Bivši državni tajnik, 99-godišnji Henry Kissinger, dao je veliki intervju za The Spectator. U razgovoru s novinarom Andrew Robertsom dotaknuo se brojnih tema, ali fokus je, naravno, bio na ratu u Ukrajini, mogućim scenarijima kako bi rat mogao završiti, nuklearnom ratu kao i ulozi Kine.
Robertson: Henry, u Davosu ste rekli da bi se crta razdvajanja između Rusije i Ukrajine trebala vratiti na status quo ante jer bi se rat preko te točke mogao pretvoriti u rat ne za slobodu Ukrajine, već u rat protiv same Rusije. Zbog toga ste bili dosta kritizirani, ne samo od predsjednika Zelenskog. Kako će svijet pronaći novu ravnotežu nakon ovoga, kako god rat završio?
Kissinger: Svrha izjave u Davosu bila je ukazati da se s ratnim ciljevima treba suočiti prije nego što to zamah rata učini politički neizvedivim. Kada je Zelenskij to komentirao, nije pročitao sve što sam rekao. U svojim nedavnim izjavama on je praktički prihvatio ono što sam rekao u Davosu. Početkom lipnja dao je intervju Financial Times-u u kojem je u osnovi prihvatio osnovni okvir, a to je da postoje tri moguća ishoda ovog rata i sva tri su do neke mjere još uvijek otvorena.
Ostane li Rusija gdje je sada, osvojit će 20 posto ukrajinskog teritorija i većinu regije Donbas - glavno industrijsko i poljoprivredno područje - te pojas uz Crno more. Ostane li tu, to će biti pobjeda, unatoč svim neuspjesima koje je ruska vojska doživjela u početku. A uloga NATO-a neće biti tako odlučujuća kao što se ranije mislilo.
Drugi ishod je pokušaj da se Rusiju otjera s teritorija koji je stekla prije ovog rata, uključujući Krim, a tada će se postaviti pitanje rata sa samom Rusijom, ukoliko se rat nastavi.
Treći ishod, koji sam skicirao u Davosu, a koji je, po mom dojmu, Zelenskij sada prihvatio, jest: ako slobodni ljudi mogu spriječiti Rusiju u postizanju bilo kakvih vojnih osvajanja i ako se borbena linija vrati na poziciju s koje je rat počeo, onda će sadašnja agresija biti vidno poražena.
Ukrajina će se obnoviti u obliku u kojem je bila kad je rat počeo: borbena linija nakon 2014. godine. Ukrajina će biti ponovno naoružana i usko povezana s NATO-om, ako ne i dio njega. Preostala pitanja mogla bi se riješiti pregovorima. Bila bi to situacija koja bi neko vrijeme bila zamrznuta. No, kao što smo vidjeli u ponovnom ujedinjenju Europe, tijekom određenog vremenskog razdoblja preostala pitanja mogla bi se riješiti.
'Uspiju li Ukrajinci istjerati Ruse, saveznici će morati odlučiti koliko će rat trajati'
Robertson: Može li to biti još jedna Sjeverna/Južna Koreja gdje se situacija učvršćuje 70 godina?
Kissinger: Pa, govorimo o samo 2 i pol posto zemlje i Krimu - koji je dodatnih 4 i pol posto i čiji je odnos prema regiji drugačiji od dijela u kojem su čisti Ukrajinci, jer je bio ruski stotinama godina. Neću davati prognoze o tome koji bi ishod pregovora trebao biti. No, ako saveznici uspiju pomoći Ukrajincima da istjeraju Ruse s teritorija koji je Rusija osvojila u ovom ratu, morat će odlučiti koliko će dugo rat trajati.
Robertson: Ali nijedan od ta tri ishoda, Henry, zapravo ne kažnjava Putina za njegovu agresiju, zar ne?
Kissinger: Upravo suprotno. završi li rat kao što sam predstavio u Davosu, mislim da će to biti značajno postignuće za saveznike. NATO će biti ojačan dodavanjem Finske i Švedske, stvarajući mogućnost obrane baltičkih zemalja. Ukrajina će imati najveće konvencionalne kopnene snage u Europi povezane s NATO-om ili njegovim članicama.
Rusiji će biti pokazano da strah, koji je visio nad Europom od Drugog svjetskog rata - od povlačenja ruske vojske koja dolazi u Europu preko utvrđenih granica - može biti spriječen NATO-vom konvencionalnom akcijom. Po prvi put u novijoj povijesti, Rusija bi se morala suočiti s potrebom suživota s Europom kao entitetom, umjesto da Amerika bude glavni element u obrani Europe sa svojim nuklearnim snagama.
