"Tužiteljstvo je u optužnici i njenom izlaganju imalo određene nepreciznosti. Iako je tužitelj na početku nudio jasno objašnjenje optužnice, kasnije je od toga odstupalo. Također, stječe se dojam da navodni zločinački cilj varira po potrebi optužnice. Tužitelj nedosljedno koristi riječi nasilje i zločin, a neke formulacije ostavljaju utisak da je sama ideja Velike Srbije kriminalna, dok se u drugim slučajevima napadaju sredstva kojima se željela ostvariti spomenuta ideja", navodi se, između ostalog, navodi se u obrazloženju presude Sudskog vijeća.
Nespretne formulacije
Tužiteljstvu zamjeraju i nespretnu klasifikaciju pojedinih zločina.
"Tužiteljstvo je upozoreno da ne 'gura sve zločine u isti koš'. Većina članova Vijeća naglašava da su nejasnoće u obrazloženju tužitelja zakomplicirale pristup, koji je mogao biti jednostavniji. Zato je Vijeće bilo prisiljeno tako promatrati predmet", navodi se u zaključcima presude.
S obzirom na ove zamjerke na račun Tužiteljstva, donekle je jasnija oslobađajuća presuda Šešelju po svim točkama optužnice. U nastavku je devet točaka optužnice, a s obzirom da je ranije sužena s 14 na 9 točaka, ostala je prijašnja numeracija.
Točka 1: progoni, kao zločin protiv čovječnosti– nije kriv Točka 4: ubojstvo, kao povreda zakona ili običaja ratovanja - nije kriv Točka 8: mučenje, kao povreda zakona ili običaja ratovanja – nije kriv Točka 9: okrutno postupanje prema civilima, kao povreda zakona ili običaja ratovanja – nije kriv Točka 10: protjerivanje, kao zločin protiv čovječnosti – nije kriv Točka 11: prisilno preseljenje, kao zločin protiv čovječnosti Točka 12: razaranje sela i gradova, kao povreda zakona ili običaja ratovanja Točka 13: razaranje religijskih objekata, kao povreda zakona ili običaja ratovanja Točka 14: pljačka, kao povreda zakona ili običaja ratovanja - nije kriv
Šešelj nije zapovijedao dobrovoljcima
Jedan od osnovnih temelja optužnice protiv Šešelja bila je pretpostavka Tužiteljstva da je kao lider Srpske radikalne stranke organizirao i regrutirao dobrovoljce, i da su na terenu bili pod njegovom kontrolom. U tom su ga kontekstu smatrali dogovornim za zločine koje su te jedinice počinile.
Takvo stajalište Tužiteljstva Vijeće nije prihvatilo.
"Pripadnost SRS nije bio uvjet za regrutiranje, a među dobrovoljcima bilo je i pojedinaca koji nisu bili vezani za bilo koju stranku. Ako je Šešelj i imao određeni moralni autoritet nad članovima stranke, oni mu svakako nisu bili podređeni. Šešelj nije mogao imati nikakvu hijerahijsku vezu s dobrovoljcima, jer su oni nakon regrutiranja bili proslijeđivani ili JNA, Vojsci Republike Srpske, ili jedinicama Teritorijalne odbrane (TO) u BiH i Hrvatskoj", navodi se u obrazloženju.
Nije bio povezan s paravojnim jedinicama
Što se tiče optužbi o sudjelovanju paravojnih snaga u zločinima, Vijeću su predočeni dokazi u kojima se kaže da su na ratištu bili prisutni Arkanovi "Tigrovi", "Beli orlovi", odred "Dušan silni", Crvene beretke odnosno JSO, "Žute ose", jedinica Vasilija Vidovića Vasketa, zatim Gogićeva jedinica, jedinica "Karađorđe", Srpska dobrovoljačka garda stranke SPO, jedinice Branislava Gavrilovića i jedinice Slavka Aleksića.
Vijeće je navelo kako ne postoji dovoljno dokaza da je Šešelj bio povezan s tim jedinicama
"Nema dovoljno dokaza da bi se moglo zaključiti da je Šešelj bio povezan sa Arkanom, jedinicom "Karađorđe", nema dokaza o vezi Šešelja i grupe iz Loznice, jedinice Srpske garde dobrovoljaca. Naveli su da se Šešelj distancirao od "Žutih osa" nakon ubojstva u Zvorniku, a što se tiče Crvenih beretki, neki članovi SRS-a su bili njihovi članovi i zapovjedinici, ali to, kažu, nema veze sa Šešeljem.
Vijeće je ocijenilo da Šešelj nije imao utjecaja na zločine koje su počinile paravojne postrojbe
Civili nisu bili masovna meta
Prema zaključcima Vijeća "jedinice Braneta i Slavka Aleksića jesu formirali dobrovoljci SRS, ali da ih SRS nije poslao na ratište".
"Šešelj nije kriv za zločine paravojnih jedinica, nije mu bio plan da zločinima dođe do Velike Srbije, naveli su.
U pitanje doveden iskaz ključnog svjedoka
Obrazlažući oslobođajuće presude za zločin protiv čovječnosti, Vijeće je navelo Tužiteljstvo nije dokazalo da su civili bili masovno na meti, da je iznosilo samo opće tvrdnje, te da se ne može zanemariti argument odbrane da su civili bježali iz ratom zahvaćenih područja samoinicijativno i sklanjali se u mjesta gdje su bili njihovi sunarodnjaci.
