Onog dana kada se Mati Ofore u Libiji ukrcao na pretrpani brod koji je trebao otploviti prema Europi, Johnson Ofore nije mogao doći do svog mlađeg brata. Nije ga mogao iz Berlina zadnji put pokušati nagovoriti da barem odgodi, ako ne i otkaže opasan bijeg u Europu i da umjesto toga pokuša naći posao u Libiji.
"Stalno sam mu govorio: u listopadu je more preopasno za takvu plovidbu", priča za Deutsche Welle Johnson, porijeklom iz Gane. Nešto kasnije ga je nazvao otac i priopćio mu da mu je brat mrtav.
"Cijeli sam dan plakao", priča tihim glasom 43-godišnji Johnson. Od tada gotovo da nije spavao. Sjedi tužno u mračnom šatoru, na drvenom ležaju koji već šest mjeseci dijeli s još jednim izbjeglicom. Vadi fotografije iz jednog malog kofera: s njih se smiješi njegova sestra koja živi u Gani. Sliku svog brata Matija nema. Ni sliku Matijeve troje djece koja su ostala u Gani i kojima je htio slati novac kada se snađe u Europi.
Novinari dolaze samo kada potone neki veliki brod
"Uvijek sam mu govorio da bi trebao naći posao u Libiji", priča Johnson i rukom pokazuje na mračni šator, uski ležaj, mokri kruh, svoje plastične sandale i tanku trenirku. Sad se nalazi u malom šatorskom naselju usred berlinske četvrti Kreuzberg, gdje već više od godinu dana žive izbjeglice iz cijeloga svijeta koje prosvjeduju protiv odredbi o dobivanju azila u Njemačkoj.
Na sivim šatorima se suši rublje, pokraj velike termosice za kavu stoji kutija s malim zelenim jabukama, u kuhinji - koja je također smještena u jednom šatoru - leže prljavi tanjuri i kruh mokar od kiše. Nekoliko muškaraca razgovara pod jednim stablom. Mnogi od njih su se baš kao i Johnson i Mati Ofore otisnuli u pustolovinu preko mora i pritom izgubili prijatelje, braću i sestre ili djecu. "Novinari dolaze samo kada potone neki veliki brod", kaže jedan mladi muškarac s mješavinom bijesa i sarkazma.
Nigerijanac Bašir odobravajući klima glavom: "Europa ne čini ništa kako bi spasila izbjeglice." On se jako dobro sjeća 27. svibnja 2011. godine. Toga dana se, naime, ispred Lampeduse prevrnuo brod u kojega su tog 40-godišnjaka ugurali libijski vojnici. Bašira, koji je radio kao "bauštelac" na jednom gradilištu u Tripoliju, spasioci su živog izvukli iz mora. Ali njegovo dvoje djece je umrlo. "Bio je to najtužniji dan u mom životu", kaže. I Baširov glas zvuči gnjevno, optužujuće: izbjeglice su slale SOS-poruke obalnoj straži Tunisa, Italije i Malte, ali pomoć je stigla prekasno.
Unatoč svemu, izbjeglice i dalje žele ostati u Njemačkoj i naći ovdje bilo kakav posao. Pogotovo Johnson, koji se sada mora brinuti i o obitelji svog brata. Brata od kojega se nije mogao ni pošteno oprostiti.
