U kampu koji se nalazi na trećem najvećem grčkom otoku Lezbos izbjeglice se osjećaju kao u zatvoru. Već pet mjeseci ne smiju napustiti kamp, a u potpunosti su fizički odsječeni od ostatka svijeta, prenosi Deutsche Welle.
Na snazi je i dalje zabrana izlaska zbog pandemije koronavirusa. Time se, kako tvrde službeni izvori, želi zaštititi izbjeglice od virusa. Jedini kontakt s vanjskim svijetom omogućuje im internet.
U kampu Moria nalazi se i otac iz Afganistana s dvojicom sinova koji bi trebali ići u dječji vrtić, a otac moli pomoć od svijeta. "Ja sam rođen za vrijeme rata, odrastao sam u ratu. I moja djeca su rođena u ratu, ali ne želim da i oni odrastaju u ratu i možda postanu ekstremisti. Želim da studiraju, zato sam ovdje. Molim Europsku uniju da nas izbjeglice prihvati, kako bi moja djeca mogla ovdje studirati i kako bi mogla pridonijeti društvu", govori otac dodajući da se njegovoj djeci krade budućnost.
Prije proglašavanja zabrane izlaska zbog korone, barem su na nekoliko sati smjeli napustiti kamp kako bi otišli na igralište ili posjetili neki od centara humanitarnih organizacija gdje se volonteri iz cijelog svijeta brinu oko djece.
Lavinia Frank iz SamosVolunteers kaže da upravo njena organizacija pomaže ljudima, a smještena je odmah pored izbjegličkog kampa. "Zajedno pjevamo, pravimo razne stvari. Nekad igramo i igrice kroz koje djeca mogu nešto i naučiti. To je sve neslužbeno, mnoga od ove djece bi zapravo morala pohađati vrtić ili školu, ali toga ovdje nema. To znači da mi pokušavamo barem malo nadoknaditi taj gubitak, trudimo se nekako ih zabaviti", rekla je Frank.
Svakodnevnu kolotečinu barem nakratko promijene aktivnosti slične onima u vrtiću ili osnovnoj školi, a stariji uzrasti pohađaju tečajeve engleskog ili grčkog jezika, ali ni toga više nema nakon uvođenja zabrane izlaska iz kampa.
Zaboravljeno mjesto, zaboravljeni ljudi
Apostolos Veizis iz humanitarne organizacije Liječnici bez granica ističe kako je sustav zbrinjavanja izbjeglica od početka programiran s greškom te da djeca nisu smjela pohađati javne škole koje se nalaze odmah uz kampove na Lezbosu i drugim otocima. "Javne škole nisu bile na raspolaganju toj djeci, jer se polazilo od toga da se ona tu nalaze ionako samo privremeno. A djeci bi osim toga bila potrebna posebna nastava. Uvijek je bilo nekakvih izgovora, tako da djeca iz kampa Moria nikada nisu ni krenula u školu", govori Veizis.
Psihološke posljedice za djecu su stravične, a ljudi iz dana u dan gube nadu. Veizis naglašava da je posebno teško djeci koja ne znaju što je igralište niti znaju što je vrtić ili škola.
Omid Alizada je jedan od 14 tisuća izbjeglica smještenih u kampu Moria gdje se nalazi sa svojom suprugom i malim sinom. Sin bi trebao krenuti u prvi razred, međutim Alizada kaže da ima osjećaj da ih je cijeli svijet zaboravio. "Da, Moria je zaboravljeno mjesto, ovi ljudi ovdje su zaboravljeni ljudi", rekao je Alizada.