Što se tiče proterivanja Hrvata iz Vojvodine, Vijeće je zaključilo da "ovdje nije bilo oružanog sukoba". Uz to, dovodi se u pitanje i jedno od ključnih svjedočenja u korist Tužiteljstva, kada je zaštićeni svjedok govorio o početku progona Hrvata u Hrtkovcima.
"Tijekom unakrsnog ispitivanja, ovaj svjedok je priznao da je ubojstvo (koje je prema optužnici pokrenulo masovno protjerivanja Hrvata.) bilo proizvod osobnog sukoba u kafiću. Općenito, zlostavljanje civila u Hrtkovcima ne može se smatrati rasprostranjenim i organiziranim napadom na civilno stanovništvo. Ni izdaleka to nije dokazano", navelo je Vijeće.
Zločina je bilo, ali Šešelj nije odgovoran
Kada je riječ o ratnim zločinima u Hrvatskoj i BiH, Vijeće je zaključilo da je zločina svakako bilo, ali da Šešeljeva odgovornost nije dokazana.
"Postojao je oružani sukob u Hrvatskoj i Bosni, i bilo je zločina, ali Vijeće ocenjuje da Tužitelj nije predočio dovoljno dokaza da bi se utvrdilo da je Šešelj za njih odgovoran. Ovdje se radi o sljedećih zločinima: ubojstvo u Crnoj reci; okrutno postupanje prema zarobljenicima na Ovčari; okrutno postupanje prema zarobljenicima u skladištu "Velepromet"; mučenje u Vugošću i u općini Nevesinje; ubojstvo civila u selima oko Sarajeva; pljačka imanja civila kod Vukovara", navelo je Vijeće između ostalog, navodeći da lider SRS nije kriv za pustošenje sela i gradova, kako je opisano u točki 12 optužnice.
Vijeće je nastavilo nabrajati zločine koji su, prema njihovom mišljenju, dokazani, ali u kojima nema Šešeljeve krivnje - u Vukovaru, Zvorniku, Sarajevu, Mostaru...
Velika Srbija je politički, a ne kriminalni cilj
Posebno veliki dio optužnice oslanjao se na pretpostavku da je projekt Velike Srbije, koji je Šešelj zdušno propagirao, zločinački projekt. Međutim, prema mišljenju Vijeća, Tužiteljstvo nije uspjelo da rasvijetliti širi kontekst Velike Srbije", a tumačenje tužitelja dodatno je zamaglilo kronologiju događaja, ili ih iskrivilo.
"Projekt Velike Srbije je a priori politički, a ne kriminalni cilj. Samo SRS je imao za cilj stvaranje Velike Srbije, koja je trebala obuhvatiti sve Srbe, nezavisno o vjeri. Nema zaključka da je proglašenje autonomije srpskog naroda u Hrvatskoj i BiH kriminalno".
Na kraju ovog segmnta, ponovo se konstatiralo da Šešelj nije bio nadređen dobrovoljcima iz paravojnih jedinica, kao i da on nije planirao da Veliku Srbija ostvari pomoću zločina. U skladu sa tim, Vijeće je presudilo da ovdje nije bilo udruženog zločinačkog poduhvata, nije bilo Šešeljeve odgovornosti u progonu civila, te da Vijeće odbacuje odgovornost lidera SRS za deportaciju, premiještanje i ostale zločine protiv čovječnosti navedene u optužnici.
U tom kontekstu, interesantan je zaključak Vijeća o (ne)slaganju Šešelja i Miloševića, povodom ideologije i politike.
"Tužitelj je rekao da su se Milošević i Šešelj slagali u političkim stavovima. Ipak, Milošević nije želio Veliku Srbiju, već očuvanje Jugoslavije. Mijenjao je mišljenja i stavove često, i po potrebi", navelo je Vijeće i naglasilo da je Velika Srbija ekskluzivno Šešeljev projekt.
Nevini su i Šešeljevi govori - pa i onaj iz Vukovara
Možda i najkontroverznija presuda je utvrđivanja Šešeljeve nevinosti po pitanju njegovih ratnohuškačkih govora, koje je držao često i strastveno. Vijeće je prihvatilo da širenje ideologije nije, kao takvo, zločinačko, ali da treba analizirati utjecaj Šešeljevih govora na pojedince.
Ipak, ni analizom pojedinačnih govora - njih šest - nisu pronašli elementi kaznene odgovornosti lidera SRS.
Nije kazneno sankcioniran ni govor koji je Šešelj održao na putu za Vukovar 1991. godine, kada je rekao: "Čitav taj prostor će uskoro biti očišćen od ustaša". Isto tako, ni govor od nekoliko dana kasnije (12./13. travnja 1992.), u samom Vukovaru, gdje je rekao: "Nijedan ustaša ne smije živ izaći iz Vukovara! Ustaše, predajte se, nema više potrebe ginuti" - nije tretiran kao kazneno djelo.
Zapravo, Vijeće nije moglo bez sumnje zaključiti da ovi govori nisu "bili upućeni dizanju morala kod njegovih stranačkih drugova".
Govor koji je istog mjeseca 1992. godine održao u Malom Zvorniku, a gdje je "pozvao četnike da se osvete balijama", također nije sankcioniran, jer "Vijeće nije moglo zaključiti da se ovo kazneno djelo dogodilo.
Ni ostali govori - među kojima je bilo i nekih vrlo eksplicitnih - nisu tretirani kao kazneno djelo.
