Žalbeno vijeće UN-ova suda u Den Haagu pod predsjedanjem Carmela Agiusa izreći će u srijedu u 10 sati konačni sud o odgovornosti političkih i vojnih vođa bosanskohercegovačkih Hrvata za teške zločine nad muslimanima u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, jednom od nekoliko nakon raspada bivše Jugoslavije.
Nepravomoćno osuđeni na duge kazne zatvora
Lideri najmalobrojnijeg naroda u BiH nepravomoćno su u svibnju 2013. osuđeni na ukupno 111 godina zatvora zbog ubojstva, silovanja, deportacije, zatvaranja, uništavanja imovine širokih razmjera i drugih zločina.
Iako sud osnovan 1992. utvđuje kaznenu odgovornost pojedinaca, a ne država, kvalifikacije iz prvostupanjske presude negativno govore o ulozi Hrvatske i tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u ratu u susjednoj državi. Žalbu na prvostupanjsku presudu uložili su i tužiteljstvo i šestorica optuženih.
Visoke zatvorske kazne
Haški je sud šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata. Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija, tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.
Cilj toga udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.
Hrvatska dva puta pokušala intervenirati u svojstvu prijatelja suda
Hrvatska se pokušala u rujnu 2006. uključiti u prvostupanjski postupak u svojstvu "prijatelja suda" tvrdeći da će njezini pravni stručnjaci i povjesničari opovrgnuti teze tužiteljstva o udruženom zločinačkom pothvatu i sudjelovanju hrvatskog državnog i vojnog vrha u tome. Sudsko vijeće odbijajući hrvatski zahtjev tada je prihvatilo ocjenu tužiteljstva da bi Hrvatska u tome bila pristrana i da se ne bi bavila pravnim pitanjima što je posao prijatelja suda nego činjenicama.
Deset godina kasnije u ožujku 2016. Hrvatska je ponovno neuspješno zatražila da se u svojstvu "prijatelja suda" uključi u žalbeni dio postupka zbog nepravomoćne presude u kojoj su najviši hrvatski dužnosnici - bivši predsjednik Franjo Tuđman, bivši ministar obrane Gojko Šušak i bivši načelnik glavnog stožera HV-a general Janko Bobetko proglašeni sudionicima udruženog zločinačkog pothvata u svrhu etničkog čišćenja dijelova BiH.
Prvostupanjsko vijeće 2013. u presudi u predmetu "Prlić i drugi" utvrdilo je da su tri preminula najviša hrvatska dužnosnika - Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi udruženog zločinačkog pothvata te su smislili i proveli zajednički zločinački cilj promjene etničkog sastava teritorija koji je trebao ući u sastav hrvatske republike Herceg-Bosne tako što su naređivali i koordinirali događaje na terenu kako bi počinili zločine koji su bili rezultat plana trajnog uklanjanja muslimanskog stanovništva s područja Herceg-Bosne.
Odvjetnica Alaburić: Očekujem kompromisno rješenje
Suđenje je počelo u travnju 2006., dvije godine nakon što se šestorka dragovoljno predala Haškom sudu. Više od 10.000 dokaza i ukupno 206 svjedoka izvedeno je pred tročlano raspravno vijeće koje je 29. svibnja 2013. donijelo presudu na 2629 stranica.
Suđenje hrvatskoj šestorci posljednje je prije nego što se krajem godine zatvori ICTY, a njegov rad nastavi Mehanizam za međunarodne kaznene sudove.
U žalbenom postupku je tužitelj Douglas Stringer za optužene zatražio duže zatvorske kazne, a branitelji da se njihovi klijenti oslobode ili da se predmet vrati na ponovno suđenje. Alternativno su zahtijevali da im se kazne značajno smanje.
"Kada bi očekivanja temeljila isključivo na pravnim kriterijima, onda bi ukidanje prvostupanjske presude smatrala izvjesnim. Ovako očekujem neko kompromisno rješenje, pa je zato smanjenje kazne realnija opcija", rekla je Hini Vesna Alaburić, odvjetnica Milivoja Petkovića, bivšeg zapovjednika HVO-a.
"Bilo je to svojevrsno suđenje nekadašnjem hrvatskom vodstvu"
Odvjetnica Vesna Alaburić kaže da se presuda odnosi isključivo na individualnu kaznenu odgovornost pojedinaca kojima se sudilo i da činjenična utvrđenja u obrazloženju nemaju pravno obvezujuće značenje i snagu.
