Ono što zatvorenik osuđen na smrt najviše pamti na putu prema zgradi u kojoj će biti izvršena njegova presuda jesu čelična vrata koja dijele zatvorenika od sobe za egzekuciju. "Ne možete skinuti oči s njih", kazao je prepričavajući svoju priču Cleve Foster za britanski Daily Mail. Foster je već dva puta trebao biti smaknut, a da bi mu javili kako je američki Vrhovni sud prihvatio njegovu žalbu i time obustavio izvršenje njegove presude.
Put prema zgradi u kojoj se odvijaju egzekucije traje manje od sat vremena – to je jedinica Huntsville, gdje osuđene teksaške zatvorenike pogubljuju već gotovo čitavo stoljeće. Od 1924. do 1964. 361 zatvorenik pogubljen je na električnoj stolici, ostali, njih 485, pogubljeni su smrtonosnom injekcijom.
A evo kako izgleda njihov posljednji dan: na dan egzekucije osuđeni zatvorenik čeka oko četiri sata u maloj ćeliji nekoliko koraka od čeličnih vrata koja ga dijele od prostoriji gdje se izvršava pogubljenje. Tijekom ta četiri sata zatvorenik se ima vremena oprostiti od obitelji i prijatelja. "Taj četiri sata dug posjet, to je jedina stvar koja mi smeta", kazao je Daily Mailu. Posjet se prekida u 12 sati. Deseci stražara dolaze ispratiti zatvorenika.
Prema Fosterovoj računici, do zatvorskih vrata i detaljnih provjera koje zatvorenik mora proći prije smaknuća ima 111 koraka. To je put tijekom kojeg se ostali zatvorenici opraštaju od njega udarajući predmetima u svojim ćelijama. Stražari ga, nakon provjere, stavljaju u kombi i vezuju, i tu počinje 45-minutno putovanje do Huntsvillea u pratnji četiri stražara.
Slijedi najgori dio. "Ulazak u prostoriju za pogubljenje je zastrašujući. Sve je čisto, ali ipak jako staro. Povijest jednostavno vrišti otamo", ispričao je.
Oba puta kad je prošao taj put "tretirali su ga kao ljudsko biće". Prema njegovim riječima, stražari su ga gledali, ali se nisu smijali. Posljednji put kad je ulazio u prostoriju za smaknuće, ugledao je nekoga kako dolazi s podebljom omotnicom. Vjerovao je da se u njoj nalazi smrtonosna injekcija, no bila je to spasonosna odluka Vrhovnog suda.
Prvi put kad je mislio da mu je došao kraj, u siječnju 2011., za posljednji obrok tražio je pile i još neke dodatke. "Bilo je tako ukusno," ispričao je. Dva sata kasnije stigla je oslobađajuća odluka Vrhovnog suda. Otad zatvorenici osuđeni na smrt više nemaju pravo na posljednji obrok po želji. Pravila su promijenjena nakon što se državni tužitelj požalio da zatvorenici iskorištavaju tu privilegiju, a da njihove žrtve nikad nisu dobile takvu mogućnost.
Foster, bivši američki vojnik, i dan-danas negira svoju ulogu u ubojstvu Sudanke, no tužitelji tvrde da analiza DNK pobija njegove tvrdnje, te da mu u prilog ne ide ni to da je ispričao kontradiktorne priče kada je ispitivan o ubojstvu Sudanke. "Ja to nisam učinio", ne popušta Foster.
