Od Vas smo navikli slušati loše vijesti. Imate li što lijepo za reći o razdoblju pred nama? Bit će puno posla i problema. Ali s obzirom da ovaj tjedan završavamo Zakon o financijskom poslovanju, poruka je gospodarstvenicima da ćemo lako srediti rokove i disciplinu u plaćanju. S bankarskim sektorom krećemo i u financijsko restrukturiranje gospodarstva, koje je kritično – preko 40 milijardi neplaćenih računa i poreza. Pokušat ćemo naći zajedničko rješenje, jer je Vladina politika spasiti radna mjesta, a vjerojatno je i politika dužnika i banaka utvrditi kako opstati na tržištu i biti konkurentniji nego do sada. U idućih šest mjeseci pokušat ćemo privesti kraju financijsku konsolidaciju. Vjerojatno će biti i pojedinih tragedija, jer za neke tu neće biti mjesta, ali vjerujem da će privreda, bankarski sektor i država uspjeti pronaći formulu spasa za mnoge.
Država bi, koliko se doznalo o zakonu, trebala ulaziti i u vlasničku strukturu poduzeća. Sve ovisi o tome što želimo. Nama je uvijek cilj da visinu potraživanja spustimo na realnu razinu i da dužnik može vraćati. Ukoliko nemamo povjerenja u vlasnike, nastojat ćemo ih promijeniti, kao i uprave, 'dopeljati' nekog drugog ili zajedno s bankama ući u vlasništvo, dok ne pronađemo nove vlasnike.
http://www.youtube.com/embed/ZRWIrr5KbVk Snimio i montirao Franjo Tot
Tko će zastupati državu u poduzeću? Pronaći ćemo nekoga – konzultante, možda i banke budu imale neka rješenja. Nemamo mi što raditi u upravama trgovačkih društva, to nije naša djelatnost.
Kako će to izgledati? Nećemo to kao do sada. Ušli smo u vlasništvo Badela i stvarali nove gubitke. Takve gluposti nećemo ponavljati. Ili ćemo pronaći novog partnera. Na tom će poslu samo iz Ministarstva financija biti angažirano preko 400 ljudi.
To se već počelo nazivati valom nacionalizacije. Uživao sam ovo ljeto promatrajući cirkus. Napokon sam prepoznao svoje prave neprijatelje. Kao što vidite, hit-tema je bio porez na imovinu. A moram vam reći da ja, koji sam odgovoran, nemam nijednu brojku. Bavimo se kriterijima i načelima, ozbiljno radimo. I onda, glavni naslov u jednom listu je da će građani za 50 kvadrata platiti 18 tisuća kuna. 18 tisuća!To i jest naša tragedija. Od svakog možemo čuti poruke – od političkih oponenata do stručne javnosti – da riješimo nelikvidnost. Kad predložimo rješenje, što smo dobili? Zakon o novoj nacionalizaciji. Zbilja se pitam gdje ja to živim. Koja budala izmišlja da je to nacionalizacija? Ako ima netko zaista pametan model, bolji od Vladinog, kako konsolidirati tvrtke, nemam ništa protiv. Ali ako ćemo mi raditi, ubijati se i angažirati 400 ljudi na ovom poslu, onda nemam što komentirati. Uzmite samo Dinu i DIOKI. Mučimo se već devet mjeseci, radnici su bez plaće. Jesmo li nacionalizirali tu tvrtku? Nismo. Petrokemija nije djelatnost kojom se bavimo. Jesmo li proveli konsolidaciju? Jesmo.
Prigovara Vam se i što ste se toliko angažirali oko spašavanja privatne tvrtke kao što je DIOKI. Gledam vas iz medija. Plakali ste nad sudbinom radnika, ljudi koji su na platformama, izgladnjeli i ugrožavaju svoje živote, jeste li? E sad, vidite: ako ne riješimo problem, kako nazivate Vladu? Zločincima, hladnokrvnim ubojicama kojima nije stalo do sudbine tih ljudi. Istovremeno, kad se ubijemo da riješimo tu tvrtku, ne samo da ti ljudi ne ostanu na ulici, nego zato što to može biti 100 milijuna eura izvoza, koji nam je k'o kruh potreban, pitaju nas što se petljamo kad je to privatna tvrtka.
