A.K. jedan je od mnogih državljana Bosne i Hercegovine koji su se odlučili za odlazak u inozemstvo. Njemačka mnogima, pa i u BiH, zvuči kao zemlja blagostanja pa se A.K. počeo raspitivati kod poznanika o načinima zapošljavanja, piše Deutsche Welle.
"Kap je prelila čašu kada u kolovozu 2015. godine nisam bio u
mogućnosti obitelji osigurati elementarne potrebe. Djeci sam
morao reći 'nemam'", kaže A.K. iz Tuzle čija se čaša, kako kaže,
punila od 1996. godine. „Mogućnost napredovanja, bez obzira na
fakultetsku obrazovanost, nisam imao jer nisam politički podoban
ni za koga",
započeo je priču.
"Bilo je teško. Posebno jer nisam znao njemački jezik", priča A.K.
Kada je ipak počeo razmišljati da je odlazak u Njemačku nemoguća misija, "dogodilo se čudo". Dobio je ponudu da radi kod, kako kaže, "rodičinog muža", vlasnika manjeg poduzeća koje se bavilo održavanjem poslovnih objekata.
„Pitam ga što se tu radi, a on kaže: 'Ma ništa, kad je zima samo očistimo snijeg'."
Nakon što mu je kasnila plaća od poslodavca u BiH, A.K. je dobio godinu dana neplaćenog odsustva pa je početkom studenog 2015. godine otišao "trbuhom za kruhom" u München. Ondje započinje njegova njemačka priča.
A.K. je iz dana u dan radio po 12 sati dnevno. Za to vrijeme je imao samo jednosatnu pauzu.
"A onda je počeo padati snijeg. Buđenje u tri ujutro, čišćenje
snijega lopatom do sedam sati, sat pauze i odlazak na redovne
poslove. Održavanje ureda preuzima druga osoba jer smo mi morali
čistiti snijeg nakon posla još četiri sata",
prisjetio
se.
Jedna od neugodnih situacija bila je kad je snijeg u siječnju 2016. padao neprekidno tri dana.
"Izluđeni, premoreni, psihički i fizički iscijeđeni tražimo sastanak s gazdom. Postavljamo pitanje o radnom vremenu i plaćanju čišćenja snijega što ne spada u obveze u okviru našeg 11-satnog radnog vremena. On nas napada govoreći: 'Ne znate vi što je Njemačka, trebat će vam vremena da shvatite, zar mislite da bi vam bilo bolje na nekom drugom poslu'?"
Unatoč tomu, imao je kolegu s kojim se dobro slagao.
"Ni ja ni moj kolega nismo imali vremena upisati školu njemačkog jezika. Posao nam nije dozvoljavao. Samim tim nismo mogli ni tražiti drugi posao."
Za vrijeme zimskih razdoblja, nije čak mogao posjetiti svoju obitelj u BiH zbog radnih obveza. Kada je ozlijedio ruku izvlačeći kontejner pun smeća iz prostorije u kojoj se nalazio, od šefa je tražio dozvolu da ode liječniku.
„Mada, moram priznati, nisam znao ni gdje da ga nađem", kaže A.K.
Njegov odgovor je bio: „I mene je jednom prilikom boljela ruka, ali sam i dalje radio."
A razočarenje u Njemačkoj samo se gomilalo.
"Sve oči su bile uprte u mene. Moja njemačka priča o kojoj sam sanjao je nestala. Živio sam u jednoj sasvim drugoj. Bio sam preumoran od svega. Žalio sam za obitelji, kućom, poslom, bez obzira što je plaća kasnila, žalio sam za prljavom i neurednom Tuzlom, za kavom u gradu, ma za svim što me odbijalo iz moje zemlje sam žalio i tugovao."
Ponovno je kap prelila čašu novim incidentom. Naime, kako piše Deutsche Welle, A.K. je saznao da je vlasnik firme u kojoj je radio pravio malverzacije oko njegove porezne klase u Njemačkoj.
"Nisam više imao snage, bližio se datum do kojeg je firma u Bosni čuvala upražnjeno moje radno mjesto. Falilo mi je sve bosansko i odlučio sam se vratiti. Dao sam otkazno pismo dva tjedna prije odlaska, moj kolega je najavio gazdi da ni on više neće raditi za njega jer sam, bez moje podrške, više nije mogao izdržati."
"Sada smo i ja i moj kolega izvan te 'njemačke priče', ja u Bosni sretan sa svojom obitelji, s gipsom na ruci od ozljede koju sam spomenuo (lipanj 2016.), a moj kolega živi u Münchenu sa suprugom i ide na tečaj njemačkog jezika ne pomišljajući da traži drugi posao prije nego što nauči jezik."
"Da ne bude samo kuknjava, moram napomenuti da sam imao jednu životnu školu koja mi samo može pomoći u životu, pomoći po tko zna koji put da shvatim što su prioriteti u životu, što je dom, što je obitelj. Nije sve u novcu, zapravo ništa nije u novcu ako nisi sretan", završava svoju njemačku priču A.K..
