Nakon što je Kremlj iz rukava izvukao glavni adut u obračunu s “kolektivnim Zapadom” – europsko oslanjanje na ruski prirodni plin – Moskva se ponadala da će nadolazeća zima toliko povećati troškove europskim gospodarstvima i stanovništvu da će Zapad morati pregovarati pod ruskim uvjetima. Dok ruska propaganda i dalje ne štedi sarkazam u podsjećanju Europljana da “zima dolazi”, posve je jasno da se Europa uspješno prilagodila.
Iako je Rusija zadovoljavala gotovo polovicu europskih potreba za plinom prije rata u Ukrajini, Bruxelles je uspio pronaći alternative, nadoknađujući dvije trećine potrebnih količina plina. No, suočavanje s velikim nedostatkom pitanje je vremena. Mjesto Rusije zauzet će SAD, Norveška, Azerbajdžan, Alžir i druge afričke države, kao i istočnomediteranski izvoznici, poput Egipta, Izraela i Cipra. Gazprom će, u međuvremenu, biti pod pritiskom da pronađe nove kupce.
Završila je era jeftinog ruskog goriva
Rusija ponovno koristi izvoz energenata kao sredstvo pritiska: prošle godine Europa se već suočila s plinskim ucjenama Kremlja zbog problema s certifikacijom Sjevernog toka 2, kada je Rusija stvorila umjetnu nestašicu na tržištu koja se poklopila s povećanjem potražnje za energentima dok su se gospodarstva oporavljala od pandemije. Kao rezultat toga, cijena plina je skočila na 2000 dolara za 1000 kubičnih metara (cbm) , što je u to vrijeme bilo bez presedana, ali je ubrzo postalo normalno. Na ovogodišnjem vrhuncu, prirodni plin u kolovozu se prodavao po 3500 dolara, piše The Insider u opširnoj analizi.
Europski političari kovali su nejasne planove za postupno traženje alternativnih dobavljača i hitni prelazak na obnovljive izvore energije. Ne iznenađuje što se Europa nije uspjela adekvatno pripremiti za posljedice odustajanja od ruskog plina, pa je situacija krenula nizbrdo početkom ove godine. Rat u Ukrajini podigao je cijene plina na 2500 dolara, a ruska vlada dodatno je otežala stvari. Vladimir Putin potpisao je dekret kojim se "neprijateljske" nacije prisiljavaju da plaćaju plin u rubljima, čak i po ugovorima sklopljenima u eurima ili dolarima. Nakon toga je Gazprom, koji se odavno predstavlja kao privatno poduzeće, nastavio smanjivati isporuke plina europskim zemljama koje su stajale iza svojih ugovornih plaćanja u ruskoj valuti.
Zamjena ruskog plina je prioritet
U svibnju su prestale prometovati čak dvije rute: ukrajinski operator zaustavio je tranzit plina preko Sokranjivke, a plinovod Jamal-Europa potpuno je obustavljen zbog sankcija Rusiji. Rusija je zaustavila i Sjeverni tok 2, navodno kako bi popravila jednu od svojih turbina, a u rujnu je i ta, ključna ruta prema Europi, prekinuta, najprije privremeno, a zatim na neodređeno vrijeme. Saga o projektu vrijednom više milijardi došla je do kraja nakon eksplozija koje su uništile Sjeverni tok 1 i jedan od krakova Sjevernog toka 2. Popravci mogu trajati od šest mjeseci do godinu dana i bit će vrlo problematično izvesti ih usred sankcija i političkog obračuna Europe i Rusije.
Zamjena ruskog plina pretvorila se iz dugoročnog cilja Europe u prioritet broj jedan jer Europa uvozi 83 posto prirodnog plina. Povijesno gledano, Rusija je bila ključni dobavljač EU-a, zauzimajući važnu poziciju na globalnom tržištu plina. Tako je 2021. bila vodeći svjetski izvoznik plina, pretekavši SAD (najvećeg proizvođača), Katar, Norvešku, Australiju i Kanadu. Te je godine Rusija isporučila 155 milijardi kubičnih metara plina u Europu (putem plinovoda i kao LNG), što je činilo 45 posto europskog uvoza plina.
