Kako je nastao Daytonski sporazum?

Daytonski mirovni sporazum nastao je 1995. godine nakon ratova i u Sloveniji i Hrvatskoj i gotovo četiri godine rata u Bosni i Hercegovini. Obilježen je etničkim čišćenjima, opsadom Sarajeva i pokoljima poput onoga u Srebrenici. Sjedinjene Američke Države preuzele su diplomatsko vodstvo, što je dovelo do vojnog preokreta u ljeto 1995.: zračni napadi NATO-a i zajednička ofenziva Hrvatske vojske, HVO-a i Armije BiH dovela je bosanske Srbe pod snažan pritisak, piše Deutsche Welle

Tadašnji američki predsjednik Bill Clinton želio je pred izbore 1996. postići vanjskopolitički uspjeh. U intenzivnoj „shuttle-diplomaciji“ između Beograda, Zagreba i Sarajeva, njegov posrednik – američki diplomat Richard Holbrooke – prisilio je strane u sukobu na pregovore, okupivši ih u američkoj vojnoj bazi Wright Patterson u Daytonu, Ohio.

Foto:

Razlog: potpuna izolacija, bez medija, bez mogućnosti „bijega“. Holbrookeov stil bio je kombinacija snažnog političkog pritiska, taktičke tvrdoće, psihološke igre i pragmatične diplomacije. Zbog toga je dobio nadimak „Buldožer“. Bilo je napetosti i besanih noći: Holbrooke je neke scene opisao kao „rat živaca u hodnicima“.

21. studenoga 1995. predsjednici BiH, Hrvatske i Srbije postigli su dogovor koji je očuvao Bosnu kao jedinstvenu državu, ali podijeljenu na dva entiteta. Time je okončan rat. Daytonski sporazum potpisan je 14. prosinca u Parizu. Niti jedna strana nije bila zadovoljna. Holbrooke je kasnije rekao: „Kada su svi nezadovoljni, to je pravi kompromis."

Što je bila osnova za Daytonski sporazum?

Osnova za Daytonski mirovni sporazum bio je plan tadašnje Kontaktne skupine za BiH koji se temeljio na prijedlogu Rusije, Velike Britanije i Francuske. Taj plan je predviđao faktičko priznanje protjerivanja i „etničkih čišćenja“ koje su počinili Srbi pod vodstvom Radovana Karadžića, dodjeljujući im 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine – iako je prema popisu iz 1991. u zemlji živjelo samo 31 % Srba. Kasnije je čak prihvaćeno preseljenje različitih etničkih skupina kako bi se stvorile „homogenije“ etničke oblasti: Republika Srpska sa Srbima s jedne strane i Federacija s Bošnjacima i Hrvatima s druge.

Foto: Tomislav Miletic/pixsell

Tko su bili glavni akteri?

Za pregovaračkim stolom sjedili su predsjednici: Slobodan Milošević (Srbija), Franjo Tuđman (Hrvatska) i Alija Izetbegović (Bosna i Hercegovina).

Svaki sudionik imao je svoje interese u BiH: Milošević je želio osigurati utjecaj i zaokružiti teritorije koje su bosanski Srbi osvojili i etnički očistili (Republika Srpska), Tuđman je težio teritorijalnim prednostima („Herceg-Bosna“), a Izetbegović se borio za očuvanje državnog jedinstva Bosne i Hercegovine.

POSTOJI I SNIMKA /

Dodik brutalno vrijeđao Bošnjake, prijete mu kazne: 'Nitko ne laže gore od Turčina'

S Radovanom Karadžićem ili Ratkom Mladićem, političkim i vojnim predstavnicima bosanskih Srba, nije se pregovaralo jer su već u srpnju 1995. bili optuženi za ratne zločine pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Osim toga, SAD, EU i NATO smatrali su Miloševića „ključnim čovjekom“ u srpskom bloku. Rat bosanskih Srba nije bio moguć bez političke, financijske, vojne i diplomatske potpore Srbije. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sudjelovao je u pregovorima jer je Hrvatska bila ključni politički i vojni akter na strani bosanskih Hrvata.

Zašto je izbio rat u Bosni i Hercegovini?

Bosanski rat (1992.–1995.) izbio je jer je većina stanovništva Bosne i Hercegovine na referendumu od 29. veljače do 1. ožujka 1992. glasala za neovisnost. Tome su prethodili prvi višestranački izbori 1990. godine, na kojima su pobijedile nacionalističke stranke bosanskih Muslimana (Bošnjaka), bosanskih Srba i bosanskih Hrvata: SDA, SDS i HDZ.