To se događa zato što se Vi spominjete kao jedan od ljudi koji je u Ježićevo vrijeme ulazio u DIOKI, kao i ljudi poput Franje Gregurića i pojedinih HDZ-ovaca. To radnici govore. Kako bih to objasnio? U 20 godina političke karijere krao sam novce za vrijeme rata i držao ih u frižideru, oštetio Rijeku za 100 milijuna maraka ili kuna, više ne znam ni sam, poklonio sam Riječke tržnice. Nemojte mi o tim glupostima govoriti, pričajmo o hrvatskim problemima. Ako je Slavko Linić hrvatski problem, onda nemamo o čemu razgovarati. Razgovarajte s mojim kritičarima. DIOKI je tvrtka koja zapošljava oko tisuću ljudi, a Dina između 300 i 400. To mene i Vladu zanima, kao i 100 milijuna izvoza. Zašto me povezuju s Ježićem? Ja sam dobar sa svakim tko se bavi s gospodarskom aktivnošću, cijeli svoj život. Došao sam iz privrede, ne politike, i to je moj krug kretanja. Netko je dobar, netko je loš.
'Nismo Sanaderova vlada'
Netko može biti i loš, ali ako treba spasiti tvrtku, to je moj dio posla. Zaista je žalosno da u Hrvatskoj imamo od istih ljudi potpuno drugačije poruke. Plačemo nad radnicima, pa smo mi zlotvori, a kad nešto riješimo to je zbog osobnih kontakata i interesa. Kad će se shvatiti da nismo Sanaderova vlada, ljudi koji djeluju radi osobnih interesa? Bit ću zadovoljan ako DIOKI opet bude izvoznik i ako bude radilo 400 ljudi i ako napokon osiguramo tih pet milijuna eura za desetak zaostalih plaća. Ostale primitivizme ostavljam ljudima koji se bave neradom i širenjem lažnih informacija, to je njihovo pravo. Nadam se da će s drugim poduzećima biti poštivan rok od 120 dana i da konsolidacija neće trajati deset mjeseci kao u DIOKI-ju.
Mediji su vas 'nominirali' za nagradu Europske komisije za inovaciju u javnoj administraciji zbog liste poreznih dužnika. Nisam to vidio.
Nagrada za dobru ideju je 100 tisuća eura. Što se tiče liste poreznih dužnika, moram reći da sam osobno iznenađen. Postigli smo daleko veće pozitivne efekte od očekivanog. Ne samo radi naplate, nego zato što su građani napokon vidjeli tko s njima živi u susjedstvu. Ljudi imaju bazene, kuću, misle si: "Pa to je uspješan čovjek!" Kad ono – na njihovoj je grbači jer ne plaća poreze. Školuje djecu, ima zdravstvenu zaštitu, a ne pridonosi tome. To je ono što me još više učvrstilo u uvjerenju da smo učinili dobro. Nitko nema opravdanje za neplaćanje poreza, ali nitko!
Mogu prihvatiti da su bivše vlade neodgovorne jer nisu uredile državni sustav, ali to nam daje još više hrabrosti. Imamo i par galamdžija koji kažu da im država nije platila. Nije, nisu platile Hrvatske željeznice ili neko društvo, jer je tako bilo organizirano. Imat ćemo problema u restrukturiranju, vidite što je s najavom stečaja u TŽV Gredelju, ali to moramo. Do sada nitko nije otvarao stečaj, čak ni oni koji su imali potraživanja. A mogli su ga otvoriti! Vlada na svoju grbaču preuzima tu tešku odgovornost sređivanja stvari i onda još biva prozivana glupostima. Moram reći – zadovoljan sam. Polučujemo efekte i građanima smo pokazali tko su im susjedi i poslovni partneri.
