Kritike na TripAdvisoru za hotel i toplice Vilina vlas raznolike su. Samo ih nekolicina spominje da je to nekoć bio logor za silovanje, a ako ne govorite francuski ili njemački nećete ih niti moći pročitati. Ostatak je mješavina redovitih žalbi o prljavim sobama i entuzijastične pohvale šuma i prirodnih toplica, piše Guardian.
Odmor u sobi za silovanje
Zbog toga slabije obaviješteni gosti koji putuju kroz Višegrad mogu rezervirati sobu u zgradi koju je sadistička paravojna grupa koristila za ubijanja, silovanja i mučenja prije manje od 25 godina. Iako madraci možda jesu promijenjeni, a zidovi prebojani, okviri kreveta u kojima turisti danas spavaju isti su oni u kojima su silovane desetine žena. Zastarjelo predvorje popločano je istim kamenom s kojega se 1992. šmrkovima prala krv, a posjetitelji koji koriste bazen plivaju u bivšoj zoni ubijanja.
"Ljudi koji odlaze tamo ne znaju da leže u krevetima u kojima su žene silovane, i plivaju u bazenu u kojem su ljudi ubijani", kaže Bakira Hasečić iz Višegrada koja vodi Udrugu žena žrtava rata.
Vilinu vlas je 1992. za svoj stožer uzeo Milan Lukić, vođa srpske paravojne skupine Bijeli orlovi, koja je za par mjeseci pretvorila Višegrad u klaonicu i doslovno eliminirala njegovu cjelokupnu muslimansku populaciju. Nakon godina u bijegu, uključujući i neko vrijeme u Latinskoj Americi, Lukić je uhvaćen i osuđen na doživotni zatvor.
Tjeranje na zaborav
I dok je rat bio dovoljno strašan, mir koji je uslijedio doveo je nove strahote žrtvama Viline vlasi. Logor za silovanje ponovo je postao hotel za turiste bez da je promijenio namještaj, a kamoli da je postao spomen obilježje. Višegradom sad upravljaju ljudi odlučni ne samo da zaborave kampanju smrti koja je transformirala njihov grad iz jednog s muslimanskom većinom u onaj u kojem dominiraju Srbi, već i da izbrišu svaki trag da se to ikada dogodilo.
Unatoč brojnim stranicama svjedočanstava na Haškom sudu, kao i presude koja je potvrdila da se radilo o logoru za silovanje, gradonačelnik Višegrada Mladen Đurević poriče da je u Vilinoj vlasi ikada bilo silovanja, mučenja i ubojstava. "Ne znam što se tamo dogodilo", kaže. "Ne zanima me povratak u prošlost. Zašto bih čitao o tome ako me ne zanima vraćanje u to?", kaže on. No njegov ured pokazuje kako je njegova nezainteresiranost za povijest selektivna. Nalazi se u samom srcu Andrićgrada, umjetne turističke tvorevine u stilu tradicionalnog srpskog grada koja je nedavno napravljena u spomen najpoznatijem višegradskom sinu, nobelovcu Ivi Andriću.
Prijašnje lokalne vlasti utrošile su milijune eura u izgradnju ovog spomenika zamišljenoj prošlosti čime su se istoveremeno uništavali dokazi bolnih nedavnih događaja. Tako su godinama pokušavali ukloniti ruševine kuće u kojoj je 59 muslimanskih civila živo spaljeno, izdavajući uredbe o rušenju kako bi izgradili nepotreban cjevovod i cestu koja nikuda ne vodi. Lokalne su vlasti naredile da se na obližnjem muslimanskom groblju sa spomenika ukloni riječ genocid.
Ostale brojne traume
Jedna od najglasnijih protivnica ove službene kampanje zaborava je Hasečić, koja je preživjela i seksualno nasilje i kampanju etničkog čišćenja koja se djelomično odvijala i u toplicama. "Nitko ne zna točan broj, mislimo da je oko 200 žena prošlo ovuda, na temelju svjedočenja preživjelih", kaže. Najmanje je jedna djevojka za koju Hasečić zna, Jasmina Ahmetspahić, počinila samoubojstvo tako što je skočila s balkona.
"Postoje brojni dokazi o velikom broju silovanja, ubojstava i drugih ozbiljnih zločina počinjenih u hotelu Vilina vlas", kaže Dermont Groome, voditelj tužiteljstva u slučaju Lukić u Hagu, a sada profesor na državnom sveučilištu Dickinson u Pennsylvaniji. Groome, bivši tužitelj za seksualna kaznena djela na Manhattanu, kaže kako su žene mučene i silovane u hotelu "neke od najistraumatiziranijih ljudi koje sam ikada susreo u svome radu kao tužitelj". Ni jedna od njih nije željela sudjelovati u suđenju za seksualno nasilje kada je po prvi put kontaktirana, zbog straha od pojavljivanja na sudu. No suđenje je ovisilo o njihovom svjedočenju, jer su preživjele žrtve silovanja koje su poznavale Lukića od djetinjstva igrale ključnu ulogu u rušenju njegove tvrdnje kako u to vrijeme nije bio u Višegradu.
Nerma Jelačić, zamjenica direktora Komisije za međunarodnu pravdu i odgovornost čija je obitelj iz Višegrada, kaže kako agresivno odbijanje gradskih vlasti, kao i mnogih Srba koji su tamo živjeli da priznaju postojanje zločina predstavlja svježu traumu za preživjele, ali isto tako šteti dugoročnim nadama za pomirenje. "Imate cijele generacije koje su odgojene s ovim poricanjem, ovim sistamatskim poricanjem neporecivog. Ovo je postao drugi način vođenja rata", poručuje ona.