U godini koja je obnovila snagu i jedinstvo NATO-a, jedna je zemlja predstavljala 'crnu ovcu' saveza. Ruska invazija na Ukrajinu je gotovo svim članicama donijela novu odlučnost protiv zajedničkog neprijatelja pa i otvorila put za širenje saveza. Ipak, Turska, iako članica NATO-a, ne samo da je održavala srdačne odnose s Moskvom, već je i zaprijetila da će stati na put ulasku Švedske i Finske u savez, piše Foreign Affairs.
Istovremeno, Ankara je sugerirala da će započeti novu kopnenu invaziju na sjeveru Sirije kako bi se obračunala s Kurdima koji djeluju na tom području. Osim toga, Turska je počela raditi na zategnutim odnosima koje ima s bliskoistočnim silama, dok je s druge strane nastavila održavati hladan odnos prema Europskoj uniji, a uputila je i nove prijetnje Grčkoj. A možda i najneočekivanje od svega, nakon što je godinama pokušavala potkopati režim Bašara al-Asada, Ankara se uz posredovanje Rusije počela približavati režimu u Damasku.
Iako kontrovezni na Zapadu, ovakvi potezi turske vlasti generalno su popularni u domovini. I imaju jasnu svrhu. U svibnju će se dugogodišnji populističko-autoritarni predsjednik Recep Tayyip Erdogan suočiti s vjerojatno najtežim reizborom u političkoj karijeri, a upravo je vanjska politika postala učinkovit način da se glasače odvrati od brojnih kriza koje potresaju Tursku.
Najveća inflacija u Europi
Nakon niza godina lošeg gospodarskog upravljanja, stopa inflacije u zemlji je dosegnula vrhunac od 85 posto u studenom 2022., da bi se donekle smanjila u prosincu na i dalje ogromnih 64 posto, daleko najviše u Europi. Turske devizne rezerve su sve manje, država se suočava s rastućim deficitom, a domaće stanovništvo sve je nezadovoljnije prisutnošću 3,6 milijuna sirijskih izbjeglica.Tu je i sve veći zamor od Erdoganove autokratske 20-godišnje vladavine, cijela jedna generacija nije poznavala drugog vođu.
Za Erdogana sada sve ovisi o izborima. Nakon 20 godina uglavnom neprikosnovene vladavine, poraz bi izazvao ozbiljne posljedice za njega, njegovu obitelj, prijatelje i mnoge druge u njegovoj Stranci pravde i razvoja (AKP) koji su osobno imali koristi od njegove vladavine i vjerojatno bi se suočili s kaznenim progonom.
Pobjeda oporbe značila bi i svojevrsni oblik promjene političkog sustava s obzirom na to da njezini podržavaju obnovu turskog parlamentarnog sustava i smanjenje predsjedničkih ovlasti. Erdoganov osjećaj ranjivosti postao je toliko snažan da je vlada upotrijebila sudove kako bi pokušala zabraniti vodećem potencijalnom oporbenom kandidatu, gradonačelniku Istanbula Ekremu Imamogluu, da se kandidira - što je bio ekstreman potez koji bi se Erdoganu u konačnici mogao obiti o glavu.
Ankete nesklone Erdoganu
Trenutačne ankete pokazuju da bi Erdogan i AKP mogli izgubiti izbore zakazane za 14. svibnja. Za bilo kojeg drugog čelnika takve razine nepopularnosti i ekonomske slabosti mogle bi značiti siguran poraz. Ali Erdogan je poznat po svojoj upornosti i sposobnosti da pobijedi na izborima. S obzirom na to koliki je ulog, vjerojatno će upotrijebiti sva raspoloživa sredstva da izbjegne poraz.
