Dolazeći u Ruandu 2014. godine teško da ćete primijetiti da se prije dvadeset godina dogodilo jedno veliko klanje. Vidjet ćete zemlju koja je u afričkom smislu sređenija od većine drugih na kontinentu, vidjet ćete ceste koje se grade i nebodere kako rastu iz dana u dan. U Ruandi je npr. zabranjeno korištenje plastičnih vrećica, jer one štete okolišu!
Predsjednik Kagame, koji je na vlasti već 20 godina, čvrstom rukom pokušava nametnuti ruandski identitet. Na osobnim kartama više ne piše tko je pripadnik kojeg plemena, svi su Ruandezi! Ali odaje ih fizionomija. Hutui su niži i širih nosnica, Tutsiji su viši i glave su im uže. Sasvim dovoljno za diskriminaciju u javnim službama.
Na ulici se tema o genocidu i međuljudskim odnosima tog razdoblja izbjegava. Jedino veliki memorijalni centar posjećuju ljudi sa svih strana svijeta. Tamo se mogu čuti priče i vidjeti video snimke.
Međuetnička ljubav: 'Njemu su govorili da će ga ona zaklati na spavanju...'
U Kigaliju se grade hoteli i hosteli. Jedan od prvih hostela vodi Sam iz Engleske. Njega je tema genocida zainteresirala još od njegovih početaka tako da je na kraju i doselio u Ruandu i pokrenuo posao. "Na poslovnom planu diskriminacije nema, ali čim uđeš u javne službe evidentno je da Tutsiji vladaju. Znam za jedan slučaj kada je Tutsi momak htio oženiti Hutu djevojku. Oni su mladi ljudi i ne sjećaju se genocida, ali obitelju si bile više nego neprijateljski raspoložene. Njemu su govorili da će ga ona zaklati na spavanju, da će mu pobiti obitelj i slične gadosti. Teško je reći da je situacija na međuetničkom planu lijepa", kaže Sam.
Jedan od svjedoka genocida je i hrvatski Salezijanac Sebastijan Marković, kojemu je Ruanda bila dom od 1984. pa do 2013. godine. Tijekom tog razdoblja on ju je i nekoliko puta napuštao, a jednom i zbog pokušaja atentata. "Kad sam prvi puta došao u Ruandu u mjesecu studenom 1984., u Kigali, glavni grad Ruande, tada je izgledao kao malo veće selo, s nekoliko asfaltiranih ulica. Bilo je jako puno bijelaca, ponajviše Belgijaca i Francuza, koji su tamo vodili kojekakve projekte, kao tehnička pomoć, kao vojna pomoć, itd…. No ono što mi je već tada upalo u oči i s čime se nikako nisam nikada slagao, bila je podjela među plemenima po postotcima. Sve se računalo u postotcima. Dakle, tad se govorilo da je u Ruandi oko 80 % pripadnika plemena Hutu, 19 % su bili Tutsi, a tek 1% bili su pripadnici plemena Twa. Svi smo se morali ravnati prema ovim postotcima. Tako smo u naše škole mogli primati 80% đaka Hutua, 19 % Tutsija i 1 % Twa. Isto tako, ako bismo trebali radnike, morali smo strogo paziti na ove postotke", pripovijeda Sebastijan Marković, vrsni poznavatelj situacije u Ruandi.
"Danas u osobnim iskaznicama nema više rubrike kojem plemenu netko pripada. Svi mogu studirati, ukoliko imaju novaca za školarinu. Osnovno školovanje je obvezno za sve, no srednjoškolsko i studiranje na sveučilištima se plaća. Problem nastaje u davanju stipendija za studiranje na fakultetima, osobito kad se dijele stipendije za studije negdje vani. Stipendije za Kanadu, Ameriku, Englesku i Njemačku rezervirane su uglavnom za višu klasu, za vladajuće, uglavnom Tutsije. Hutui se moraju zadovoljiti stipendijama ua Kinu, Indiju ili Sjevernu Koreju. Veliki problemi nastaju i kad treba pronaći posao. I tu se zna vrlo dobro tko može, a tko ne može obavljati neke funkcije i poslove. Jasno, u državnoj administraciji sve je u rukama pripadnika Tutsi", kaže Marković.
Sporni program Vision 2020
Godine 2000. predsjednik Paul Kagame je lansirao projekt za razvoj Ruande, nazvavši ga 'VISION 2020' – vision twenty-twenty. Da bi ga bilo moguće ostvariti, plan se oslanja na 6 tzv. stupova: 1. Dobra vladavina – transparentsnost u upravljanju državom 2. Efikasno upravljanje javnim sektorom 3. Kvalificirani ljudi (osobe) 4. Dinamičan privatni sektor 5. Dobra infrastruktura 6. Moderna agrikultura i stočarstvo.
