Ovog je tjedna Kina pokazala mišiće i jasno najavila svoju globalnu dominaciju velikim sastankom na vrhu u Pekingu, gdje su se skupili predstavnici svih značajnijih svjetskih aktera kako bi se ogrebali za svoj dio kolača, odnosno Novom putu svile, megaprojektu kineskog predsjednika Xija Jinpinga.
Koliko god Xi ponavljao kako nije riječ o geopolitičkom projektu nego o gospodarskoj inicijativi kojoj je cilj povezati Kinu sa svijetom te na globalnoj razini izgraditi potrebnu inrastrukturu, sasvim je sigurno da će usput Kina neraskidivo gospodarski vezati niz država. A mrkva koju Kina nudi je previše primaljiva da bi je ignorirali.
Za razliku od EU-a, Kina ne gnjavi tamo nekim ljudskim pravima
Tako je Hrvatska 10. travnja okitila Zagreb crvenim zastavama i petokrakama, a pred kineskim kapitalom ustuknuli su svi kritičari državne privrede i komunizma. Ipak, Hrvatska je, realno, tek usputna mala stanica, a osim zemalja istočne Europe kojima Kinezi već dugo "daju" novac, a da pritom za razliku od EU-a ne gnjave tamo nekakvim poštivanjem ljudskih prava, izdašni ugovor je potpisala i jedna Italija.
Izgledi dugoročne unosne trgovine s doskora najvećom ekonomijom svijeta kao i trenutačne dobiti od ugovora kod izgradnje mreže i infrastrukture Novog puta svile jednostavno su predobri da bi ih se odbilo i tako Kina polako radi ono što svaki imperij radi - polako gradi mrežu ovisnih ekonomija u dvorištu najvećih rivala.
Ako dovoljno dugo sjediš na obali, rijekom će proći tijelo tvog neprijatelja
Inicijativa je najavljena još prije šest godina, no tek u zadnjih godinu dana Kina otvoreno i intenzivno radi na njoj, a sada je odlučila pokazati svu svoju snagu. Tajming ne može biti bolji jer glavni rivali ne samo da ne mogu odgovoriti, nego Kina jednostavno može gledati kako se urušavaju sami od sebe, u skladu s kineskom poslovicom, piše u analizi CNN-ovog analitičara Nica Robertsona.
U SAD-u je počela predizborna kampanja pa zemlja koja je ionako podijeljena oko Donalda Trumpa postaje još razjedinjenija. Osim što je prema nekim analitičarima i sama pobjeda Trumpa pokazatelj krize demokracije i pobjede populizma, Trump će se sada grčevito boriti za drugi mandat s nizom demokrata koji priželjkuju nominaciju, osobito nakon što je kandidaturu objavio i bivši potpredsjednik Joe Biden. A prema svemu do sada viđenom, Trumpovo glavno oružje u kampanji je dodatna polarizacija, a ne ujedinjavanje.
Ionako trom, EU je paraliziran
Slična situacija je u Europi. Osim što je Unija zbog samog svog ustroja prilično troma u bilo kakvoj akciji kojom bi odgovorila na kinesku prijetnju, Brexit ju je u mnogočemu paralizirao, osobito u kombinaciji s izborima za EU parlament. A još je gore drugoj strani u toj mučnoj brakorazvodnoj parnici.
Velika Britanija, osma gospodarska sila svijeta i najstarija parlamentarna država svijeta, prolazi politički kolaps uživo pred kamerama i otkriva sve slabosti parlamentarnog sustava. Nakon što su u referendumu tijesno pobijedili oni koji žele napustiti EU već tri godine, Parlament ne uspijeva usuglasiti što točno želi i želi li uopće izaći iz EU-a. Nije bez simbolike da novi rok za dogovor oko izlaska iz EU-a pada na Noć vještica.
Možda obje ove zemlje promijene smjer, možda populistički pokreti na cijelom zapadu dožive slom i ispostavi se kako su samo bili kratkotrajna stranputica, no osim što je to malo vjerojatno, ključna šteta je već učinjena.
Demokracija je najgori sustav, osim svih ostalih koje smo probali
Dok se demokratski sustavi prilično neuspješno bore s problemima koje su sami stvorili, nova supersila jača iz dana u dan.
A kao što Kina zemljama kojima donosi unosne poslove danas ne postavlja nikakve uvjete oko ljudskih prava, tako ih sutra neće zanimati ni vaše demokratske vrijednosti i načela, a još manje će ih prekosutra zanimati ljudska, radnička ili bilo kakva druga prava vaše unučadi.
Netko bi možda htio reći kako i Zapad živi pod stalnom kontrolom, osobito nakon 11. rujna ili kako je Kina zemlja kojom se već tisućama godina vlada načelom orijentalne despocije te kako takav model nikada ne bi prošao na Zapadu, no ono što Kina već sada radi nije zamislivo čak ni disidentima pod UDB-om. Sustav nadzora koji su razvili Kinezi bez pretjerivanja je oživotvorenje Orwellove 1984.
