Samo četvrtina umirovljenika u zemlji ima puni radni staž, a prosječna duljina staža iznosi samo 30 godina, dok je u Europskoj uniji prosjek 35 godina, piše Tportal. Uz sve to imamo i najnižu stopu zaposlenosti u EU-u, a milijun radno sposobnih Hrvata niti radi niti traži posao.
Iz tog razloga iz Udruženja društava za upravljanje mirovinskim fondovima predlažu da se s potpuno kolektivne odgovornosti za umirovljeničke dane (međugeneracijska solidarnost) postupno prijeđe na individualnu odgovornost za umirovljeničke dane baš kao što se radi u Australiji i Kanadi. Bez toga ostat ćemo zarobljenici visokih troškova mirovinskog (i zdravstvenog) sustava, upozoravaju iz društava.
Prvi stup solidarnosti
Jedini spas navodno leži u gradnji prvog stupa solidarnosti u kojem bi npr. mirovine iznosile od 100 do 300 eura za minimalno 15 godina rada, uz drugi stup prema duljini rada i visini plaće, a u kojem bi mirovine bile u rasponu od 50 pa do 1000 i više eura, piše Tportal.
Odredila bi se i minimalna nacionalna mirovina, a razlika do njenog iznosa, ako bi je bilo, uplaćivala bi se iz socijalnog sustava uz primjenu imovinskog cenzusa. Drugi stup trebao bi stvoriti vezu između uloženog truda, rada i visine mirovine.
Budući problemi
Bez drugog stupa trenutačni problemi, kako kažu mirovinci, ne bi se riješili jer bi se vraćanjem oko 5,5 milijardi kuna, koliko se sad godišnje uplaćuje u drugi stup, deficit za mirovine samo smanjio sa 16,5 na 11 milijardi kuna. Nestao bi i ulagački potencijal koji imaju četiri obvezna mirovinska fonda koja i u ovom trenutku imaju milijarde na raspolaganju, ali im država ne nudi nikakve zanimljive projekte kojima bi mogli upogoniti domaće gospodarstvo i zaraditi prinose za svoje članstvo.
Broj novorođene djece sve je manji u odnosu na broj umrlih, a sve manje radnika uzdržava sve više i više umirovljenika, čiji je životni vijek sve dulji i dulji - ako ne učinimo nužne primjene, samo će vrijeme pokazati ima li nade za naš mirovinski sustav.