Kao što sugeriraju njegovi nedavni vanjskopolitički potezi, on također ima nekoliko karata na koje može igrati i mogao bi pokušati proizvesti krizu - uključujući i zaoštravanje sa Zapadom - kako bi promijenio domaće raspoloženje. Europa i Sjedinjene Države moraju se pripremiti za takav razvoj događaja kako bi smanjili potencijalnu štetu i moraju imati uspostavljenu strategiju za suzbijanje toga. Turska je isuviše važna zemlja da bi joj se dopustilo da se udalji od zapadnog utjecaja, smatra Foreign Affairs.
Erdogan je tijekom prošlog desetljeća učvrstio svoju moć potkopavajući ili eliminirajući neovisnost gotovo svake važne turske institucije: javnih sveučilišta, velike većine medijskih kuća, vojske, lokalnih vlasti i, što je najvažnije, pravosuđa, kojim je upravljao kao oružje protiv svojih protivnika. Turski zatvori puni su oporbenih političara, novinara, akademika, čelnika civilnog društva, poput Osmana Kavale, i zapravo svih koji se Erdoganu ne sviđaju. Nema više ni privida pravne države.
Potpuna dominacija
Ipak, potpuna dominacija države je postala i Erdoganova Ahilova peta. Stavivši sebe u središte svega, Erdogan je običnim Turcima dao razloga da ga krive za nevolje u zemlji, unatoč njegovim nastojanjima da za svoje ekonomske probleme okrivi strane čimbenike, ponajviše Europsku uniju i Sjedinjene Države. U isto vrijeme, budući da se okružio slijepim poslušnicima, a ne iskusnim kreatorima politike, sve je skloniji činjenju pogrešaka.
Oporbena koalicija od šest stranaka, sastavljena od dvije veće i četiri male stranke, prkosila je očekivanjima i uspjela predstavljati relativno discipliniran front. U teoriji, njihove udružene snage - rijedak slučaj u obično fragmentiranom političkom krajoliku Turske - trebale bi kontrolirati dovoljno birača da poraze Erdogana. Krajem siječnja objavili su svoju jedinstvenu viziju, ali još se nisu dogovorili oko predsjedničkog kandidata. Kemal Kilicdaroglu, čelnik Republikanske narodne stranke (CHP), najveće oporbene stranke, očajnički želi biti kandidat, ali on je najslabiji kandidat i vjerojatno bi izgubio od Erdogana. Ozbiljan i vrijedan, Kilicdaroglu pati od nedostatka karizme i djeluje staromodno.
U međuvremenu, sam Erdogan je poduzeo korake kako bi eliminirao gradonačelnika Istanbula, Imamoglua, člana CHP-a. Prema anketama, on je jedan od dvojice novih oporbenih političara - drugi je gradonačelnik Ankare, Mansur Yavas - koji bi mogli pobijediti Erdogana na općim izborima.
Presuda kandidatu oporbe
Ali u prosincu, Imamoglu je osuđen na više od dvije godine zatvora zbog optužbi za "vrijeđanje" Vrhovnog izbornog vijeća. Ironično, Erdogan koristi upravo onu taktiku koja je korištena protiv njega dok se uspinjao na vlast. Naime, prije dva desetljeća i on je osuđen i spriječen da postane premijer kada je njegova stranka pobijedila na izborima 2002. godine. Unatoč protivljenju tadašnjeg predsjednika, AKP i CHP surađivali su na promjeni ustava, otvarajući put Erdoganu da postane član parlamenta, a potom i premijer. Imamogluova osuda, ako to prvo potvrdi okružni sud, a potom i Vrhovni prizivni sud (a nema sumnje da će tako biti), spriječit će ga da obnaša dužnost i da se natječe protiv Erdogana za predsjednika ili za njegov trenutni posao gradonačelnika 2024.
Kako bi osigurali da se Imamoglu ne uspije izmigoljiti, Ministarstvo unutarnjih poslova protiv njega je pokrenulo još dva kaznena postupka, uključujući i onaj za optužbu za podržavanje terorizma. Eliminacijom Imamoglua, Erdogan se nada da će se kao oporbeni kandidat pojaviti Kilicdaroglu, političar kojeg se može pobijediti.
