Baš sam bila kraj kugle u Bogovićevoj kada mi se srušio svijet. Odvukla sam se do ugla i ostala tamo stajati još neko vrijeme. Skrivena iza ogromnih naočala, osjećala sam se sigurnom od pogleda. Ipak, netko manje površan lako bi me skužio.
- "Sjećam se dana kada sam te "prvi put" ugledao: Stajala si uplakana u crvenim čizmicama..."
-"Da, ostavio me dečko i pukla mi je najlonka."
Zatvorila sam oči, ljudi su nestali. Čula sam samo jednolično bubnjanje. Srce. Opet sam tamo odakle sam krenula. Vrtim se u krug u jednoličnim vremenskim intervalima. Treba mi vremena. I prostora! Treba mi široko otvoreno nebo i tišina. Želim biti sama.
- "Htio sam ti prići, ali nisam znao kako. Bila si tako tužna."
- "Znam. Nije bilo ničega. Čitav svijet se srušio."
Nije bilo ničega. Nigdje nisam morala otići. Nitko me nije čekao. Mogla sam satima tako stajati i ne raditi ništa. Nigdje se nisam žurila. Ta spoznaja me uzbudila i polako sam ponovno počela osjećati svoje tijelo, srce je tjeralo krv u obraze i vrhove prstiju i obuzeo me sasvim nov osjećaj. Sloboda. U mislima me prekinuo glas...
- "Padala je kiša. Ponudio sam ti svoj kišobran, no ti si odbila. Rekla si da ti ne smeta."
- "Sviđalo mi se što je nevrijeme i u meni, i izvan mene."
Sloboda. Kako je strašno i nepoznato djelovala ta riječ, nisam znala sto ću s njom. Blagoslov ili tamnica? Nova stranica. Hladno je.
- "Nešto mi nije dalo da odem, nisam te mogao ostaviti samu. Na kraju sam bio toliko ustrajan, da si popustila."
- "Bio si užasno smiješan onako, mokar do kože s kišobranom u ruci."
Hodamo. Gledam u strančeve cipele, njegov hod mi ulijeva sigurnost. Nisam mu zapamtila lice ali vjerujem ritmu njegovih koraka. Kako sam glupa, a što ako... ma ništa. Ništa! Da nije trebao biti tu, ne bi ni bio tu. Tako ja razmišljam. Kišobran. Martina misli da frajer koji nosi kišobran - nije frajer, i to je to. Može biti najbolji na svijetu ali to njoj više nije to. Ja nemam tih problema. Htjela bi da me netko fakat voli...
- "Bila si tako tiha. Nisam znao što da ti kažem, kamo da te odvedem. Dugo smo hodali u tišini..."
- "Nije mi bilo bitno kamo me vodiš, nisam o tome razmišljala. To što si sa mnom, bilo mi je nekako "normalno". Tako je trebalo biti."
...da me voli baš ovakvu kakva jesam, da me ne želi mijenjati, da kad mu se napokon svidim, ne krene u potragu za "tvorničkom greškom" (koja mora biti tu negdje!). Htjela bih da to može biti jednostavno.
- "Naš prvi susret. Je li moguće da si to stvarno ti?, mislio sam. Bilo je ludo, gotovo da sam te mogao dotaći..."
- "Naš prvi susret. Nisam znala da si to ti, slijedila sam te jer... jer sam se osjećala dobro s tobom. Spasio si me opet, tog dana. Odveo si me baš tamo kamo sam htjela otići."
Moje drvo. Stigla sam. Ovdje sam ja, ovo je moj dom, ovdje se dobro osjećam. Kako je čarobno ovo mjesto! Široko otvoreno nebo i tišina. Liječi me. Ali, već sam tu, a još malo prije...ali gdje je...?
- "Tamo s moje desne strane više te nije bilo. Ostao sam čudno budan. Gledam. Ovako javom oskvrnuta vizija... ma je li moguće da si to stvarno bila ti? A činilo se tako blizu, tako stvarno..."
- "Odala te muzika tvojih cipela. Slušala sam je i ona me vodila. Dugo sam hodala i razmišljala. Mislila sam da sam te napokon pronašla, u njemu, ali on nisi bio ti. Nitko nije ti jer ti ne postojiš. Ja sam te izmislila. Na neki način. Tada sam te prestala tražiti. U njima, mislim."
Sama sam. Cijela sam. Sve moje opet je samo moje. Slobodna sam. I svijet je opet izgledao nekako čitav, i lijep, iako sam bila sigurna da se ovaj put fakat bio srušio, u pola šest, tog dana. Sada je sve kao prije. Krug se činio zatvorenim.
- "Rekao sam ti da ne gledaš unazad, jer Nebo još nije tvoje. Treba početi polako rušiti svjetove..."
- "Ali polako! Sad znam. A ti? ti si uvijek tu negdje. Sad mislim o sebi kroz tebe, a ti kao da mi pričaš neku čudnu afroditsku priču, govoriš mi da sam vila i ja se osjećam sretnija no što smijem biti. Tako se lijepo smijemo da nam prestaje vrijediti svijet. Ljubim te, tvoj razigrano duboki um, i na sreću znam da to nije "samo" ljubav, da ti zahtijevaš htjenje, akt, prozore sa tisuću i dva šipkama ograđena stakla.... Doista, po prvi put osjećam nekoga tko nije ja, nego baš muškarac, i tako te želim i dalje slušati. Toliko da me je strah, da katkad začepim uši..."
" I wish that I was made of stone, so that I would not see
Beauty impossible to define, the beauty impossible to believe..."
- "Nije još vrijeme, ali srest ćemo se. Zapamti, nikada nisi sama. S tobom sam i kada nisam tu."
- "I dalje mi pohodiš snove, smješkaš se sjedeći na mom uhu, šapćući mi neke frendovske šale, a ja sad stvarno znam: Imam te za prijatelja."
Prethodna kolumna:
Salto de la ventana 2
