Zamislite da velika većina građana Bosne i Hercegovine izađe na izbore i ne glasa za nacionalistički orjentirane stranke, već za one kojima nije važna pripadnost etničkoj skupini ili vjeri. Tada se ne bi vodile diskusije o tome da je Daytonski sporazum razlog za loše stanje u zemlji. Ljudi bi se brinuli o bitnim stvarima i ne bi vodili besmislene debate o pitanjima identiteta, piše Adelheid Wölfl za Deutsche Welle.
BiH nije paralizirana zbog sporazuma iz 1995., već zato što njome vladaju nacionalisti, koji su preoteli i stavili pod svoju kontrolu sve državne strukture. Među njima postoje političke snage koje žele uništiti državu i zato ne žele da dođe do pozitivnog razvoja. BiH pati od unutarnje agresije nacionalista.
Za rasističku ideologiju nije kriv Dayton
Šef SNSD-a i desno-radikalni nacionalista Milorad Dodik je pred izbijanje pandemije najavio povlačenje predstavnika svoje stranke iz zajedničkih državnih institucija. Rekao je i da je Republika Srpska, za koju on službeno nije nadležan jer obnaša funkciju člana Predsjedništva BiH, na putu da napusti BiH. Proteklih 10 godina uspjelo mu je preći nekoliko crvenih linija Daytonskih sporazuma i istovremeno tvrditi kako brani taj sporazum.
Ako se prisjetimo niza njegovih prijetnji, nameće se pomisao da Dodika ne treba uzimati ozbiljno. Međutim, njegova politika određuje skoro cijeli politički diskurs u BiH. Najave odvajanja od BiH su stalna paljba kojoj je ta zemlja retorički izložena. One su tako otrovne, jer su nošene ideologijom koja je u posljednjih sto godina velikom dijelu prostora jugoistočne Europe donijela rat, nasilje i patnju. Stoga postoji razlog za strah. Čak i za užasan strah.
Sada se na terenu nacionalistička ideologija razdvajanja ljudi duž etničkih granica ne provodi više protjerivanjem, ali taj duh dominira atmosferom. Za postojanje takve ideologije, međutim, nije kriv Dayton.
Stihovi pjesme Johna Lennona „Imagine there`s no countries“ mogli bi nas potaknuti na „Imagine there`s no nationalism“- da zamislimo kako bi BiH izgledala bez tog ekstremnog nacionalizma.
Daytonski sustav nema šansi da pokaže svoje pozitivne strane
„Daytonski ustav na mnogim mjestima potiče artikuliranje interesa vlastitog konstitutivnog naroda ili entiteta i stavlja to u prvi plan“, pojašnjava Thorsten Gromes iz Hessenske zaklade za mir i istraživanje konflikata. „Istovremeno on ne zahtijeva od izabranih predstavnika da konfrotativno zastupaju etno-nacionalističke pozicije. Stoga je na političkim akterima da odluče kakav će duh unijeti u Daytonski ustav.“
I politolog Adis Merdžanović (School of Management and Law u švicarskom Winterthuru) smatra da Daytonski sporazum, koji u sebi sadrži niz mogućnosti za korištenje veta, nije stran demokracijama koje funkcioniraju po načelu konsenzusa. On smatra da bi se Daytonski ustav mogao tumačiti konstruktivno kada se ne bi stalno ylorabio za širenje nacionalizma. Ali s obzirom na prevlast nacionalista, Daytonski sustav nema šansi da pokaže svoje pozitivne strane.
Birači ne kažnjavaju destruktivne političare
Daytonski sporazum zahtijeva kompromise, u suprotnom sustav blokira. Politička teorija polazi od pretpostavke da birači kažnjavaju one stranke koje blokiraju napredak, jer to vodi zemlju u stagnaciju. Ali to biračima očito ne smeta.
Razloge za ovakvo stanje Merdžanović vidi u kombinaciji Daytonskog sporazuma i uloge Visokog predstavnika. „U prvih deset godina nakon rata u BiH praktički nije bilo stagnacije i postojeći mehanizmi su djelovali. Visoki predstavnik je intervenirao i rješavao probleme, unutarnji poriv za političarima spremnima na kompromis u narodu nije postojao“, objašnjava politolog Adis Merdžanović.
To je, kako kaže, za posljedicu imalo uspon političke elite koja je putem etničkog reciprociteta u državnoj administraciji izgradila klijentelistički sustav kako bi sve važne funkcije popunila svojim ljudima.
On dalje pojašnjava kako se, nakon što je Visoki predstavnik 2006. godine prestao aktivno koristiti „Bonnske ovlasti“, sustav tako zaglavio, da njegovi mehanizmi – kažnjavanje onih koji odbacuju kompromis – nisu više mogli funkcionirati.
„Interes političkih elita za promjenu političkog kursa je premali, a akteri koji žele voditi novu politiku su ili preslabi, imaju premalo podrške u stanovništvu ili jednostavno odbijaju prihvatiti da uđu u sustav koji smatraju korumpiranim.“
BiH je u tako lošem stanju, ističe ovaj politolog, ne zato što je njen Daytonski ustav toliko loš, već zato što političari i građani ustraju na udobnosti i klijentelizmu i nastavljaju s raspodjelom resursa. Oni prvenstveno slijede svoje male, privatne interese, pritom im dobrobit društva u cjelini nije važna. Političke ili obiteljske veze smatraju se Bogom danim.
Građani nisu izuzeti od odgovornosti, jer su oni ti koji stalno glasaju za iste stranke, a time i za njihove političke programe kojim cementiraju status quo. O promjenama se niti ne razgovara, s izuzetkom nekoliko građansko-progresivnih snaga poput Naše Stranke.
Imagine there is no clientelism
Zamislite da u BiH nema više klijentelizma i da građani ne dobivaju posao i druge pogodnosti preko političkih stranaka u zamjenu za lojalnost na biralištima. Kako bi bilo kada bi politički programi, a ne samo nepotizam, igrali važnu ulogu na sljedećim izborima. Zamislite što bi se dogodilo kada bi se građani i političari ozbiljno bavili pitanjima kako stimulirati poduzetništvo, učiniti administraciju učinkovitijom, smanjiti zagađenje zraka i afirmirati turizam i planinarenje u BiH. Teško da bi itko tada mogao okriviti Daytonski ustav za sadašnje stanje.
Zanimljivo , u BiH gotovo da ne postoje ljudi koji građane javno konfrontiraju s ovom neugodnom istinom. Gotovo da nema onih koji su u stanju da im kažu da njihovo glasanje na izborima doprinosi zastoju i agoniji i da je moguć i drugačiji život.
Ni EU, s druge strane, ne kaže jasno tko je odgovoran za zastoj, niti kako bi BiH mogla izgledati kada bi netko pokrenuo promjene. Nedostaju i konkretni reformski prijedlozi bh. političara, recimo onih iz oporbe, ali i njihove vizije koje bi prenijeli na narod. Ako političari ne provode reforme i ostavljaju zemlju u agoniji, moglo bi im se odgovoriti i ovako: “naming and shaming” (javnim prozivanjem i stavljanjem na stup srama).
Građani BiH imaju pravo znati kako bi mogao izgledati pravedniji svijet i na koji način bi oni mogli sudjelovatiu njegovom kreiranju. Takve ideje trenutno manjkaju. A odgovornost za, ne samo zamišljanje već i stvaranje jednog takvog društva, leži na samim Bosancima i Hercegovcima.