http://www.youtube.com/embed/39ZaBCNj14U Snimio i montirao Franjo Tot
Kako se lista odrazila na dinamiku plaćanja? Prema laičkim izračunima, ovom brzinom bi se dug od 52 milijarde naplatio tek za 84 godine. Moramo biti realni. Od 52 milijarde blizu 30 milijardi nećemo nikada naplatiti. To je ono što moramo srediti – utvrditi da su dužnici nestali, da nema imovine i da je to sve popljačkano, i to moramo otpisati. Tu neće biti pomoći. A preostale 22 milijarde mi ni nećemo najvećim dijelom staviti u funkciju naplate, nego u funkciju spašavanja radnih mjesta, reprogramom ili ulaskom u vlasništvo, to je najbolje uložen novac. Dovoljno je reći da drugačije ponašanje pokazuje da novca ima i da je moral problem – učio je ljude da ne plaćaju.
Uvoznici za dva dana došli do novca
Uvoznike smo, kada su dobili bescarinske kvote za uvoz mesa, hrane i tko zna čega, zaustavili na granici i ustanovili da nisu platili 150 milijuna poreza. Da bi mogli prijeći granicu, platili su 90 milijuna. Znate u kojem vremenu? U roku od dva dana! To znači da nisu digli kredit, nego da imaju novce na privatnim računima i varaju državu. A to su uvoznici koji nemaju proizvodnju, trgovci koji žive na račun svih nas. I zato velim da je potrebno o njima govoriti i isticati te primjere.
Koja je tvrtka u pitanju? Pitajte za te podatke na Carini. Želimo promijeniti nešto i mi nismo dočekani kao ljudi koji imaju prijedlog rješenja. Možda je ljepše biti ministar i sjediti. Ali u ministarstvu smo promijenili pristup i nudimo modele, preuzimamo teret koji možda i nismo trebali, jer je to rizik da nećemo biti efektni i da neće svatko biti zadovoljan. Mi želimo nešto raditi i nismo baš dobrodošli. Ali to je Hrvatska! Ne trebaju nam reforme, bitno je da o njima pričamo.
Uvoznike smo, kada su dobili bescarinske kvote za uvoz mesa, hrane i tko zna čega, zaustavili na granici i ustanovili da nisu platili 150 milijuna poreza. Da bi mogli prijeći granicu, platili su 90 milijuna. Znate u kojem vremenu? U roku od dva dana! To znači da nisu digli kredit, nego imaju novce na privatnim računima i varaju državu. A to su uvoznici koji nemaju proizvodnju, trgovci koji žive na račun svih nas.No, ne držite se Vi tako loše što se popularnosti tiče, u usporedbi s nekim drugim ministrima. Čini se da ljudi misle da znate što radite i s čim imate posla. Moja ekipa je zaista izvanredna. Moram pohvaliti Ministarstvo, Finu i tim ljudi koji pokušava provesti ono što Vlada predlaže. Koji put je problem što donosimo rješenja, ali ih ne provodimo. S jedne je strane, hajde, taj dio što imam dovoljno iskustva da mogu kvalitetno sudjelovati u donošenju odluka Vlade koje se tiču mog resora, a s druge je taj tim koji je efikasan i zna se nositi s novim načinom rada.
Imate li sumnjivaca među tih 609 velikih poduzeća, da su krivo prikazivali stanje i izbjegavali porez? Praktički su mogli plaćati koliko su htjeli, nije bilo nadzora. Manje ćemo se baviti prošlošću, a više budućnošću. Moramo uspostaviti sustav koji košta manje, a daleko je efikasniji i da donosi veće prihode u proračun. Reorganizacija Porezne uprave tome služi, a prošlost će nam pokazivati OIB kroz osobna bogatstva i zakon koji se odnosi na probijanje pravne osobnosti, odnosno Opći porezni zakon. Tu imamo nadzor koji će itekako češljati i utvrditi tko se obogatio nezakonitim poslovanjem i novcem koji pripada zdravstvenoj zaštiti i edukaciji građana. To su dva odvojena modela.
Je li se kod tih poduzeća događalo da inspekcija nije 'spojila' dva nadzora, tj. da nije kontinuirano platila plaćanje poreza? Sigurno da je.