EU ne traži samo jednu zamjenu za Rusiju
Prema procjenama Europske komisije, iz Rusije je u 2021. godini Europska unija uvezla 43,5 posto plina, iz Norveške 23,6 posto, iz Alžira 12,6 posto, a iz SAD-a 6,6 posto. Nigerija je isporučila još šest posto, a Katar preostalih pet posto. Kupujući sav svoj plin iz Rusije, zemlje poput Estonije, Finske, Moldavije i Bugarske bile su najviše ovisne o ruskom plinu, a odmah iza njih su Latvija, Slovačka, Poljska i Austrija, koje su uvezle preko 80 posto plina iz Rusije. Među velikim europskim gospodarstvima, najveće uvoznice ruskog plina bile su Njemačka (53,7%) i Italija (33,4%), dok je, usporedbe radi, Francuska iz Rusije uvezla samo 7,6 posto, Nizozemska 5,2 posto, a španjolski i irski uvoz bio je ispod 0,5 posto.
Europa ne traži dobavljača koji će u potpunosti zamijeniti Rusiju. Naprotiv, regija ima za cilj diverzificirati svoje izvore energije kako bi izbjegla još jedno kritično oslanjanje na jednu zemlju.
Glavni izazov Europe u potrazi za alternativnim izvorima opskrbe je hitnost problema jer za izgradnju novih cjevovoda treba dosta vremena, a isporuke LNG-a ograničene su zbog nedovoljne infrastrukture. Osim toga, većina glavnih svjetskih proizvođača ukapljenog plina već je vezana ugovorima, a i Europa nerado potpisuje dugoročne ugovore, uobičajene za trgovanju LNG-jem.
Europska skladišta plina nikad punija
Čak i u takvom izazovnom okruženju, Europa je pronašla proizvođače koji su joj već povećale svoje isporuke za ovu godinu, a europska skladišta plina prije zime su dosegla povijesne maksimume - više od 90 posto. Prema riječima predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, Europa je uspješno nadomjestila dvije trećine svog uvoza ruskog plina.
U prvoj polovici 2022. iz Rusije je u Europu stizalo 31,4 posto plina, da bi taj udio u srpnju i kolovozu pao ispod 17 posto. U međuvremenu je udio ostalih dobavljača porastao na 82,8 posto u kolovozu. Norveška je postala najveći dobavljač, a odmah iza nje je SAD.
Dok je početkom 2021. SAD Europu opskrbljivao s manje od 1 milijarde kubnih metara plina, u kolovozu ove godine američka je opskrba plinom dosegla 4,63 milijardi kubnih metara.
Tko je Europi pružio 'plinsku' ruku?
Još u ožujku američki predsjednik Joe Biden obvezao se nadoknaditi Europi manjak plina uzrokovan padom ruskih isporuka. To je Bidenovo obećanje dočekano sa skepsom, upravo zbog ranijih dugoročno sklopljenih ugovora. No, SAD se uspješno preorijentirao na europsko tržište, preuredivši cijeli svoj logistički sustav. Ukupne američke isporuke plina Europi u lipnju su već dosegle 39 milijardi kubnih metara, što je 68 posto američkog izvoza. Za usporedbu, u cijeloj 2021. SAD je izvezao 34 milijarde kubnih metara plina u Europu, što je činilo samo 35 posto njenih ukupnih isporuka.
Bez Rusije, Norveška je postala glavni europski dobavljač plina, ali njene su izvozne mogućnosti iscrpljene jer svoje isporuke drži na rekordnim razinama. Tijekom prvih devet mjeseci ove godine, Norveška je izvezla 84 milijarde kubnih metara (6 milijardi više nego u 2021. godini), postavši najveći opskrbljivač plinom u Europi u apsolutnim vrijednostima. Norveška je posebno važna za Njemačku, pokrivajući 30 posto njenih potreba za plinom. Značaj Norveške vremenom će vjerojatno rasti, jer je norveški premijer Jonas Gahr Støre najavio da je zemlja otvorena za dugoročne ugovore s europskim potrošačima. U listopadu je Norveška počela izvoziti plin Baltičkim plinovodom u Poljsku, povodom čega je poljski premijer kazao da se "era ruske dominacije u plinskom području bliži kraju".
Azerbajdžan, Alžir, Egipat, Australija...
