U isto vrijeme Georgey otvara svoju malu radnju i započinje s pripremom namirnica za naredni dan, koji njemu i obitelji traje sve do 4 sata ujutro. Sendvič-bar u kojem radi, obiteljski je posao još od 1948., jedna od rijetkih radnji koja je preživjela sve nemile događaje koji su Libanon pogodili u tih 60-ak godina.
Od prvih palestinskih izbjeglica, do građanskog rata, pa nekoliko ratova s Izraelom... kod Makloufa su falafel jeli svi!
"Sendvič-bar otvorio je moj otac davne 1948. godine, a nastavili smo poslije njega brat i ja, a sad i moj nećak, tj. bratov sin. To je obiteljski posao, prepoznati smo po tome. Pa pogledaj samo kako mažu ove sendviče", kaže kroz smijeh Georgey pokazujući na ljude za stolovima.
'Dok smo bili mlada država, ovdje se dobro jelo'
Ambijent ugodan, u izlogu pregršt namirnica, na zidovima slike iz sredine 20. stoljeća. Na nekima su Georgey i njegov brat kao djeca, na drugima samo njihov otac ili stare slike Bejruta, u vitrini, iza stakla, nalaze se audio kazete arapskih glazbenih veličina, ali i legenda poput Jamesa Browna. Georgey pušta samo kazete. Okreće ih dok pravi sendviče.
"Dok smo bili mlada država, ovdje se dobro jelo. I kad su stigle palestinske izbjeglice 1948., i tad se jelo i tijekom cijelih 1950-ih.
Godine 1948. u Libanon se slio prvi val palestinskih izbjeglica i smjestio se u kampovima. Libanon je postao središte otpora Palestinaca prema Izraelu, što je dovelo do negodovanja libanonskih kršćana, ali i Izraelaca.
Još kao dijete, tamo krajem 1950-ih, sjećam se kako je moj stari radio falafel američkim vojnicima koji su stigli kako bi riješili tadašnju krizu zbog razilaženja nas i muslimana", pripovijeda Georgey.
Krvavi pir trajao je punih 15 godina, a poginulo je oko 120.000 ljudi
"Kad je u Libanonu 1975. započeo građanski rat, zemlja se doslovno podijelila po religijskom principu. Ugrubo, na kršćanske milicije i muslimanske, ali i među njima na sunite, šijite, druze, maronite, katolike... Krvavi pir trajao je punih 15 godina, a poginulo je oko 120.000 ljudi! Za zemlju od današnjih četiri milijuna, to je tragedija koja je ostavila krvavi trag koji se vidi i danas.
Bio sam tad samo dijete od 16 godina i bila su to teška vremena. Bejrut je bio podijeljen i morali smo svjedočiti brutalnim pokoljima s jedne i s druge strane. No, hvala Bogu, sad je gotovo... (i mi jednostavno ne možemo živjeti s njima)", kroz šapat Georgy izgovori zadnju rečenicu kako ga ne bi čuo njegov radnik, inače musliman.
Libanon je država u kojoj zanemarivi postotak stanovništva osjeća nacionalnu pripadnost. Cijela zemlja podijeljena je po religijskom ključu. Kad malo zagrebete, osjećate to na svakom koraku. Maroniti ne zalaze u sunitska naselja, suniti ne šeću šijitskim i tako u krug. No, svi oni žive i rade zajedno i, dakako, jedu nadaleko proslavljeni falafel. Jedu ga i Izraelci, koji su 1982., ali i 2006. bombardirali Libanon.
'Bore se i mrze, ali svi oni jedu falafel'
Na tu zgodnu poveznicu ukazao mi je prijatelj iz Byblosa, inače u potpunosti antiratno nastrojen, kad je rekao: "Bore se i mrze, ali svi oni jedu falafel."
Falafel je bliskoistočno jelo koje se priprema u cijeloj regiji, ali i šire. Sastoji se od smjese napravljene od mljevenog slanutka s dodacima začina. Od smjese se naprave okruglice koje se prže i kao takve stavljaju u sendvič s raznoraznim prilozima.
Nacionalnim jelom smatraju ga Egipćani, Palestinci i Izraelci, jede se na svakom uglu i u svakom restoranu. Nutricionistički je vrlo vrijedan i lako po sastojcima može zamijeniti meso.
"Svoj smo restoran za vrijeme građanskog rata zatvarali, pa otvarali, no jednom je u njega uletjela granata i tad više nismo imali što otvoriti (jednostavno ne možemo s njima)", još jednom kroz šapat progovara Geofry o muslimanima, ali sasvim tiho kako ga njegov zaposlenik koji radi u kuhinji ne bi čuo.
'Tužno da ovaj krvavi Bliski istok povezuje samo sendvič, ali bolje išta nego ništa'
Kao veliki fan falafela, priznajem da ga na Bliskom istoku jedem skoro svaki dan. Probao sam mnoge varijacije i jeo ga u mnogim radnjama, ali Maklouof jednostavno nadmašuje sve njih.
I dok običan turist korača regijom i fotografira staro kamenje iz rimskih vremena, trpa sendviče u sebe, ni ne sluti o dubokoj podijeljenosti među ljudima. Regija falafela u najmanju je ruku sjebana do krajnjih granica.
Sam Libanon djeluje kao država koje nema. Sve je podijeljeno na oko 27 posto sunita, na 27 posto šijita, na 21 posto maronita, na 8 posto pravoslavaca, na 5 posto druza, na 5 posto grkokatolika i na 7 posto ostalih. Svatko se drži u svojem krugu i živi po svojim zakonima.
Tome u prilog ide i informacija da je tek u travnju 2013. u Libanonu sklopljen prvi građanski brak u povijesti! Brakovi se inače sklapaju po vjerskim zakonima svake skupine! Sjebano, da, uistinu!
Falafel! Tužno da ovaj krvavi Bliski istok povezuje samo sendvič, ali bolje išta nego ništa!
Priče s terena pratite na Facebookovoj stranici Hrvoja Ivančića.
