U Hrvatskoj, jednako kao i i čitavoj regiji jugoistočne i istočne Europe, Soros je najpoznatiji kao osnivač Zaklade Otvoreno društvo (Open Society Foundations), koja znatnim financijskim sredstvima pomaže rad brojnih nevladinih organizacija, prije svega onih koje se zalažu za uspostavu slobodnog i demokratskog društva. Što se financijskih sredstava tiče to mu nije problem – ekonomski magazin Forbes procjenjuje bogatstvo ovog 82-godišnjaka na oko 14 milijardi američkih dolara.
Cijena ujedinjenja Njemačke
Taj novac Sorosu nije pao s neba. On ga je zaradio – burzovnom špekulacijom. Kako mu je to uspjelo? Treba se vratiti u 1992. godinu, piše Deutsche Welle. Tada je Europska unija, mjereno brojem zemalja članica – 12 - bila još mini-unija. Njemačka je upravo politički bila ponovno ujedinjena, što ju je koštalo ogromne sume novca. Njemačko ujedinjenje je tadašnji politički i ekonomski ustroj u Europi poprilično promijenilo, zemlja se ozbiljno zadužila što je dovelo do rasta inflacije. Kako bi spriječila daljnji rast cijena, Njemačka savezna banka (Bundesbank) je povećala svoju osnovnu kamatu – iznos kamate za zajmove koje ta banka daje drugim bankama. Time je njemačka marka postala skuplja.
To je tada bilo moguće, budući da još nije postojala zajednička valuta euro i nacionalne banke su bile samostalne u svojim odlukama. Ali zemlje Europske unije su ipak bile usko povezane i u monetarnom smislu, i to u okviru Europskog deviznog sustava (EWS). Ključni element tog sustava je bilo stabiliziranje međusobnog tečaja pojedinih valuta unutar jednog unaprijed zadanog okvira.
Povećanje njemačke osnovne kamate prisililo je i druge zemlje na sličan korak, kako bi spriječile prevelik pad vrijednosti vlastite nacionalne valute. U to vrijeme je prije svih britanska funta bila znatno precijenjena, a i američki dolar je počeo gubiti na vrijednosti, što je pritisak na Europu samo još povećalo.
'Crna srijeda' u Londonu
Tu slabost sustava je George Soros znao iskoristiti. Te 1992. godine vidio je pod kakvim se pritiskom nalazi britanska vlada, djelomično i zbog vrlo lošeg stanja državne blagajne, te je došao do zaključka da će London ili morati znatno smanjiti vrijednost funte, ili će morati istupiti iz EWS-a. Zajedno s nekolicinom drugih investitora prikupio je velike količine funti koje je počeo mijenjati u njemačku marku i francuski franak, kako bi ciljano oslabio britansku funtu.
Britanska Nacionalna banka je reagirala i počela je u velikom stilu kupovati funte, kako bi stabiliziala kurs, ali bez uspjeha. Zbog toga je 16. rujna 1992. britanska osnovna kamata povećana s 10 na 12 posto, kako bi se privukli investitori da ulažu u funtu, a samo nekoliko sati kasnije je kamata povećana čak na 15 posto. Soros i drugi spekulanti na tu ponudu nisu pristali i nastavili su čekati. U 19 sati tog dana je britanski ministar financija objavio da zemlja istupa iz sustava EWS-a. Taj dan je u povijest Velike Britanije ušao kao "crna srijeda", a Soros je u jednom danu zaradio milijardu dolara i postao legendom.
I nakon 20 godina, špekulanti bez kontrole
U posljednja dva desetljeća se ukupan obim burzovnih špekulacija umnogostručio – uz pomoć specijalnih financijskih konstrukata je moguće klađenje kako na rastuće tako i na padajuće tečajeve pojedinih valuta, ili cijena sirovina, prehrambenih proizvoda ili državnih obveznica. Jednako kao i prije 20 godina, tako ni danas ne postoje dostatni mehanizmi koji bi to spriječili. I tako državama preostaje samo da dovedu u red svoj državni proračun – inače će se na kraju veseliti samo burzovni špekulanti i mešetari.