I Azerbajdžan je povećao isporuke u Europu u vrlo kratkom roku. Očekuje se da će njegov ukupni izvoz u EU ove godine dosegnuti 12,2 milijardi kubnih metara, što je 4,1 milijardi kubnih metara više nego 2021. godine. Najveći europski potrošač azerbajdžanskog plina je Italija. Italija je također glavni dobitnik povećanja isporuka alžirskog plina. Alžir planira izvoziti dodatnih 4 milijarde kubičnih metara u Italiju već ove godine, čime će ukupni izvoz iznositi 25,2 milijardi kubnih metara, u usporedbi s lanjskih 20,9 milijardi kubnih metara.
Drugi alternativni dobavljač plina za Europu je Egipat, koji je sklopio ugovor s talijanskom tvrtkom ENI za isporuku dodatne tri milijarde kubičnih metara plina za daljnju distribuciju na europskom tržištu. Zahvaljujući potpisanim sporazumima, talijanska ovisnost o ruskom plinu od lipnja do rujna pala je s 40 na 10 posto.
Osim toga, rat u Ukrajini natjerao je Europu da kao dobavljače plina razmotri i Australiju i Oman. Australija dosad nije izvozila LNG u Europu i Ujedinjeno Kraljevstvo zbog pretjeranih troškova otpreme i niske profitne marže, preferirajući susjedna azijska tržišta. Slično je i s Omanom. Započete isporuke iz Australije i Omana potvrđuju da LNG tržište pokazuje mnogo veću fleksibilnost nego što se očekivalo.
Nadomješteno 70 od 155 milijardi kubika
Europa polaže nade i u Ujedinjene Arapske Emirate, 10. najvećeg svjetskog proizvođača plina. Tamošnja nacionalna naftna kompanija ADNOC potpisala je ugovor o opskrbi LNG-om s njemačkim energetskim divom RWE-om tijekom posjeta njemačkog kancelara Olafa Scholza toj zemlji u rujnu. Posao je zasad ograničen na prilično skromne količine u ovoj godini - 137.000 kubičnih metara, odnosno 82,2 milijuna nakon regasifikacije.
''Ovo je važna prekretnica u razvoju infrastrukture opskrbe LNG-om u Njemačkoj i pridonosi raznolikijoj opskrbi plinom”, priopćili su tim povodom iz RWE-a.
Zahvaljujući dodatnim isporukama iz SAD-a, Norveške, Azerbajdžana, Egipta i Alžira, Europa je uspjela nadomjestiti najmanje 66,9 od 155 milijardi kubnih metara plina koje je joj je Rusija isporučila 2021. godine.
Iduće godine ruska isporuka pada na nulu
Međutim, sljedeća zima 2023./2024. mogla bi se pokazati još težom. Dok je ove godine Europa uspjela napuniti svoja skladišta plina, isporuke iz Rusije sljedeće godine mogle bi pasti na nulu. Gotovo sve zemlje koje su povećale izvoz u Europu voljne su isporučivati više ukapljenog plina u godinama koje dolaze. Međutim, problem su kapaciteti LNG terminala. Neke zemlje nisu uspjele brzo preurediti svoju logistiku. Primjerice, njemačka infrastruktura može primiti samo 12,5 bcm godišnje, što je 13 posto nacionalne potrošnje plina.
SAD planira proširiti suradnju s Europom i nadomjestiti oko 90% onoga što je Rusija isporučivala prije 2030. godine, što je oko 139,5 milijardi kubnih metara. Američka tvrtka Venture Global u listopadu je objavila da je proširila ugovor s njemačkim EnBW-om s prvim isporukama planiranima 2026. godine, a još dvije njemačke tvrtke, Uniper i RWE, također su potpisale preliminarne ugovore o uvozu LNG-a iz SAD-a.
Kanadski premijer obećao pomoći, ali...
I Azerbajdžan će 2027. povećati izvoz u Europu na 20 milijardi kubnih metara. Kako bi osigurale te količine, obje strane planiraju povećati propusni kapacitet Transanatolijskog plinovoda sa 16 na 32 milijarde kubnih metara, a kapacitet Transjadranskog plinovoda s 10 na 20 bcm. Europa je polagala velike nade u Katar, no ta je zemlja u svom izvozu plina tradicionalno orijentirana na jugoistočnu Aziju. Kako je pojasnio izvršni direktor QatarEnergyja Saad al-Kaabi, tvrtka neće prekršiti ugovore s postojećim klijentima preusmjeravanjem LNG-a prema Europi. Ipak, Katar bi mogao povećati isporuke u Europu do 2025. godine. No, ako se, primjerice, i realiziraju katarski ugovori s njemačkim tvrtkama, to neće kratkoročno riješiti probleme Njemačke, jer bi prve isporuke stigle tek 2026. godine.