Otkako je ovaj program na snazi, mogu se vidjeti određeni pomaci u razvoju glavnog grada Ruande, Kigalija, ali ne Ruande u cjelini. Sve je to još vrlo daleko od zacrtanoga plana. Problem je velika korupcija koja uništava dobre projekte.
"Imam osjećaj da se daje prevelika važnost manje važnim stvarima, a oni veliki problemi se uopće ne rješavaju. Evo nekih stvari iz tog plana na kojima se jako inzistira: 'Jao roditeljima koji svoje dijete pošalju bosih nogu u školu', 'Učitelj ne smije primiti u razred đaka koji je došao u školu bez uniforme', 'Seljak, pa ni drugi, ne smije doći prljav obučen u bilo koji državni ured'… Popis kojekakvih obveza je jako dug: svi moraju imati nekakvu obuću na nogama, ne mogu više hodati bosih nogu, svako kućanstvo mora sagraditi svoj WC, na svojem posjedu svi moraju imati jamu za pravljenje komposta, sušiti oprano posuđe na stolu, ne više na travi, spavati ispod mreže, koristiti ognjišta za kuhinju koja će bolje iskorištavati energiju, nakon povratka iz polja, odmah se presvući u čistu odjeću, obavezno je zdravstveno osiguranje, nema više gradnje koliba od pruća i blata, svaka kuća mora imati metalni krov ili od crijepa, strogo je zabranjeno pokrivati kuću običnom suhom travom, itd. Što znači ovaj program za većinu Ruanđana? Skoro ništa! Osim ovih kojekakvih obaveza kojih bi se trebali pridržavati", kaže Marković.
Kigali blista, ostali gladuju
No za neke plan 'VISION 2020' ipak nešto znači. Npr. za stanovnike glavnog grada Kigalija ostvarenje plana sastoji se u izgradnji nebodera po gradu, čitavih modernih četvrti s luksuznim vilama, čiji su vlasnici uglavnom oni koji su na vlasti (vojska). Grad mora biti čist, barem onuda kuda predsjednik redovito prolazi, zasađuje se na sve strane cvijeće i ukrasno bilje uz ceste i posred gradskih avenija. Na svemu ovome inzistira najviše sam predsjednik Kagame, koji vrši silan pritisak na lokalne službenike, kako bi plan zaživio. Puno novca iz proračuna i od dobivene međunarodne pomoći ide za vojsku, za sigurnost, za osobno osiguranje predsjednika, i u privatne džepove.
Preko 95 % stanovništva Rwande bavi se zemljoradnjom, no taj sektor dobiva najmanje pomoći, tako da se slobodno može reći da plan '2020' tu nije uspio, niti može. Ne treba zaboraviti da su vojska, policija i sva državna administracija u rukama Tutsija, dok se zemljoradnjom bave najviše pripadnici plemena Hutu, koji čine više od 80 % stanovništva. Preko 51 % stanovništva Ruande gladuje, od toga više od 70 % ruralnog stanovništva je na rubu gladi. Ekstremno siromaštvo je prisutno među 58,8% stanovništva. Vladajuća garnitura dobiva najveći dio kolača od svega. Ekonomija je u rukama vladajuće stranke (RFP –Ruandski patriotski front), a čiji su članovi uglavnom Tutsi. Pravosuđe je na vrlo niskim granama i stalno pod pritiskom vlasti. Nivo u školama je vrlo nizak, osobito otkako je u školstvo prije dvije godine uveden engleski jezik, koji mnogi ne znaju, ili ga znaju vrlo loše – potvrđuje Marković.
Prema informacijama koje imamo saznajemo da vlada lažnim brojkama pokušava pred međunarodnim čimbenicima i javnošću predstaviti uspjeh i ekonomski napredak Ruande, zahvaljujući tom programu, ali u svemu tome je, kao što vidimo vrlo malo istine.
//www.youtube.com/embed/ji2NI3XOqt0 Ruandski genocid etnički je sukob između manjinskog naroda Tutsi i većinskog Hutu. Plemena Tutsi doselila su na današnja domicilna područja oko Velikih jezera prije 400 godina sa šireg porječja Nila. Političke granice povučene nekoliko stoljeća kasnije podijelile su tradicionalna etnička područja Tutsija i Hutua na pet država: Ruandu i Burundi te istočnu kongoansku pokrajinu Kivu, dok rubna područja pripadaju Ugandi i Tanzaniji.