Hoće li biti retrogradne provjere? Neće! Ne ide nadzor uvijek u stopostotno pokrivanje, to nije revizija. Ad hoc nadzorom utvrđujete obračun PDV-a, dohotka, isplata plaća, kako ide proizvodnja, zalihe... Kontrole idu na određeni dan i s određenim razdobljem.
Porezni stručnjak Hrvoje Zgombić smatra da bi kod velikih poduzeća trebao postojati kontinuitet. Želimo nešto drugo. Problem je u tome što pojedina rješenja mogu biti dvoznačna i upitna. Želimo reći da će Porezna uprava biti i vaš suradnik, utvrdit ćemo modele obračuna, tumačenja zakona i Porezna bi trebala pomoći velikim sustavima da ne čine grešku ili da je uklone. Nismo tu samo da hvatamo za propuste, nego da se zajedno preventivno borimo.
Zgombić upozorava na zbližavanje inspektora s poduzećima koja nadziru. Ne želim govoriti o mitu i korupciji, toga je bilo i previše do sada i to ćemo nastojati otkloniti. OIB je sustav koji pokazuje bogatstvo svakog od nas. A plaće inspektora nisu privlačne i ne mogu osiguravati nešto kvalitetnije življenje. Svaka takva rabota bit će brzo otkrivena. Kontrola nije individualni pristup, nego se ona prati modernim tehnologijama i ako izbjegnete jednu zapreku, dočekat će vas druga. Svi smo mi pod nadzorom. Od moderne tehnologije i slike prihoda nitko ne može pobjeći. Nadzor, dakle, neće ići samo prema obveznicima, nego i onima koji vrše kontrolu.
Pozabavimo se rejting-agencijama. Stječe se dojam su Fitch za poboljšanje izgleda motivirala obećanja Vlade koja će se negativno odraziti na standard – otkazi u državnim poduzećima, sada se spominju i u javnoj i državnoj upravi, što vodi i manjoj potrošnji. Pa onda i izmjene Zakona o radu. Poboljšali su izglede unatoč crnim brojkama u gospodarstvu. Što je njima konkretno obećano? To čujem od neodgovornih stručnih ljudi koji se bave takvim glupostima, od naših političkih oponenata, koji žele reći da nikad nismo imali Vladu, nego diktat Međunarodnog monetarnog fonda, Europske komisije, evo sad i rejting-agencija. To je zaista neobično. A upravo je u ovoj Vladi, još u veljači, premijer rekao:
"Gospodo, nemamo pravo trošiti više nego što stvaramo, uništavati hrvatsku državu." Rekao je da moramo imati četiri milijarde manje rashode, da se štedi na plaćama, subvencijama i materijalnim troškovima, da ćemo jačati poreznu disciplinu. Prihode smo projicirali s optimizmom da će biti 0,8 posto gospodarskog rasta i rekli da rast neće utjecati na prihode. To su bile poruke. Jesmo li bili ozbiljni? Jesmo. Režemo rashode, plaće, mijenjamo kolektivne ugovore.
'Vladu treba gaziti!'
Čak su i poslodavci bili protiv nas! Rekli smo da nećemo mijenjati ZOR i da idemo bržim postupkom – donijeli smo Zakon o reprezentativnosti i ukinuli vječno važenje kolektivnih ugovora. U ponedjeljak su kolektivni ugovori u obrazovanju stavljeni izvan snage. Bez ikakvih pritisaka, pogotovo u veljači, kad smo tek sjeli u urede. Što je Fitch ocijenio? Događa li se ta Vladina poruka o uštedama, prihodima i reformama? Događa se – ne zbog pritisaka, nego zato što je Vlada ostvarila politike. A priznati to u Hrvatskoj je zločin, to se ne smije. Vladu treba gaziti, uništiti i ne smije joj se priznati da je nešto odradila.