To je bilo moguće jer je nakon smrti jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita došlo do raspada jugoslavenske federacije i jačanja nacionalističkih pokreta. Nakon što su se Slovenija i Hrvatska odvojile 1991. i Bosna i Hercegovina je 1. ožujka 1992. proglasila neovisnost, što su bosanski Srbi pod vodstvom Radovana Karadžića – uz potporu Srbije i Jugoslavenske armije – odbili. Proglasili su Republiku srpskog naroda u BiH i počeli terorizirati i protjerivati lokalno nesrpsko stanovništvo (Bošnjake i Hrvate) s tog područja.

Nacionalistički lideri poput predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića širili su mržnju i strah, što je dovelo do etničkih čišćenja, masakara i opsade Sarajeva.

Na početku su se Bošnjaci i Hrvati zajedno branili, ali kasnije je i među njima izbio sukob. S područja samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne protjerana je većina Bošnjaka i Srba – Mostar je postao podijeljen grad između Hrvata i Bošnjaka.

Kakva je bila uloga Njemačke u Daytonskom sporazumu?

Njemačka je bila dio tzv. Kontaktne skupine zajedno sa SAD-om, Rusijom, Velikom Britanijom i Francuskom. Ova skupina koordinirala je diplomatske napore za okončanje rata u Bosni. Kancelar Helmut Kohl politički je podržavao pregovore i naglašavao značaj sporazuma za stabilnost Europe.

Foto: Afp/afp/profimedia

Na inicijativu SAD-a, uz potporu njemačke vlade, u siječnju 1994. Tuđman i Izetbegović sastali su se na Petersbergu kod Bona. Došlo je do pregovora koji su u ožujku 1994. rezultirali Vašingtonskim sporazumom. Time je okončan rat između Bošnjaka i Hrvata, ukinuta Hrvatska Republika Herceg-Bosna, osnovana Bošnjačko-hrvatska Federacija, a Hans Koschnik postavljen za EU-upravitelja u Mostaru.

NOVI PRISTUP BIH /

Oprečne reakcije nakon skidanja sankcija Miloradu Dodiku: Kraj ili novi početak?

Međunarodna zajednica također je uspostavila funkciju Visokog predstavnika, koji nadzire provedbu civilnog dijela Dejtonskog sporazuma. U siječnju 1996. Berlin je poslao njemačkog diplomata Michaela Steinera u Sarajevo. On je do srpnja 1997. bio prvi zamjenik Visokog predstavnika (OHR). Godine 2006. bivši njemački ministar pošte Christian Schwarz-Schilling preuzeo je funkciju Visokog predstavnika na godinu i pol.

Foto: Michel Gangne/afp/profimedia

Od 1. kolovoza 2021. tu funkciju obavlja bivši ministar poljoprivrede Christian Schmidt sa sjedištem u Sarajevu. Ključni alat Visokog predstavnika su tzv. Bonske ovlasti, usvojene 1997. na konferenciji u Bonnu. One daju Visokom predstavniku pravo da donosi ili ukida zakone te smjenjuje izabrane dužnosnike ako ometaju provedbu Daytonskog sporazuma.

Zašto se kritizira Dejtonski sporazum?

Sporazum je stvorio složen politički poredak: Bosna i Hercegovina sastoji se od dva entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske – te Distrikta Brčko. Ova struktura trebala je jamčiti mir, ali je dovela do komplicirane administracije s tri predsjednika, brojnim ministarstvima i etnički podijeljenim društvom. Procesi donošenja odluka često su blokirani, što otežava reforme.

Kritičari ističu da je upravo Dayton učvrstio etničke podjele i otežao razvoj funkcionalne države. Svaka etnička skupina ima teritorije koje većinski naseljava i pravo veta – zbog toga se gotovo ništa ne odlučuje. Od toga najviše profitiraju etnonacionalisti koji su se tijekom i nakon rata obogatili. Oni stalno podgrijavaju strah i sukobe kako nitko ne bi pitao gdje zapravo završavaju novac, moć i resursi. Tako ostaju stare podjele, država slabi – a građani su blokirani.

Daytonski sporazum je u osnovi oduzeo i demokratska prava svim manjinama; oni praktično ne postoje u Ustavu BiH koji definira samo tri etničke skupine (Bošnjake – muslimane, Hrvate i Srbe) kao konstitutivne narode. To je potvrđeno presudama Europskog suda za ljudska prava (npr. Sejdić-Finci, Zornić, Pilav). Time su poništena osnovna prava mnogih stanovnika koji se ne žele etnički izjašnjavati.

POGLEDAJTE VIDEO: Dodik igra opasnu igru: Zabranili mu politiku na šest godina, a on kreće u novu kampanju