Autorica je nekoliko knjiga o migraciji i paralelnim životima i mnoštva članaka u Hrvatskoj i Australiji. Na svojem blogu već godinama detaljno analizira sve što se događa u Hrvatskoj. Ovih dana boravi u Zagrebu, gdje je došla kako bi osobno 'snimila' trenutačnu situaciju u Hrvatskoj, stavove prema dijaspori i slično.
U pet godina, koliko je nije bilo u Zagrebu, mnogo se promijenilo, kazala je Vukić.
'Pet godina je prošlo, zbog mnogo posla jednostavno nije bilo prilike da dođem. Ali kći je bila tri puta, čak je i šest mjeseci boravila na Croaticumu da usavrši jezik, što joj je bilo vrlo dobro iskustvo. Ona inače u Australiji radi kao savjetnica za medije, novinarka je, a sad je i na magisteriju iz međunarodnih odnosa.
Iznenađena obnovom Zagreba
Što se Zagreba tiče, prvo što me se dojmilo su obnovljene i uređene fasade, baš sam se ugodno iznenadila. Naličje je vrlo bitno. Zagreb više nema toliko mnogo derutnih fasada, vidi se da se ulaže, da se radi i gradi. Oduševio me i prijateljski stav i vedrina mnogih ljudi, njihova dobrodošlica', kazala je za Croexpress.
Upravo ju je ta dobrodošlica, priznaje, najviše oduševila. No, neke su je stvari razočarale.
'Oduševljena sam što Hrvati i Hrvatice koje poznajem i koje sam vidjela nisu izgubili onaj istinski duh održavanja prijateljstva. Imate osjećaj da ste stvarno dobrodošli. Ta nit nije baš tako izražena na Zapadu.
Vlada cinizam i beznađe
S druge strane, mnogi su postali dosta cinični i gube nadu da će se neke bitne stvari promijeniti na bolje, što se tiče zaposlenosti, demokratizacije, smanjenja korupcije i nepotizma. Ne vidim nikakvog pomaka u sustavu napredovanja prema vlastitim zaslugama i znanju. Čini mi se da često ne možete napredovati prema vlastitom znanju i umijeću već da ovisite o tome koga poznajete. To je nekakva obrnuta situacija od onoga na što sam navikla na Zapadu. Naravno, i tamo ima određenih smicalica i malo nepotizma, ali ne toliko, ne prevladavaju kao ovdje. Ovdje je prva stvar kad tražiš posao koga poznaješ, umjesto natjecanja. To me razočaralo jer je to jedna navika, mentalni sklop koji je nastao tijekom bivše Jugoslavije.
Kad se stvarala slobodna i demokratska Hrvatska meni je veselje bilo u zamisli da će mladež u Hrvatskoj imati jednake prilike kao što imaju naša djeca. Date molbu za posao, ako uspijete uspijete, ako ne, opet ćete pokušati drugdje. Ali imate priliku pristupiti, dokazati se među konkurencijom. To me razočarava, da tu nema velikog pomaka', iskreno je rekla Vukić.
Bez obzira što je desetljećima vani, tvrdi da se i dalje osjeća kao Hrvatica.
Uvijek nosi ljubav prema Hrvatskoj
'Koliko god sam ja vani desetljećima, još uvijek sam Hrvatica. Ja ne mogu biti Australka; asimilirala sam se, imam prijatelje, imam odgovorno radno mjesto, uvijek sam i imala. Međutim, nosim sa sobom ljubav prema Hrvatskoj. Zato me žalosti i pogađa svaka neistina i nepošteni napad na Hrvatsku pa je putem bloga i članaka na engleskom jeziku želim braniti. Pokušavam i analizirati kako možda pomoći i privući drugu i treću generaciju koja nije 'spojena' s Hrvatskom, ali jest Hrvatska. To su na tisuće ljudi koji pišu e-mailove da su im pradjedovi i djedovi bili Hrvati, da bi voljeli više znati, zahvaljuju... Na engleskom ili nekom drugom stranom jeziku nema mnogo onih koji brane Hrvatsku, a dosta se toga loše piše. Tu su i razne analize i kritike, što je sve normalno u demokraciji. Vi morate kritizirati i ukazati na nešto da bi se nešto mijenjalo.
Glavni cilj je da dođemo do toga da u Hrvatskoj imate načina za zaraditi za svoj život, da to bude pošteno i fer i da imate jednake mogućnosti kao svatko drugi; da se dokažete, radite; da je društvo uređeno i da shvaća da su oni koji plaćaju porez najvažniji u jednom društvu i da njih treba poštivati, da nisu državni službenici iza šaltera iznad onog tko dođe na šalter po usluge. Onaj tko dolazi po usluge na šalter je važniji od onog iza šaltera. To su promjene koje se trebaju dogoditi, ali ne mogu preko noći. No, mislim da Hrvatskoj fale nacionalne strategije za demokratizaciju društva. Strategije se, čini mi se, mijenjaju kako se mijenjaju vlade i ministri. A kad imate nacionalnu strategiju možete mijenjati nijanse, ali ne strategiju. To tu nekako nedostaje, barem koliko ja vidim. A pratim vas svakodnevno. Gotovo živim Hrvatsku izvana; to je jedan paralelan život koji ne možete izbjeći', zaključila je Vukić.