Za državna poduzeća ste najavljivali otkaze, ali nedavno je u Globusu objavljeno da će biti i 10.000 otkaza u javnoj i državnoj upravi. Želim jasno poručiti mnogima da neće više biti mjesta na kugli zemaljskoj gdje ćete moći sakriti bilo što. Sve će se o vama znati. To smo rekli davno ranije. Rekli smo da su najveći problem poduzeća u državnom vlasništvu, najavili restrukturiranje HŽ-a. Još je ministar Komadina rekao da će otići 4.000 ljudi, to govorimo za Hrvatske autoceste, Croatia osiguranje. Najveći apsurd je što smo sad zaključili ugovore s upravama i što režemo izdatke u agencijama, ali imamo otpor. Sindikati su se digli za zadnje noge. I sad je to Fitch rekao? Ne može sekretarica u HAC-u imati veću plaću od vrhunskog poreznog stručnjaka u mom ministarstvu. Pa ne mislite valjda da ću to prihvatiti? Mislite da smo mi u Vladi primitivci? Za ceste, cestarine i koliko ćemo za njih dati od goriva odlučujemo mi. Zato idemo privatizirati i CO i Hrvatsku poštansku banku. To su poduzeća iz realne ekonomije, ne moraju biti u našem vlasništvu, nek se snalaze na tržištu. To je jasna politika Vlade, koju su prepoznali u Fitchu, a to ne prepoznaje ni javnost ni mediji, nego se podvaljuje.
Skepsa leži u tome jer agencije u javnosti nemaju kredibilitet. Davali su vrhunske rejtinge SAD-u kada im je realno stanje bilo katastrofalno, mi imamo niži rejting od Slovenije čiji premijer izjavljuje da im očajnički treba novac. A u svakoj njihovoj ocjeni vidite da traže fleksibilizaciju tržišta rada, što je upravo ono protiv čega su se mase u Hrvatskoj pobunile, a ova je Vlada to uspjela premostiti Zakonom o reprezentativnosti. O kredibilitetu rejting-agencija ne želim raspravljati, jer možda su previše bile opuštene, sad su previše stroge. Nije na nama da to ocjenjujemo, ali svatko ima pravo na mišljenje. No, vaše pitanje i poruka građanima je da je Vlada ucijenjena i da radi dealove s agencijama, da smo mi pokvarenjaci koji pokvareno svoje građane prodajemo za jedan rejting. U kojoj se glavi ta ideja može roditi?
Govorim Vam da te ocjene izazivaju kod građana sumnju koliko je to pozitivno. Sumnju da smo ih prodali? Ja vam pokušavam reći da smo od početka govorili da je Hrvatska i njena privreda u teškoj situaciji i naša politika je štednja. Živjet će se teško. Kad ste čuli da nešto drugo govorim? I to će ići od činovnika, onog zaposlenog u obrazovanju do onog u državnom poduzeću. Nitko neće živjeti na svom neradu i beneficijama. To je politika Zorana Milanovića i na to nitko ne utječe, to smo mi koji tako razumijemo državu u odnosu na prošlu Vladu. Oni su lani u studenom potpisali sa sindikatima da su im koeficijenti sastavni dio kolektivnih ugovora.
Uništene milijarde
To se zove korumpirana vlast, kriminal i rasprodaja Hrvatske zbog jednog glasa na izborima. To smo imali. A mi kažemo da je uništeno 10 milijardi u brodogradnji, šest u zdravstvu, u željeznicama... Potrošnja veća za 10 milijardi, pa nitko nam to neće platiti. Sve te cirkuse bivše Vlade i štetočinske ugovore, nerad, sve će to građani platiti iz svog džepa, to su deseci milijardi. A da bismo to mogli, svi ćemo štedjeti.