Oman također namjerava revidirati svoje plinske ugovore koji istječu 2025. godine te će povećati proizvodnju kako bi zadovoljio potražnju europskih klijenata. Poznata po svojim zalihama prirodnog plina, Kanada je također pružila ruku Europi, a kanadski premijer Justin Trudeau uvjeravao je da će učiniti sve što je u njegovoj moći da poveća opskrbu energentima, ali uz napomenu da bi izvoz LNG-a u Europu zahtijevao ekonomsku opravdanost. Kanadska vlada ipak se suzdržala od konkretnijih obećanja, a ključni sporazumi tek trebaju biti potpisani. Ipak, povećanje proizvodnje plina u Kanadi moglo bi ublažiti opću napetost na tržištu.
Glavni dobavljači s istočnog Mediterana?
Većina ruta plinovoda uključuje Tursku, koja je jedan od rijetkih preostalih izvora ruskog plina za Europu. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan već je izradio planove transformacije svoje zemlje u najveće europsko plinsko čvorište, olakšavajući prijenos plina iz Rusije i Azerbajdžana. Istodobno, piše The Insider, istočni Mediteran – Egipat, Izrael i Cipar – mogao bi izrasti u glavnog dobavljača plina za Europu ako uspostavi potrebnu infrastrukturu. Novootkrivena polja potvrđuju da izraelske rezerve plina iznose 400 bcm, koje nisu namijenjene za domaću potrošnju niti su ugovorene za izvoz.
Izraelski premijer Yair Lapid najavio u rujnu da bi nejgova zemlja mogla zamijeniti oko 10 posto plina koji je Europa kupovala od Rusije, otprilike 15,5 bcm. Izrael je ove godine već povećao svoju proizvodnju plina za 22 posto. Pa ipak, prve isporuke iz Izraela u Europu vjerojatno neće napraviti veliku razliku, a rokovi izvoza ostaju nejasni. I Cipar ima 400 milijardi kubnih metara plina dostupnih za izvoz, ali se ne očekuje da će ući na globalno tržište prije 2027. godine. Najveće egipatsko plinsko polje, Zohr, procjenjuje se na 850 bcm, ali je većina te količine namijenjena domaćim potrebama.
Prema riječima egipatskog premijera Mostafe Madboulija, zemlja namjerava iskoristiti postojeću tržišnu situaciju kako bi postala glavni dobavljač LNG-a za Europu. Trenutačno godišnje vađenje plina u Egiptu iznosi 58,5 bcm, a zemlja nastoji smanjiti domaću potrošnju za 15 posto (oko 8,7 bcm) kako bi potaknula izvoz u Europu i zaradila prijeko potrebnu stranu valutu.
Turska želi biti ključno čvorište
Bude li izgrađen prema sporazumu iz 2020. između Izraela, Grčke i Cipra, plinovod EastMed trebao bi povezati istočni Mediteran i Italiju preko Cipra i Grčke, omogućujući izravan prijenos izraelskog, ciparskog i egipatskog plina u Europu. Međutim, projekt je napušten početkom 2022. godine, nakon što je ocijenjen neprihvatljivim iz financijskih i ekoloških razloga. Turska je također opstruirala izgradnju plinovoda jer bi EastMed prelazio preko morskog područja koje su Turska i Libija 2019. definirale kao svoju gospodarsku zonu. Iako su EU i SAD odbacili sporazum između dviju država kao kršenje međunarodnog prava, Turska bi ipak mogla spriječiti izgradnju plinovoda.
No, ako bi se taj plinovod izgradio, postao bi najizravnija ruta za izvoz plina iz istočnog Sredozemlja u Europu. Turska, pak, želi izgraditi plinovod kojim bi se plin iz istočnog Sredozemlja izvozio u Europu preko turskog teritorija. Taj bi projekt zacementirao položaj Turske kao ključnog čvorišta za opskrbu plinom, ali nosi i političke izazove zbog protivljenja ne samo Izraela, nego i Grčke i Cipra.
