pokazao zastrašujuće snimke s najradioaktivnijeg mjesta na svijetu. Dojam pojačavaju ispovijesti svjedoka černobilske katastrofe.
Što se dogodilo kobne noći u Černobilu?
Ljudi koji su živjeli u Černobilu i radili u nuklearki prisjećaju se poraza bivšeg režima te velike ljudske tragedije. Tu večer kada se dogodila katastrofa u nuklearki na dužnosti bio je zamjenik šefa policije Pripjata, Moskalenko Timofievič. On priznaje da je u cijelom slučaju bilo puno neoprostivih grešaka. Dok potresne fotografije i dokumente još uvijek čuva, detalji černobilske katastrofe urezani su mu u pamćenje.
"Četrdeset minuta nakon eksplozije reaktora došao sam kući presvući se kako bih nakon toga otišao u dvoranu za sastanke gradskog odjela MUP-a. Žena mi otvara vrata i kaže da se iz mene osjeti intenzivan smrad. Natjerala me da se skinem pred ulaznim vratima, a nakon toga je tu odjeću odnijela na balkon. Natjerala me i da se istuširam. Vjerojatno sam zahvaljujući ženi ostao živ", ispričao je Timofievič.
'Imali smo osjećaj da nam lica gore'
Nakon katastrofe je Timofievič došao s kolegama do policijske postaje. Policijski djelatnici rekli su im da su im lica iznimno bijela, baš kao kada gori magnezij. On kaže da je imao osjećaj da mu lice gori baš kao i njegovi kolege. Kasnije su shvatili da su u pitanju opekline lica. Žena ga je nagovorila da se istušira i presvuče za što Timofievič smatra da mu je spasilo život. Iako je stanovništvo diljem svijeta svoju djecu sklanjalo u zatvoreni prostor, u Černobilu su djeca veselo skakala po lokvama te se čudila, kako on kaže, neobičnoj izmaglici.
"Djecu su pustili kući, ali oni nisu otišli, nego su pošli trčati po lokvama. I tu je Civilna zaštita postupila nikako i prije svega bi trebalo kazniti Civilnu zaštitu Pripjata i SSSR za zločin jer se stanovništvo taj dan slobodno šetalo", tvrdi Timofievič.
Njegova kći je htjela zagrljaj, a tata joj ga nije mogao dati
Nakon nesreće stanovništvo grada je evakuirano, njih čak 60.000. Među njima je bila i obitelj Moskalenka Timofieviča te ih je nekoliko dana nakon nesreće tražio. Prepričava da je njegova kćerkica htjela zagrljaj kada su se susreli, a on ju zbog radijacije nije mogao zagrliti što ga je iznimno pogodilo.
"Znam da je na meni puno radijacije i vičem ženi da uzme kćer, ona plače, a u tom trenutku moj kolega... Njegov sin Roman je tog dana, 27. travnja napunio dvije godine, uzima njega u ruke i viče: 'Vasja, ostavi dijete', a kći plače. To je bio šokantan trenutak, jako neugodan, i do danas pamtim to da dijete samo želi zagrljaj. To je sjećanje koje nosim u sebi sve do danas, da svoje rođeno dijete nisam mogao uzeti u zagrljaj", prisjetio se Timofievič.
Čišćenje radioaktivnih ostataka još traje
Iako je prošlo 33 godina od katastrofe, posljedice se osjećaju i danas. Neslužbeni podaci govore da je od zračenja preminulo više od 200.000 ljudi. Četvrti reaktor černobilske elektrane je ujedno i epicentar katastrofe. Upravo taj reaktor danas intrigira turiste, a okružen je sarkofagom koji bi trebao izdržati deset godina. Čišćenje radioaktivnih ostataka još traje, a jedino kako turisti mogu ući u elektranu jest uz stručno vodstvo i naravno zaštitnu opremu. I 33 godine nakon nesreće i dalje je teško utvrditi što je točno pošlo krivo te noći - je li u pitanju nestabilan i neispravan dizajn nuklearnog reaktora ili pak loša tehnička procjena i odluka inženjera. Ipak, to su neki od razloga zašto je došlo do eksplozije u preopterećenom reaktoru.
Podaci o zračenju i broju umrlih od radijacije čini se ne brinu turiste jer oni sa zanimanjem promatraju mjesto katastrofe pa u jednoj ruci drže fotoaparate, a u drugom mjerače radijacije. No, to su prizori koji se svakodnevno vide na pipjatskim ulicama. Turiste ne brine ni to što je na jednom mjestu radijacija normalna, dok pola koraka dalje raste do razine koja je opasna po život. Tek je nekoliko minuta dopušten boravak u dijelu s najviše radijacije.