Laž prođe pola svijeta, dok istina nije obula ni cipele
U isto vrijeme, demokracija sama sebi priprema sprovod. I to se najbolje vidi u dvije zemlje s najduljom demokratskom tradicijom. Trump je svoju kampanju sveo na blaćenje protivnika što se pokazalo prilično učinkovitim pa je tako "pokvarena Hillary" poražena prije nego što je uopće uspjela progovoriti i riječ o bilo čemu što joj se stavlja na teret, ističe za CNN politički analitičar Nic Robertson.
U Trumpovoj demokraciji činjenice ionako nisu važne, što je možda bilo najočitije u njegovu komentaru povodom smrti senatora Johna McCaina. Trump je tako govorio da republikanac, zarobljen i mučen u Vijetnamu koji je odbijao iskoristiti visoku poziciju svog oca kako bi se zamijenio preko reda, nije ratni heroj, jer da jest ne bi bio zarobljen.
Ne mari ni za zemlju, ni za istinu, a ponajmanje za demokraciju
Kada istu taktiku primijeni na cijeli izborni ciklus, Trumpova taktika je slična - uopće se ne trudi pridobiti neodlučne birače nego demokratima lijepi u SAD-u najgoru političku uvredu, da su socijalisti. Logika je jednostavna - nada se da će mobilizirati republikance te da će čak i oni koji ga smatraju najgorim predsjednikom u povijesti začepiti nos i glasovati.
Osim toga, tako po prokušanom receptu sve demokratske kandidate stavlja u defanzivnu poziciju te ih definira i prije nego što su se uopće stigli pošteno predstaviti. A potom, kako se koji malo izdigne, tako ih dodatno "poklopi" etiketom.
Rugala se sova sjenici, ali izgleda da to pali...
Vrhunac paradoksa je kad, recimo, Trump, čovjek kojeg prati niz seksualnih afera, sarkastično glumi suosjećanje pa kaže da je "jadni" Joe Biden, zbog optužbi za neprimjereno seksualno ponašanje.
Kakav god da bude ishod izbora u SAD-u, sigurno je kako će kampanja biti krajnje prljava te građane podijeliti u supotstavljene tabore i polako, ali neminovno urušavati makar privid demokracije.
Žestoka polarizacija Britanije
U Ujedinjenom Kraljevstvu taj proces je već odavno počeo. Zemlja je duboko podijeljena, a a polarizacija je sve žešća. Stavovi o Brexitu su zacementirani, a rasprava je žestoka. Konzervativna strana ide prilično udesno, a žestoki pristaše Brexita preuzimaju dominaciju u stranci, iako ne uspijevaju pridobiti javnost.
Laburisti pak idu ulijevo, tražeći što mekši Brexit (uz pokoji poruku o novom referendumu), a njihov vođa Jeremy Corbin, često kritiziran kako nije dao jasan stav o Brexitu, u prvi plan stavlja raspravu o radnim mjestima.
Politički, logičan potez, osobito jer bi mu to moglo priskrbiti glasove starijih ljudi u siromašnijim dijelovima Velike Britanije koji su glasovali za Brexit. Državnički, baš kao ni oni iz suprotnog tabora koji zahtijevaju Brexit bez ikakvog sporazuma, ne nudi konkretna rješenja.
Puno preslično Weimarskoj republici...
No ako su Britanci u ičemu suglasni onda je to osjećaj kako nitko ne zastupa njihove stavove i vrijednosti. Odnosno da su ih njihovi izabrani predstavnici izdali te kako je demokracija izgubila smisao. Što puno previše podsjeća na rasulo u Weimarskoj republici 1933.
Ni u ostatku Europe demokracija nije na mnogo čvršćim nogama. U Francuskoj žuti prsluci testiraju političke sposobnosti Emmanuela Macrona, a u Italiji je na vlasti antisistemska nacionalistička koalicija. U Finskoj i Španjolskoj su možda lijeve stranke dobile najviše glasova, ali ni one ne mogu sastaviti vladu bez koaliranja s desnicom.
...ili njemačkom Reichu
Nove članice, od kojih su najznačajnije Poljska i Mađarska, traže nove modele demokracije, koji imaju sve predispocije da se pretvore u diktaturu. Od spaljivanja knjiga i maketa Židova, preko nasilnog micanja i kažnjavanja beskućnika te lijepljenja naljepnica na vrata članova udruga do retorike koja je nekada bila rezervirana za forume s opskurnim teorijama zavjera, a sada je sastavni dio govora premijera i predsjednika, to više ne podsjeća na Weimarsku republiku nego njenu nasljednicu, njemački Reich.
No usporedbe s vremenom uspona totalitarizma nisu potpuno opravdane, jer za razliku od vremena prije Drugog svjetskog rata, sada postoji jedna sila koja zadovoljno trlja ruke i koja na uništavanje sloboda i prava čovjeka stjecanih u Europi još od Francuske revolucije, gleda kao na priliku.
