1). Stvari su danas potpuno drukcije. Sjedim u tom kazalistu i gledam neku drugu djevojku koja svira kastanjete, pa bas na istom mjestu pozornice. Zamisljam kako sam ja izgledala iz ove perspektive. Sjedim u publici i postajem jedno s njom: masa bez lica a svi jednako disemo. Bez lica, bez lica molim! Nisam jos spremna. Izjurila sam na parkiraliste i pricekala da me prijateljice stignu. Ma nisam bila raspolozena ni za vizualni kontakt, zaboravila sam vec kako izgleda lice mog umisljenog progonitelja. I ne zelim se podsjetiti.
Stupanj brzine upravo je razmjeran brzini zaborava; jednadzba iz prvih poglavlja egzistencijalisticke matematike kaze Kundera. Nase vrijeme se predalo demonu brzine i zato tako lako sebe zaboravlja. Na primjer: covijek hoda ulicom i zeleci se necega prisjetiti, zastane kao da ceka sjecanja koja kaskaju za njim. Kada ga stignu, on polako, zadovoljan, krece dalje. Ja sam od njih pobjegla glavom bez obzira.
2). Mozda sam malo preosjetljiva.Mozda brijem previse. Stojim u Aquariusu i razmisljam. ( Koliko mogu od guzve i mjuze). Totalno je krcat, sto je normalno, kaze mi Josko, jer je pocela "sezona". Svi su tu, bas kao i prosle godine. Sve izgleda isto a ja uzivam u spoznaji da sam drukcija. I dok tako stojim, proslost me ponovo sustize potpuno nespremnu. Uspijevam joj se na trenutak sakriti i promatram to lice koje sam, nekada davno, mjesecima zamisljala, cekala ali nikada se nije pojavilo. Napisala sam mu pjesmu, prekrasna je; no lice je izblijedilo a pjesma se jos nije sluzbeno rodila.
1). Biti izabran u teoloskom smislu, ima neke slicnosti sa onim u ljubavnom. Biti voljen bez zasluge cak je i dokaz istinske ljubavi, jer ljubav je po definiciji nezasluzeni dar. Volim te jer si dobar, slusas moje potrebe, ne ostavljas dlake u kupaoni, redovito peres noge, nosis mi kofere, ne slinis na druge zene...Ljubav iz koristi? Mozda. Koliko je ljepse cuti: luda sam za tobom iako nisi bas posten, iako si lazljivac, sebicnjak i gad. Volim te jer te nitko osim mene ne razumije i ne (podnosi), voli. Jesam li glupa? Ne znam. Mislila sam da sam izabrana.
2). Njegova djevojka je mini tempirana bomba. Ne znam sto je po horoskopu, ali djeluje snazno i odlucno, a ipak umiljato i drago. Kosa joj je duga i plava a tijelo savrseno. Usne joj se micu ali je ne cujem nista od misli koje mi tutnje u glavi i razmisljam: stvoreni su jedno za drugo. "Probudile" su me necije snazne ruke koje me drze za struk, okrecu me i ja sam u tom zagrljaju. Cujem: " Andjica, pa di si ti, koliko te nisam vidio..tako mi je drago da si tu...". Ne vjerujem svojim usima, ali ruke su uvjerljive. Ona ne zna nista dakle, a on kuzi da je ispao papak. U pogledu mu vidim tracak nevjerice ali ipak nastavlja po scenariju. Ja se smjeskam osmjehom broj 39. i zanima me kuda ce nas sve to odvesti. I ide: " Pa daj, moramo se sad napokon cuti, daj ostavi mi broj telefona ili.. odi s nama van veceras..". Vec me polako hvata "mundijalni" grc, izmuljam nesto i pa, pa.
3). Izlazim udahnuti malo svjezeg zraka. Ovaj dan je bio dug, uskoro bi ga trebala, napokon, privesti kraju. Sjetila sam se kako je jutro bilo prekrasno, i: ti-ru-ri. Dobila sam poruku. Nevjerovatno kako taj covijek ima smisla za tajming. A porucica je ono.., i ja bi si to poslala na njegovom mjestu. Htjela bi nagraditi tog kavalira za najljepsi zalazak sunca, vino i skoljke, i gledanje zvijezda sa camca nasred kanala. Ali mozda cu malo pricekati jer ne znam koliko danasnjoj mladoj gospodi treba vremena da budu sigurni u to sto mi govore. A kako djela govore sama za sebe, ima nade da se postupak ubrza.
Osjetila sam novi val umora i krecem prema automobilu. Zapuhao je vjetar i odnio mi kosu na lice. Miris mora me jos jednom podsjeti na ovo jutro i osjetim ceznju i zelju da se sama, polagano i sanjalacki odvezem do kuce. Nasladjujem se ritmom svojih koraka, koji je sve polaganiji, i u toj polaganosti i ja, prepoznajem znak srece.