Spomenuli ste brodogradnju. Jasno je da je iz nje izvlačen novac kroz kooperantske ugovore po političkim linijama. Ali taj novac, koji nazivate upropaštenim, vraća se u proračun kroz doprinose i potrošnju i način je da se u Dalmaciji očuva bitna privredna grana i industrija u kojoj smo bili zaista dobri. Nažalost, osoba sam koja je 2002. godine potrošila osam milijardi u brodogradnju, kao potpredsjednik Vlade. Ove godine smo uknjižili 9,2 milijarde i još nas čeka par milijardi u nekoliko narednih godina. Takvu rabotu – uništavanje budućnosti, pljačke poreznih obveznika – nitko ne može podržavati. Nitko. Dajte shvatite, zašto Uljanik nije u procesu kontrole Europske unije, a 3. maj, Brodosplit, Brodotrogir i Kraljevica jesu, a rade u istoj državi? Zato što se tamo ozbiljno radilo i oni će isporučiti tri broda. A što će isporučiti Split? Ništa. Koliko je ljudi zaposleno i hoće li dobiti pune plaće? Hoće.
Vi mislite da je to brodogradnja? Nije. Zatvorili smo Kraljevicu, jer ne možete podržavati 50 posto gubitka na brodu koje plaćaju građani Hrvatske. Izgleda da ne znamo što su milijarde, a 30 ih je nestalo u brodogradnji posljednjih 20 godina. Zbog čega? Ne zato što nismo konkurentni, nego zato što nemamo kvalitetan rad, imamo loše uprave koje ne znaju raditi, loše ugovaraju, a da ne govorim o mitu i korupciji. To treba promijeniti.
Brodosplit je lani nagrađen za nekoliko brodova zbog vrhunskih performansi. Ali ako ste privatnik i napravite nešto najljepše na svijetu, što ćete ako to ne možete prodati zato što se kupuje od drugog tko nije načinio nešto tako lijepo? Hoće li vam to platiti porezni obveznik i imate li na to pravo? Ne.
Ove konkretne brodove su prodali. Da, ali potrošili su dvaput više. Dolazim iz grada u kojem postoji brodogradilište i moje prve godine karijere su u tom poslu. Sve znam o brodogradilištu. Shvaćate li da u Hrvatskoj ne smijete proizvesti brod dvaput skuplji od cijene za koju ga prodate i tražiti da to plaćaju porezni obveznici? Toga više nema. Ako zagovarate socijalizam, moram vam reći da smo to napustili 1990. godine. Tad ste mogli raditi što hoćete, zapošljavati koliko god hoćete i prodavati za badava. To nije bilo bitno jer je to društveno vlasništvo. A zašto bi sad neuspješno brodogradilište plaćali oni koji prodaju hotele? On ima svoj privatni kapital. Danas se ne smije raditi s gubicima.
Kako gledate na ideju radnika 3. maja da preuzmu brodogradilište? Inače sam dosta u ratu s tamošnjim sindikalnim čelnicima, jer to je moja ideja od prije godinu i pol, kada je prvi natječaj raspisan. Rekao sam im – javite se, kupite svoje brodogradilište. Nisu imali tu hrabrost. Ne vjerujem da će to učiniti i zato što sindikalni čelnici vole politizirati, a ne voditi svoje članove u ovakve aktivnosti, jer to je rizično, biti vlasnik. Kako ćete sutra isplatiti plaću, ugovoriti brod? Što ako loše ugovorite brod? Da biste motivirali radnike, morate čuti tko je uprava i gdje je to tržište, a od koga ćemo to čuti?
Zbog problema u kojima su se radnici našli ovih dana, ljudi se trude ponovno organizirati i pokušava se postići nekakva sigurnost, pa se pojedina poduzeća okreću nazovimo to 'zadrugarskim modelima'. Drugi je primjer tvornica alata Itas. Da, ali uvijek je pitanje da to država podržava. Ja nikad nisam prodavao brodove i to nije moj posao, nisam taj superpolitičar. Ako oni imaju ljude koji to znaju i kojima vjeruju, nitko im to ne brani, ali shvatite da preuzimanje proizvodnje ne znači samo znati proizvesti i dobiti priznanje za proizvod, nego ga i pozitivno prodati. Podržavamo to u Uljaniku, gdje vidimo povjerenje zaposlenih u upravu, i oni su dali svoje novce i ušli u rizik. Ali u 3. maju ta veza ne postoji i zato nisam optimist, iako to načelno podržavam.