Osim što nema jasnog suparnika, Erdogan počinje sezonu kampanje s još dvije velike prednosti: u potpunosti kontrolira državu i njezine resurse, koje može rasporediti po želji kako bi podržao svoj reizbor, i potpuno dominira javnim prostorom. Vrijeme i naklonost birača kupuje improviziranim mjerama koje, jasno, povećavaju teret za državnu riznicu. Tako je oprostio dugove za oko pet milijuna stanovnika Turske. Također, naložio je središnjoj banci da izdaje jeftine kredite za sektore, poput građevinarstva, za koje misli da će mu najbolje pomoći u postizanju njegovih ciljeva.
Podrška iz inozemstva
Ali, Erdogan nije uvijek toliko velikodušan, posebno kada su u pitanju regije pod kontrolom opozicije. Općine koje kontrolira AKP važan su kanal za Erdogana koji dijeli povlastice i čini lokalno stanovništvo ovisnim o sebi. Nasuprot tome, u velikim gradovima koje AKP ne kontrolira, središnja vlada čini sve što može da potkopa lokalnu vlast. To posebno vrijedi za Imamogluov Istanbul, grad od 20 milijuna stanovnika. Primjerice, Erdogan je nedavno, bez ikakvog objašnjenja, jednostavno stopirao na odluku da se Istanbulu omogući pristup sredstvima koja je nacionalni parlament odobrio za zamjenu flote javnih autobusa.
S obzirom na neizvjesnu učinkovitost takve taktike, Erdogan bi mogao tražiti podršku i u vanjskoj politici. Za autoritarnog populista kao što je Erdogan, vanjska politika služi kao važan alat za samoodržanje i samoveličanje. Važna pozicija Turske između Rusije, Bliskog istoka i Zapada pomogla je hraniti Erdoganovu nezasitnu želju za priznanjem i ugledom. Uloga Turske u posredovanju u djelomičnom ukidanju ruske blokade ukrajinskih luka i dopuštanju ukrajinskim pošiljkama žitarica da stignu do tržišta u zemljama u razvoju, primjerice, pokrenula je zahtjeve njegovih pristaša da mu se dodijeli Nobelova nagrada za mir.
S predstojećim izborima, međutim, on također može koristiti vanjsku politiku kako bi probudio turske nacionalističke sentimente, zauzimajući popularna stajališta kojima se oporba žestoko suprotstavlja.
Za razliku od njegovog pristupa Rusiji, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Erdogan ima tendenciju da bude daleko borbeniji i ratoborniji sa svojim zapadnim saveznicima. Suprotstaviti im se popularno je kod kuće. Stoga nikada ne propušta priliku da se pobuni protiv njih, okrivljujući ih za sve nevolje nacije, od stanja gospodarstva do državnog udara protiv njega 2016., za koji je tvrdio da je SAD umiješan, piše Foreign Affairs.
Nepredvidljivi pragmatik
U međuvremenu, Erdogan je postavio temelje za moguće turske akcije na nekoliko drugih frontova. Turska i Grčka godinama su se sporile oko pitanja poput teritorijalnih voda, statusa Egejskih otoka i otkrića plina. Nedavno je dvaput zaprijetio Grčkoj, izjavljujući: "Možemo iznenada doći jedne noći" i "Grčka se boji naših projektila. Kažu da će projektil TAYFUN pogoditi Atenu; hoće, osim ako ne ostanete mirni". Ponovio je svoju prijetnju da će započeti kopnenu invaziju na kurdske saveznike Washingtona u Siriji, iako su ih turske zračne snage već bombardirale, s granatama koje su padale nekoliko stotina metara od američkog osoblja stacioniranog tamo. Usred ove asertivne retorike o turskoj moći, Erdogan je opoziciju sveo na plahe igrače koji navijaju sa strane.
