Obzirom na popularnost priče taksista iz New Yorka koji je vrlo nesebičnom gestom dodirnuo više od milijun i pol korisnika Facebooka, događaj koji nam svima može poslužiti kao primjer prenosimo u cijelosti:
''Stigao sam na adresu i potrubio. Nakon nekoliko minuta čekanja ponovno sam potrubio. Kako mi je to bila zadnja vožnja u smjeni pomislio sam da bih mogao otići, ali sam umjesto toga parkirao auto, izašao, došao do vrata i pokucao. ''Samo trenutak!'', povikao je krhak, starački glas. Čuo sam kako se nešto vuče prema vratima.
Stan je izgledao kao da u njemu nitko ne živi
Nakon poduže pauze vrata su se otvorila. Malena žena od oko devedeset godina stajala je ispred mene. Nosila je haljinu s printom i kapu s tilom, kao neki lik iz filma iz '40. godina. Pored nje je bila mala plastična torba. Stan je izgledao kao da već godinama nitko u njemu nije živio, a sav je namještaj bio prekriven plahtama.
''Možete li ponijeti moju torbu do auta?'', upitala me. Uzeo sam torbu, odnio je do auta i vratio se da joj pomognem. Uhvatila me za ruku i polako smo hodali do auta.
Stalno mi se zahvaljivala na ljubaznosti. ''Nema na čemu'', odgovorio sam. ''Samo se prema svojim putnicima trudim ponašati onako kako bih želio da se ljudi ponašaju prema mojoj majci''. ''Ti si tako dobar mladić'', kazala mi je.
Kad smo došli u auto, rekla mi je adresu i pitala bi li je mogao provozati kroz grad. To nije baš najkraći put'', rekao sam joj. ''Meni se nikud ne žuri, idem u starački dom'', poručila je.
Ne ostaje joj mnogo vremena
Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj se zacaklile. ''Nemam više nikoga od obitelji'', blago je nastavila. ''Doktor je kazao da mi ne ostaje dugo vremena''. Polako sam se nagnuo i isključio taksimetar. ''Kojim se putem želite voziti?'', pitao sam je.
Sljedeća smo dva sata proveli vozeći se kroz grad. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila. Vozili smo se kroz susjedstvo gdje su ona i njen muž živjeli kad su se tek vjenčali. Prošli smo i pokraj skladišta namještaja, koji je nekad bio plesna dvorana u koju je kao mlada išla na ples.
Koliko vam dugujem?
Katkad bi me zamolila da stanem ispred neke zgrade ili ugla i sjedila bi gledajući u mračnu daljinu, bez riječi. Nakon što je prva zraka sunca obasjala horizont, najednom mi je kazala kako je umorna i da krenemo. U tišini smo se vozili do adrese, koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, s prilazom ispred trijema.
Dvoje je starijih ljudi izašlo van čim smo stigli. Bili su to njezini skrbnici, koji su pazili na svaki njen pokret. Očito je bilo da su je očekivali. Iz prtljažnika sam izvadio njezinu torbu i odnio je do vrata gdje je starica već bila smještena u invalidska kolica. ''Koliko vam dugujem?'', upitala me, hvatajući se za torbicu. ''Ništa'', kazao sam. ''Ali od nečega morate živjeti'', odgovorila mi je. ''Ima i drugih putnika'', kazao sam joj.
Bez imalo razmišljanja sagnuo sam se i zagrlio ju. Čvrsto se primila za mene. ''Usrećili ste staricu na trenutak. Hvala vam'', rekla mi je. Stisnuo sam joj ruku i otišao u rano jutarnje svjetlo. Iza mene su se zatvorila vrata. Zvučalo je kao da se zatvara život.
Završio posao za taj dan
U toj smjeni nisam pokupio niti jednoga drugog putnika. Besciljno sam vozio izgubljen u mislima. Ostatak dana jedva sam mogao pričati. Što da je po staricu došao ljuti vozač ili neki koji je nestrpljiv da čim prije završi smjenu? Što da sam odbio tu vožnju ili otišao nakon što sam potrubio prvi puta? S druge strane, mislim da nikad u životu nisam napravio važniju stvar. Uvjetovani smo da mislimo kako se život bazira na velikim trenucima, ali veliki trenuci nas često ulove nespremne i 'umotani' su u nešto što inače ne doživljavamo kao posebno.'