'Naglasak na problem Tajvana proizvest će sukob'
Robertson: Nedavno smo obilježili 50. godišnjicu vašeg tajnog posjeta Kini u veljači 1972. godine, otkada ste vrlo duboko povezani s Kinom. Kako bi se Zapad danas trebao odnositi prema Kini? Što mislite o politici konfrontacije Trumpove administracije prema Kini?
Kissinger: Čini se da Sjedinjene Države od vremena Trumpa vode svoju politiku prema Kini po principu da, ako izgradite saveze oko Kine, to će uvjeriti Kinu da prihvati pravila ponašanja koja su razvijena na Zapadu. Ali, kineski pristup politici se razlikuje od europskog. Europski pristup kreirale su relativno male zemlje koje su vodile računa o utjecaju okolnih zemalja na njih te su stoga zahtijevale stalne prilagodbe odnosa snaga.
Tijekom svoje tisućljetne povijesti, Kina je po veličini dominirala u svojoj regiji. To je stvorilo stil vanjske politike u kojem Kina traži svoj utjecaj kroz razmjere svojih postignuća, veličanstvenost svog ponašanja, ojačano vojnom silom gdje je to potrebno, ali ne i njome dominirano.
Dakle, dugoročna politika s Kinom treba sadržavati dva elementa: jedan je dostatna snaga, tako da se kineskoj moći može parirati kad god se čini da postaje dominantna. Ali u isto vrijeme, to mora biti koncept u kojem Kina osjeća da je ravnopravna i sudionica sustava.
Robertson: Ne mislite da Bidenova administracija to trenutno radi uspješno?
Kissinger: Čini se da pokušava započeti dijalog. Ali administracija ga obično započinje izjavom o kineskim nedjelima. Naglasak na problemu Tajvana proizvest će sukob. Ne znam što će ispasti iz rasprava koje se, čini se, vode, ali trenutno mislim da smo u zastoju.
Nuklearne opcije
Robertson: Mislite li da Bidenova administracija radi dobar posao u iranskim nuklearnim pregovorima?
Kissinger: Jako sam sumnjao u izvorni nuklearni sporazum. Mislio sam da će iranska obećanja biti vrlo teško provjeriti i da su razgovori doista stvorili obrazac prema kojem je nuklearno jačanje moglo biti malo usporeno, ali je postalo neizbježno. Kao rezultat toga, zemlje u regiji, posebice Izrael – Iranov glavni neprijatelj – ali i Egipat i Saudijska Arabija – koje vide kao glavne konkurente – bit će natjerane na reakcije koje bi situaciju mogle učiniti mnogo eksplozivnijom.
Sada, problem s postojećim nuklearnim pregovorima je u tome što je vrlo opasno vraćati se na sporazum koji je u početku bio neadekvatan – modificirati ga u smjeru koji ga čini očigledno podnošljivijim za protivnika.
Dakle, sve brige koje sam imao s izvornim ugovorom, imat ću i sada. Još nisam vidio uvjete, ali zapravo nema alternative eliminaciji iranske nuklearne sile. Ne postoji način na koji možete postići mir na Bliskom istoku s nuklearnim oružjem u Iranu, jer prije nego što se to dogodi, postoji velika opasnost od prevencije od strane Izraela, jer Izrael ne može čekati na mjere odvraćanja. Može si priuštiti samo jedan udarac. To je inherentni problem krize.
Robertson: U našem posljednjem intervjuu 2014. godine, spomenuli ste rat u kibernetičkom prostoru kao sljedeću granicu. Što mislite, koliko je to sada ozbiljna prijetnja?
Kissinger: Mislim da je povijesno jedinstveni aspekt suvremenog svijeta taj da tehnologija sada proizvodi imperative konfrontacije i ekstremne sposobnosti da uništi civilizaciju kako je mi razumijemo. Te su složenosti pojačane činjenicom da ne postoji iskustvo u korištenju takvog oružja. Kombinacija destruktivnosti i autonomije ovih oružja, koja imaju sposobnost odabirati vlastite mete i utvrđivati vlastite opasnosti, nameće nužnost ograničavanja njihova dometa.
Ali to se ne događa u ovom trenutku: nema razgovora između zemalja visoke tehnologije. To je jedan od glavnih zadataka za sljedeću fazu vanjske politike, koji se ne može izbjeći. Pitanje je samo hoće li se to dogoditi nakon neke katastrofe ili prije nje?