I tri afričke zemlje 'u igri'
Nigerija je već postala jedan od primarnih dobavljača plina Europi, s udjelom od 14 posto uvezenog LNG-a. U budućnosti bi mogla udvostručiti svoje isporuke, ali tek nakon što se pozabavi svojim sigurnosnim izazovima, uključujući vandalizam i krađe u naftnoj i plinskoj infrastrukturi. Primjerice, zbog nebrojenih incidenata s cjevovodima, terminal na otoku Bonny radi samo sa 60 posto kapaciteta. Mozambik je u Africi po zalihama plina odmah iza Nigerije i Alžira. Veliko plinsko polje na sjeveru zemlje razvija međunarodni konzorcij predvođen francuskim Totalom, a u blizini se gradi LNG terminal za izvoz plina u Europu i Aziju. Europa je pokazala interes za energetske resurse Mozambika ulaganjem 45 milijuna eura u tamošnju vojsku kako bi pomogla zemlji da drži svoje ilegalne naoružane skupine na odstojanju. Unatoč sigurnosnim prijetnjama, Total namjerava započeti 2024. godine s vađenjem plina u Mozambiku, a talijanski ENI planira započeti isporuku do kraja ove godine, koristeći plutajući LNG terminal Coral Sul.
I Mauritanija posjeduje veliko plinsko polje s rezervama procijenjenim na 425 bcm. Ta je zemlja potpisala ugovore s britanskim BP-em i američkim Kosmos Energyjem koji bi trebao omogućiti pokretanje proizvodnje LNG-a u studenom ili prosincu 2023. godine.
Nema sumnje, Europa će se izvući
Čak i prema najkonzervativnijim procjenama, Europa je uspješno zamijenila gotovo dvije trećine ruskog plina opskrbom iz alternativnih izvora. Poslovi s Egiptom, Alžirom, Kongom, Angolom i Australijom donijet će EU-u 20,5 milijardi kubnih metara. Još 10 milijardi kubika stići će novim plinovodom iz Norveške, a 10 iz Izraela, čak i bez dodatne infrastrukture. Ako Azerbajdžan, Norveška i SAD zadrže svoj izvoz na razini iz 2022., Europa će dobiti dodatnih 55,1 bcm. Time će ukupna količina uvezenog plina biti 96,6 milijardi kubnih metara, što je 62, posto onoga što je Europa kupila od Rusije 2021. godine.
Vraćanje norveškog izvoza na razinu iz 2018. donijet će dodatnih 13 bcm. Mogući obujam isporuka iz Katara, UAE i Omana zasad je nejasan, a nekoliko afričkih država, Kanada i Cipar još uvijek imaju nerealizirani potencijal za izvoz u Europu. Prema procjenama Europske komisije, obnovljivi izvori energije mogu nadomjestiti još 23 milijarde kubika ruskog plina. Štoviše, ova procjena izostavlja dodatne kupnje plina na tržištu, moguće nove ugovore, nove infrastrukturne projekte i povećane isporuke povezane s rastom ekstrakcije.
Italija je do sada bila najuspješnija među europskim nacijama u prilagodbi novoj stvarnosti, posebice ako se uzme u obzir da je visoko rangirana među najvećim europskim gospodarstvima po ovisnosti o ruskom plinu, odmah iza Njemačke. Zemlja je blagoslovljena boljom infrastrukturom nego druge u regiji, tako da će zamijeniti čak 20,5 od 29 milijardi kubnih metara koliko je dobivala iz Rusije.
IEA: Zima 2023. bit će kritična
Međutim, Međunarodna agencija za energiju (IEA)upozorava da bi se 2023. godine EU mogla suočiti s neviđenom nestašicom plina od 30 milijardi kubnih metara. Procjena se temelji na padu ruskih isporuka na nulu i porastu kineske potražnje zbog ukidanja ograničenja vezanih uz COVID-19.
Naravno, obustava isporuka u Europu zadat će udarac i ruskom Gazpromu. Tijekom devet mjeseci 2022., izvoz tvrtke na velike udaljenosti pao je za 40,4 posto na godišnjoj razini. Smanjenje izvoza u Europu i njegov mogući prestanak iduće godine zadat će još veći udarac ruskoj trgovini energentima, a pronalaženje novih kupaca za 155 milijardi kubnih metara plina je nemoguće jer čak ni Kina ne može uvesti toliku količinu zbog ograničenih kapaciteta.