On je nepredvidljivi pragmatik, što je pokazala i njegova politika prema Ukrajini i Rusiji. Dok je tražio zasluge za ukrajinski dogovor o žitu i opskrbu Ukrajine bespilotnim letjelicama koje su se pokazale učinkovitima na bojnom polju, on je, bez obzira na američka upozorenja, pomogao Moskvi da izbjegne zapadne sankcije i ublaži njihovu štetu ruskom gospodarstvu. Doduše, rusko-turski odnosi su složeni i isprepliću se na mnogim frontama, ali ovi potezi Putinu pomažu koliko i Erdoganu. Rublji koji pritječu u tursku blagajnu, bilo od trgovine kojom se krše sankcije ili od ruskih turista, u konačnici pomažu u jačanju lire i financiranju uvoza energije iz Rusije.
Službene kandidature Švedske i Finske za pridruživanje NATO-u pružile su Erdoganu priliku da pokaže svoje mišiće kako bi izvukao ustupke od obiju zemalja u zamjenu za potporu Turske i da pokaže, domaćoj publici, svoj čvrst stav prema Zapadu. I Šveđani i Finci svjesni su da će on pričekati do završetka turskih izbora prije nego što postupi po njihovom zahtjevu. I zato, Erdoganova oštra taktika nije polučila rezultate. Švedska je odbila izručiti "120 terorista" koje je on tražio, a američki Senat jasno je dao do znanja da, ako Turska ne odobri pristupanje ovih zemalja, prodaja oružja Turskoj, točnije aviona F-16, neće biti odobrena.
Putin - nepoznanica u jednadžbi
Za razliku od njegove ranjivosti u domaćim gospodarskim pitanjima, vanjska politika Erdoganu nudi razne načine da ojača svoje vodstvo kod kuće. Predstojeće izbore nisu obični izbori, oni će odlučiti o njegovom mjestu u povijesti. Kao što je Erdogan pokazao 2017. kupnjom protuzračnog sustava S-400 ruske proizvodnje, unatoč opetovanim oštrim upozorenjima Washingtona u kojima su izričito navedene posljedice, on je spreman riskirati ako misli da time može profitirati.
Suočeni s mogućnošću sve impulzivnijeg Erdogana kako se izbori približavaju, Sjedinjene Države i njezini europski saveznici moraju se početi pripremati za neočekivane poteze iz Turske. Među njegovim mogućim potezima su "slučajan", iako manji sukob u egejskim i mediteranskim regijama s Grčkom, sukob sa Sjedinjenim Državama u sjevernoj Siriji ili, još dramatičnije, promjena statusa quo na turskom dijelu Cipra.
Postoji još jedna nepoznanica u jednadžbi - Putin. Erdogan je u više navrata tražio odobrenje ruskog čelnika za izvođenje velikih operacija u Siriji protiv tamošnjih kurdskih saveznika Sjedinjenih Država, a Putin je odustao. Sumnje u rusku umiješanost u nedavne incidente paljenja Kurana, kako je nagovijestio finski ministar vanjskih poslova, mogu značiti da bi Moskva mogla odlučiti promiješati lonac dajući Turskoj zeleno svjetlo u Siriji.
Svaki od ovih poteza ima potencijal izazvati ozbiljnije krize u američko-turskom savezu, tursko-europskim odnosima i unutar NATO-a. Ali, američko-turski odnosi su zamršeni i opsežni, dvije vlade svakodnevno i opsežno surađuju jedna s drugom na svim razinama. Koliko god Washington možda trebao Tursku, Ankara daleko više ovisi o Sjedinjenim Državama. Čekanje Erdogana nije strategija, Washington ga mora izravno angažirati, zaobilazeći sugovornike poput ministra vanjskih poslova, koji ima zanemariv utjecaj. Erdogan je sklon riziku, ali bi mu bilo teško ignorirati jasnu poruku iz Sjedinjenih Država u kojoj su navedene posljedice s kojima bi se suočio ako se odluči za obračun, piše Foreign Affairs.
