Dr. Vojislav Koštunica, stručnjak za ustavno pravo, predsjednik je uništene i upropaštene zemlje. Nakon polaganja zakletve i preuzimanja svih ingerencija, Koštunica će se naći suočen s nepojmljivo ogromnom masom problema u čijem rješavanju ne bi pomogao ni čarobni štapić.
Pored svih problema tipičnih za post-diktature i Balkan (bilo istočni bilo zapadni), s kakvima se suočila i naša post-trećesiječanjska vlast i većinu ih još ne uspijeva riješiti, SRJ ima i svojih specifičnosti, od kojih se niti jednoj ne može dati pozitivan karakter.
Ne može se reći čak ni da je gospodarstvo SRJ u lošem stanju jer bi za to bila potrebno nekakvo gospodarstvo koje u bilo kakvom stanju može biti. Masovni bijeg iz normalne ekonomije prvo u sivu, pa zatim u sasvim crnu, bio je obilato potpomognut sankcijama i dodatno učvršćen JUL-ovskom "mafijaškom ekonomijom".
Preživljavanje po sistemu "snađi se druže" učinilo je od Srba prave majstore za ignoriranje svih zakona i propisa, neplatiše bilo kakvih dugova koje mogu izbjeći (a bivša vlast je, zbog kakvog-takvog socijalnog mira, u većinu tih dugova uvrstila sve vrste režija).
Ponegdje se namjesto uništene infrastukturne "socijale" s neekonomskim cijenama, kad je bila prisiljena potpuno prestati funkcionirati, pojavio privatni sektor (kao npr. u slučaju gradskog prijevoza), ali je u većini slučajeva (struja, voda, kanalizacija, zdravstvo) takvo rješenje teško izvedivo.
Moralno, društvo je potpuno razoreno. Neriješeni ratovi i "ratovi" ostavili su gomilu neraščišćenih računa za ratne zločine, a ni jedan dobrohotni zapadni investitor nije spreman izložiti se ostracizmu koji bi uslijedio kad se dozna da je poslovao, primjerice, s nekim odgovornim za Srebrenicu.
Obilje raznoraznih TV-postaja atraktivne programe proizvodilo je zahvaljujući činjenici da nije bio nikakav problem krasti emisije, filmove i sportske prijenose sa svjetskih satelita, a nakon normalizacije situacije najednom će se naći u situaciji da plaćaju ekonomsku cijenu za to. Rašireno software-gusarstvo također će morati biti srezano.
Ukidanje sankcija tako će se za Srbiju pokazati kao dvosjekli mač.
Gospodarstvo je u onom "povoljnom" položaju da počinje "od nule" i može u startu krenuti s najnovijom tehnologijom, ali tu tehnologiju treba platiti. Očekivani krediti, koji bi omogućili golo preživljavanje do konsolidacije gospodarstva, traže mnogo čvršće garancije od onih koje post-diktatorska vlast može dati.
U zemlju u kojoj se ne zna što je čije nitko nije spreman ulagati, a zemljišne knjige (koje su slabo ažurirane još od K.u.K-a), u pojedinim slučajevima su sporne još od turskih vremena, što je komunistička vlast održavala zbog svojih mnogobrojnih konfiskacija i nebulozne koncepcije "društvenog vlasništva".
Politička podijeljenost društva prevladana je zahvaljujući očitoj katastrofalnosti bivše vlasti, ali Koštunica bi u trenucima kad se bude morao pozvati na nekakav autoritet svoje funkcije lako mogao ustanoviti da su ljudi glasali više protiv Slobe nego za njega.
Kosovo je praktički otcijepljeno, a oko pitanja Crne Gore bit će mnogo iscrpljujućih povuci-potegni pregovora i razgovora. Pitanje je koliko oporba, koja se godinama "kalila" u borbi protiv Miloševića, može naći rješenja za stvarne i konkretne izazove koje jedna vlast mora rješavati. A da bi uopće nalazila rješenja mora se dogovoriti; ni našoj "šestorki" to ne ide lako, a u DOS-u se okupilo osamnaest stranaka s načelima u rasponu od monarhizma do monetarizma.
Srbi se mogu nadati malo većoj pomoći od svojih emigranata, koji su uskraćivali pomoć Slobi zbog tvrdokornog komunizma, ali jedan od najvećih problema Srbije su upravo Srbi u inozemstvu: tijekom Slobine vladavine ogroman broj, uglavnom mlađih i sposobnijih ljudi, "glasao je nogama" i sad negdje drugdje već ima novi život, dok se s onima koji su ostali, zbog nedostatka inicijative ili nemanja umijeća koje u svijetu mogu unovčiti, ne može računati na brzo napredovanje.
Lako je slaviti u euforiji koja uslijedi poslije pobjede, ali nakon nekoliko dana trebat će se prihvatiti posla, koji je u današnjoj Jugoslaviji često besperspektivan, slabo ili nikako plaćen.
Ne treba zaboraviti da je Milošević "isplivao" na čelo Srba u ratnoj euforiji koja je ignorirala ekonomske zakonitosti, s neizvikivanom, ali vrlo prisutnom parolom "bolje rat nego rad". Sad, kad bude trebalo teško i prljavo raditi da se bar dostigne kaskanje za ostatkom svijeta, koji je izmakao na razinu kojoj se SRJ može nadati tek za 40-50 godina, Koštunica bi mogao ustanoviti da Srbi vape: "Vraćaj se, Slobo, sve ti je oprošteno!"