Što znate o novom Zakonu o radu i poništavanju ugovora na određeno i neodređeno? Hoće li postojati kakve kočnice da se zaposlene ne 'seli' iz jedne u drugu firmu da bi im se smanjila prava? Pustimo da vidimo prijedloge. Često govorimo o zakonima koji nisu napisani. Uživao sam ovo ljeto promatrajući cirkus.
Kakav? Napokon sam prepoznao svoje prave neprijatelje. Kao što vidite, hit-tema je bio porez na imovinu. A moram vam reći da ja, koji sam odgovoran, nemam nijednu brojku. Bavimo se kriterijima i načelima, ozbiljno radimo. I onda, glavni naslov u jednom listu je da će građani za 50 kvadrata platiti 18 tisuća kuna. 18 tisuća!
A što je istinito u nagađanjima u Jutarnjem listu koja smo dosad vidjeli? Istina je da se boje mnogi koji su "trapulali" za vrijeme bivše vlasti i nakupovali hiljade i hiljade metara kvadratnih poljoprivrednih zemljišta, pa su se pobrinuli da ga gurnu u građevinsko i sada ga nastoje preprodati, zaraditi, obogatiti se bez rada. Tu ima i masu onih koji imaju po 15 stanova i koji su uplašeni da će morati više pridonijeti, ne zato što ćemo ih kazniti, nego zato što su bogati. Oni su bogati! Dobar dio njih bio je tako uporan da plaši građane i širi laži o zakonu koji nismo ni uobličili. Znam točno koji su to ljudi, mogu ih imenom nabrojati ili po profesiji.
Izvolite. Ne. Zašto? Uživam! Oni su se jasno razotkrili. Oni žele da radnik koji zaradi 3.000 kuna plati obrazovanje i zdravstvenu zaštitu za njega koji ima 15 stanova i četiri milijuna kvadrata zemljišta! I ne radi na njemu. Doći će vrijeme za imena. A ispod tog naslova, u tekstu piše da Ministarstvo nema brojke, a usuđuju se pisati svoje. Zašto? Zato što su na strani onih koji se boje jer imaju ogromno bogatstvo za koje nisu kunu platili, nego su se okrenuli špekulacijama.
Kako će se procjenjivati imovina budući da dvije susjedne kuće iste kvadrature mogu imati potpuno različitu vrijednost? Cijeli svijet to zna, zašto ne bismo i mi? Jedino ako ne želimo, jer to ljudi ne žele. Ne ljudi, bogataši. Prema tome, obični građani se ne moraju bojati poreza na imovinu. A ako dobro čitaju novine, prepoznali su tko ga se plaši.
Bogataši koji drže novac u Švicarskoj se boje reforme koja bi navodno trebala transformirati tu poreznu oazu. Što znate o našim ljudima koji vani drže novac? Mi iz mjeseca u mjesec potpisujemo zakone o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprečavanju izbjegavanja plaćanja poreza koji u međudržavnim ugovorima obvezuju sve porezne uprave na razmjenu podataka. Želim jasno poručiti mnogima da neće više biti mjesta na kugli zemaljskoj gdje ćete moći sakriti bilo što. Sve će se o vama znati. To je obveza i unutar EU, ali sve odgovorne države razmjenjuju podatke o poreznim bjeguncima. Oni koji ukradu neće novac imati gdje sakriti, a držanje u čarapi... Danas ne postoje više takvi Molièreovi škrci koji gledaju svoje zlatnike.
Navodno su u poreznim oazama skrivene bilijarde dolara svjetskih bogataša, pa me zanima koliko je takvih u Hrvatskoj, a nije baš da smo čuli za neka velika razotkrivanja u zadnjih 20 godina. To ćemo saznati razmjenom podataka.
Hoće li biti još kakvih promjena za potrošače kredita uz zabranu naplate zatvaranja kredita? Zakon o potrošačkim kreditima će biti u saborskoj raspravi ovih dana i učinili smo sve da građane zaštitimo od dodatnih troškova, nelojalnih davatelja kredita i nerazumnog rasta kamata. Po prijedlogu guvernera Narodne banke, Vlada će vjerojatno utvrditi i amandman kojim ćemo omogućiti građanima da ne moraju platiti troškove zatvaranja kredita ako banka povisi kamatu.