"To nije presuda Hrvatskoj, čak i ako žalbeno vijeće ne promijeni kvalifikacije raspravnog vijeća. Zato na temelju te presude nitko od Hrvatske ne može zahtijevati naknadu štete", rekla je Hini braniteljica Milivoja Petkovića, bivšeg zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane (HVO).
Ipak smatra da je proces bio svojevrsno suđenje tadašnjem hrvatskom vodstvu, jer je haški tužitelj tvrdio da su Tuđman i dio najviših političkih i vojnih dužnosnika Hrvatske članovi udruženog zločinakog pothvata.
"Bilo je to i suđenje Hrvatskoj u širem smislu, jer je sukob Hrvata i muslimana u BiH tužitelj kvalificirao kao međunarodni", rekla je Alaburić i pojasnila da se ta kvalifikacija temeljila na tvrdnjama o izravnoj angažiranosti jedinica Hrvatske vojske na području BiH i kontroli vlasti u Zagrebu nad vlastima u Herceg-Bosni.
Sporna autentičnost Mladićevog ratnog dnevnika
Obrana generala Slobodana Praljka očekuje ili oslobađajuću presudu ili ukidanje prvostupanjske presude.
Praljkova braniteljica Nika Pinter rekla je Hini da su obrane u žalbenom postupku pokazale kako zaključci o udruženom zločinačkom pothvatu i međunarodnom oružanom sukobu nisu održivi, kao što je to u svom izdvojenom mišljenju utvrdio predsjednik raspravnoga vijeća Jean Claude Antonetti.
Antonetti je tada zaključio da je Hrvatska intervenirala u BiH uglavnom slanjem dobrovoljaca i časnika poput Praljka ili Petkovića te materijalnom pomoći, te da je izravna vojna intervencija HV-a, ako je do nje uopće došlo, bila vrlo ograničena. Ocijenio je da, prema transkriptima iz Tuđmanovog ureda, svi njegovi planovi o uređenju BiH nisu bili u suprotnosti sa stajalištem međunarodne zajednice, podsjeća Pinter.
Praljkova obrana očekuje i da se uvaže njezini argumenti o značajnim procesnim povredama na štetu njihova branjenika, primjerice u slučaju dnevnika tadašnjeg zapovjednika vojske bosanskih Srba generala Ratka Mladića koji su uvedeni u spis bez provjere autentičnosti i bez omogućavanja obrani da, u skladu s pravilima suda, pobija citate koji su mu u tim dnevnicima pripisani.
Počinjeni zločini nisu bili dio plana etničkog čišćenja
Petkovićeva obrana ističe da nije negirala zločine, nego je pokušala dokazati da oni nisu bili posljedica zločinackog plana etničkog čišćenja.
"Mi smo u žalbenom postupku nastojali na jednostavan i slikovit način pokušali dokazati da u prvoj polovici 1993. etnička slika nijedne općine na inkriminiranom području nije promijenjena. Zato se ne može smatrati da je bilo koji od zločina počinjenih u borbama u tom periodu bio sastavnica zločinačkog plana etničkog čisćenja", istaknula je Alaburić.
Dodaje da su to dokazali i za dio sukoba u drugoj polovici 1993. kada se promijenila etnička struktura stanovništva dijela tadašnje Herceg-Bosne, ali zbog toga jer su i muslimani i Hrvati napuštali pojedina područja zbog ratnih sukoba.
"Mi smo sucima prezentirali podatke i dokaze o tijeku ratnih sukoba i ofenzivnim akcijama Armije BiH, kao i vojnim akcijama HVO-a koje su bile isključivo obrambene naravi. HVO je, naime, u to vrijeme gubio teritorij pod svojom kontrolom", rekla je je Petkovićeva odvjetnica.
Tužitelj Stringer je pred žalbenim sucima tvrdio kako su zaključci prvostupanjske presude o etničkom čišćenju Hercegovine potkrijepljeni brojnim svjedočenjima i dokumentima. Ocijenilo je, ipak, da raspravno vijeće nije na odgovarajući način procijenilo težinu zločina i od žalbenog vijeća zatražio da optužene osudi na "značajno" duži zatvor.
