Prije devet dana završile su Paraolimpijske igre u Parizu igre na kojima kao da se nisu natjecali obični sportaši, nego superheroji, ljudi koji su uspjeli prevladati najgore i liječničke prognoze i tragedije, koji su unatoč nikakvim izgledima postali pobjednici.
Plivač kojem je morski pas odgrizao noge i ruke, streljačica koja nema ruke, slijepi plivači i sportaši, koji kao djeca nisu mogli hodati, a sada se utrkuju. Bile su igre na kojima su ispričane neke od najnevjerojatnije priča, koje ste ikada čuli.
Jednu takvu priču ispričala je i sjajna Anđela Mužinić Vincetić koja je osvojila zlato u stolnom tenisu i koja je bila gošća Mojmire u RTL Direktu.
Anđela, želim vam čestitati na ovom sjajnom uspjehu. Ovo vam nije prva medalja - osvojili ste ih već na Igrama u Riju i u Tokiju, ali zlato je zlato...
Prva je to zlatna i prva pojedinačna medalja na Paraolimpijskim igrama. Do sada sam imala srebro i broncu, ali tada sam se natjecala u ekipnoj konkurenciji. I te dvije medalje sam osvojila sa Helenom Dretar Karić.
Je li poseban osjećaj osvojiti zlato? Držite medalju u ruci.
Zapravo je nevjerojatan osjećaj. Ono kad znate što želite u životu, znate da želite biti najbolji - ali vas je zapravo strah sanjati taj dan. Ja sam imala sreću što sam i u polufinalu i finalu stvarno uživala u svojim mečevima i stvarno sam mogla dati sve od sebe. Prijašnji mečevi su bili malo drugačiji. Igrala sam dosta lošije i bila sam pod stresom. Želja je bila baš velika za medaljom, ali već kad sam imala u džepu, kad sam bila sigurna u broncu - tada sam sve pustila. Najljepši dio toga je što sam stvarno uspjela uživati.
Nadam se da ste uživali u ovom prekrasnom dočeku koji su vam priredili u Splitu. Izgledalo je super - baklje stvarno dostojan doček za olimpijsku prvakinju.
Znate kako to ide - ja sam iz Srinjina. Selo je kraj Splita, svak' svakoga zna. Živimo kao jedno, tako da takvi nekakvi događaji zapravo nas vežu, spajaju i čini nas puno boljima. Imala sam doček 2016. nakon Rija. Nakon Tokija nismo jer je bila žalosna korona, ali ljudi su se stvarno okupili. Bila je bakljada kroz cijelu ulicu, na školskom igralištu imali smo i bend tako da smo to onako proslavili. Stvarno sam zahvalna. Jako sam sretna s njima jer njihove emocije koje su mi dale je bio razlog da prvi put pustim suzu. Kad gledaš te druge emocije - onda one stvarno utječu na čovjeka, tako da je tada bila moja prva suza, a nije bila nakon osvajanja zlata.
Doista su nevjerojatne neke priče s Paraolimpijskih igara. Bili ste tamo, pratili ste i natjecanja i natjecatelje... Ima li možda nečija priča koja je vas posebno dirnula i impresionirala?
Zapravo, dok sam gledala Olimpijske igre bila je cura iz Amerike koja je skakala u dalj i osvojila je zlato. Nakon toga je izašla priča - ona je bila u vezi, i vjerojatno je sada zaručena sa sportašem, koji je bez dvije noge i koji je isto tako osvojio zlato na Paraolimpijskim igrama. On je trčao na 400 metara, tako da ta ljubavna priča, da smo svi isti - bez obzira u kojem si sportu i jesu li su Olimpijske paraolimpijske igre - taj zapravo sportski duh koji nas veže da smo zajedno.
I vaša priča bi doista mnogima mogla poslužiti kao inspiracija. Vi ste kao djevojčica od 13 godina doživjeli prometnu nesreću...
Da, jesam. Moj san je uvijek bio biti sportašica i uspjeti u sportu. Krenula sam s odbojkom, ali nisam završila na kraju odbojci, imala sam prometnu nesreću. Ali cilj je bio sport, vratila se u sport. To je bio stolni tenis, tako da na kraju mi nije žao kada sam se zapravo pitala zašto baš stolni tenis kad imamo Kineskinje, Koreanke... Azijati su najbolji u tom sportu, ali ovaj nekakav dišpet upornost odricanja i su stvarno doveli tome da se danas mogu nositi s Azijatima.
Kaže se da se na Olimpijskim igrama rađaju heroji da na Paraolimpijske igre dolaze heroji. Što je to u ljudima u svim sportašima paraolimpijcima? Koje su to osobine koje omogućuju da to nadvladaju ipostignu nemoguće iste neke teške situacije?
Vjerojatno jer smo mi već doživjeli tu jednu nevjerojatnu situaciju koja nam se dogodila i koja nas je ojačala u našem putu da postanemo još bolji sportaši. Zapravo, onaj tko voli sport - nema veze je li osoba s invaliditetom ili ne - mi radimo ono što volimo. Uživamo u tome. Stvarno dajemo sve od sebe. Ja sam se morala iz Splita preseliti za Zagreb, tako da je tu bilo jako puno odricanja i nekakvih propusta. Nisam živjela nekakav drugi život kao svi drugi, nego sam se stvarno posvetila sportu.
Ali nije vas to slomilo, niste se dali?
Nikako, samo je želja bila ta da želim biti najbolji sportaš. Danas sutra možda nikad, ali ta želja koja me vodila da budem najbolja je bila nit vodilja, bez obzira tko sam i što sam.
Kakva je nagrada? Nagrađuje li Vlada Republike Hrvatske paraolimpijske sportaše jednako kao olimpijske?
Da, nakon Olimpijskih i Paraolimpijskih igara, s obzirom na boju medalje, o tome ovisi i visina nagrada. Tako da za zlato. Sportaši će ove godine dobiti 41 tisuću eura.
Znate već što ćete napraviti s njom?
Ne znam, ali sigurno ću nekakvu uspomenu kupiti sebi da znam da je to baš od te medalje.