Udruga Franak je navela da su to 'štitnici za koljena ljudima kojima su davno amputirane noge', jer za drugi kredit plaćate puno novca. Ne razumijem što netko tu hoće. Ja imam auto na leasing u švicarskim francima i dvostruko veću obvezu za kredit. Mogu ga zatvoriti, mogu otkazati auto i raditi što hoću. Ja ga otplaćujem, ne plačem nikome i svjestan sam da sam sam zaključio kredit u švicarskim francima, nitko me na to nije tjerao. Meni je lako, mogu se odreći auta i znam da je nekome teško se odreći stana. Ali odakle nekome pravo da mu drugi porezni obveznici to plaćaju?
Oni traže druge obveze za banke. Da ne smije promijeniti tečaj?
Konkretno, da ne mogu mijenjati maržu. To će se urediti ovim zakonom.
Što je s prethodnim godinama? To je nemoguće promijeniti. Jesmo li svi svjesno potpisivali ugovore? Jesmo. U tržišnoj je ekonomiji ugovor osnova bilo kakve aktivnosti. Mi sad želimo reći da on ne vrijedi? To je vaša obveza. I u tom je naš problem. Imam ugovor, ali neću ti platiti, baš me briga. E pa sad, ako se netko tako ponašao, onda je normalno da netko tko ima kredit u francima to isto želi reći. Tako smo navikli i ne želimo poštivati osnovne elemente koje smo ugradili u sve moguće zakone. To je nemoguće. Ne možemo popraviti nešto što smo u prošlosti učinili. To ćemo morati platiti, jer smo sami pogriješili, kao i troškove brodogradilišta i zdravstva.
O sustavu nagodbe u inozemstvu... Najuspješnije se provodi u Americi. Najprije se daje najvećem vjerovniku da pokuša upravljati firmom, spašavanje radnih mjesta je broj jedan, a sve drugo mora čekati. Cijeli svijet se postavio tako jer se vodi bitka za radno mjesto i opstojnost na tržištu, to zanima svaku vladu. Mi, nažalost, nismo mijenjali sustave i kod nas je normalno da se stečaj vodi 15 godina ili da dostignemo 43 milijarde neplaćanja. Pitati nekog da vam plati je uvreda! Stvorili smo model koji nitko u svijetu ne poznaje – Hrvatska je neponovljiva! I nigdje se ne ponavlja, jer svi koji su trebali postavljati okvire nastojali su to razriješiti. Kao što vidite, mi smo došli jako zainteresirani da "nacionaliziramo tvornice".
O angažmanu zaštite šefice Porezne uprave Nade Čavlović Smiljanec... Nitko od nas nije posebno štićen. Problem je što možemo štititi samo prostor u kojem netko radi, jer vi sad morate odlučiti tko će od 30 tisuća subjekata raditi, a tko neće. S obzirom na vrlo ružne poruke da samo nacionaliziramo, da ne razumijemo privredu, ali i činjenicu da su neki zaista imali teškoće i nisu mogli naplatiti potraživanja, jer država nije funkcionirala, pojedini ljudi mogu biti agresivni. Ali to ne smijemo dozvoliti. Bit će štićeni ljudi koji rade operativu, ali mi čelni ljudi nemamo pravo na tu zaštitu.
O tome može li povlačenje milijardi iz švicarskih banaka eventualno naštetiti franku, na radost naših korisnika kredita... Tržište je tržište. I što naši građani kupuju kad je euro nestabilan? Švicarski franak. Isto kao i građani Europe. Neće on pasti. Koliko god to ima štetne posljedice i na njihovu privredu. I oni se bore s tim, tiskanjem i bacanjem. Ali unutar jedne države imate ljude koji bi htjeli niži tečaj franka i one koji bježe u franak. To su nemilosrdni zakoni tržišta.