Tri etničke skupine Tutsiji su kao pastirski naord s razvijenom aristokracijom pokorili Hutue i narod Twa te su postavili feudalnu monarhiju. Ovu teoriju je dio povjesničara danas napustio, oni smatraju kako je suvremena etnička podjela Ruande proizašla iz socijalnog raslojavanja u pretkolonijalno doba. Kolonizacija u 19. stoljeću dodatno je zbližila skupne identitete zapadnim konceptom nacije i rase. Tako su prvi misionari koji su pohodili središnju Afriku na prijelazu u 20. stoljeće Tutsije smatrali tzv. hamitskim narodom zbog visoka rasta i svjetlije pigmentacije kože, zbog čega su bili 'predodređeni' za vladajuću ruandsku rasu, Hutue su zbog srednjeg rasta i jače građe držali bantuidima, dok su pripadnike naroda Twa smatrali dijelom pigmejske skupine zbog niska rasta i izrazito tamne boje kože.
Ruanda je od druge polovice 19. stoljeća bila europski kolonijalni posjed. Nakon Berlinske konferencije 1885. godine pripala je Njemačkoj Istočnoj Africi, a nakon I. svjetskog rata Njemačka je to područje prepustila Belgiji, koja je najprije 1923. dobila mandat Lige naroda nad regijom, a nakon II. svjetskog rata i skrbništvo Ujedinjenih naroda. Postojeća feudalna elita koju su činili Tutsiji u svojim je rukama držala političku i gospodarsku moć ruandskog društva, pa je poslužila kao oslonac kolonijalnoj upravi u vladavini nad većinskim stanovništvom. Belgijska uprava je mogućnost obrazovanja i angažmana u kolonijalnoj administraciji pružila isključivo Tutsijima, dok je u socijalnoj podjeli Hutuima bila namijenjena uloga fizičke radne snage. Posljedica takve kolonijalne politike dovela je do njihovog nezadovoljsta podređenim položajem te do sukoba koji je eksplodirao nakon nestanka kolonijalne vlasti.
Genocidi 1952. i 1962. godine Prvi veliki genocid u Ruandi se dogodio se 1959. godine te odmah po nezavisnosti 1962. godine kada uvođenjem parlamentarne demokracije Hutui preuzimaju vlast. Na tisuće Tutsija prisiljeni su napustiti zemlju zbog nasilja koje je bilo usmjereno prema njima iz dana u dan. U susjednom Burundiju situacija je bila obrnuta. Na vlasti su bili Tutsiji koji su izvršili strašna zlodjela prema Hutuima. I taj je događaj imao utjecaja na ruandski scenarij.
Veliki broj izbjeglih Tutsija našao se u susjednoj Ugandi. Tamo su se pridružili pokretu sadašnjeg predsjednika Musevenija u rušenju Idija Amina. Pošto je Museveni zgrabio vlast, Uganda sredinom 1980-ih postaje oslonac i logistička potpora ruandskim Tutsijima. Upravo je tamo 1990. godine osnovan Ruandski patriotski front - RPF. Ruandski frond započinje s napadima na Ruandu, a sve u cilju zauzimanja vlasti i povratka tisuća Tutsija u svoju domovinu. Režim u Ruandi opstaje prvenstveno zahvaljujući Francuskoj, koja je debelo upletena u genocid pružajući logistiku Hutu koljačima.
Kreće se s pregovorima o podjeli vlasti, dok u isto vrijeme traje rat između vladinih snaga vođenih Hutuima i pobunjenicima iz RPF-a. Među ekstremnim Hutuima već je i ranije postojao plan o potpunom istrebljenju Tutsija, ali sistematski se na tome počelo raditi tek 1994. godine. Plan se počeo ostvarivati 6. travnja 1994. kada u zrakoplovnoj nesreći iznad Kigalija pogibaju predsjednik Habyarimana zajedno s predsjednikom susjednog Burundija Cyprienom Ntaryamirom. Iako okolnosti njihove pogibije nisu do kraja razriješene, kasnija istraga je pokazala da je rušenje zrakoplova bilo ranije planirano te je za njega odgovorna osobna garda predsjednika Habyarimane i ekstremisti iz naroda Hutu. Ruandskoj javnosti je Habyarimanina pogibija bila prikazana kao djelo Tutsija i bila povod za novi pogrom. Nakon otvorenih poziva ruandskih dužnosnika na ubojstva, počeli su masovni napadi na civile i politički nepodobne Hutue. U roku od nekoliko sati nakon Habyarimanine pogibije vodovi smrti počeli su kružiti glavnim gradom Kigalijem.
Saznavši za provođenje genocida RPF s generalom Kagameom na čelu kreće u žešću ofenzivu i poslije tri mjeseca uspijeva zauzeti Kigali. Oko milijun Tutsija i umjerenih Hutua izgubilo je živote, a po svršetku rata Hutu ekstremisti zajedno s preko milijun Hutu civila povlače se u susjedni Kongo gdje izazivaju veliku humanitarnu krizu.
