Ona je 90 ih bila naša pop princeza. Svi smo znači sve riječi pjesama, sve su djevojčice željele biti ona, radile su se lutke koje izgledaju kao ona, Hrvatskom je vladala tajčimanija. I evo nas, 30 godina kasnije ono što su mnogi priželjkivali, konačno se dogodilo: Tatjana Matejaš Tajči danas Tatiana Cameron u Zagrebu je zapjevala neke od svojih najvećih hitova.
Dogodilo se to na promociji njezine knjige Neslomljena. Njezinoj trećoj knjizi, ali prvoj koju objavljuje u Hrvatskoj. Radi se o memoarima u kojoj govori o putu od tjeskobe i boli - do iscjeljenja. Tajči, znamo svi, već dugo živi jedan drukčiji život.
U Americi je motivacijska govornica, duhovni life coach, učiteljica meditacije iskonskog zvuka. PIše blog o iscjeljenju, vodi radionice temeljene na ajurvedi, vodi online tečajeve za životne transformacije, volontira u zatvoru. Prije nekoliko godina vodila je duhovnu obnovu na krstarenjima Jadranom. Premda je Hrvati pamte po Hajde da ludujemo i Bube u glavi, danas pjeva malo drukčiju glazbu.
Tatiana Cameron, poznatija kao Tajči, gošća je večerašnjeg Direkta, dobrodošli. Već ste 10-ak dana u Hrvatskoj, kakve su reakcije ljudi kad vas sretnu?
"Reakcije su 'Oprostite smijemo li vas nešto pitati', ja velim 'Smijete', 'Jeste li vi', 'Jesam', i onda se izgrlimo, nekad se isplačemo malo, razveselimo, vratimo neku energiju koja nas veže.
Svi vas ovdje priželjkuju čuti na koncertu, tu ćete želju ljudima iz Hrvatske ispuniti. U listopadu planirate veliki koncert s izraelskim pjevačom Motijem Giladijem.
To je koncert povodom 75. godišnjice izraelske nezavisnosti i 26 godina prijateljstva između Izraela i Hrvatske. A tema je odnos dvaju država kao primjer nade, radosti i optimizma za sve.
Hoće li publika tada imati prilike čuti i vaše stare pjesme?
Moti Giladi iz Izraela je jedan krasan komičar, glumac i pjevač. Nas veže nastup na Euroviziji tako da ćemo oboje zapjevati naše eurovizijske hitove, moju najdražu koju ste maloprije i pokazali, a ostalo će biti svjetske uspješnice i poneko iznenađenje. Uglavnom, bit će inspirativno i zabavno i puno humora.
Prije desetak godina trebali ste se vratiti na Ludujmo s dušom - zašto je to propalo?
Moja su djeca bila jako mala i jednostavno se nisam mogla tome toliko posvetiti. U jednom trenutku sam bila pred izborom i odlučila sam ostati uz djecu. Tada su ulaznice baš trebale ići u prodaju iduće jutro, a onda sam odlučila. Ovaj puta su ulaznice već stigle u prodaju. Mogu se već nabaviti na stranicama koncertne dvorane Lisinski i u sustavu Eventim.
Mnogima nije bilo jasno kako to da ste otišli iz Hrvatske u trenutku najveće slave? Ali sami ste rekli da ste se s tim spasili. Zašto?
Postala sam jako popularna s 19 godina. Počela sam se baviti glazbom s četiri godine, između moje 17. i 21. godine bila sam u stalnom tempu 24 sata dnevno.
Previše pozornosti?
Ne samo previše pozornosti, nego sam bila iscrpljena fizički, mentalno i emotivno. Čovjek i kad nije na sceni prolazi, raste i uči o sebi, svaki se dan mijenjamo. Tako da je to bio jedan veliki gubitak identiteta jer vi ste mene svi znali kao veselu Tajči na sceni, a imala sam i svojih nekih izazova.
U to doba nitko ovdje nije govorio o depresiji, anksioznosti, nikakvim poremećajima. I da ste htjeli niste mogli s nekim o tome razgovarali?
Nismo mi to znali ni identificirati čak ni iscrpljenost. Ja sam bila fizički iscrpljena, ali sam mislila da sam lijena, da nisam dovoljno snažna. Svatko je drukčiji i neki ljudi su jači, neki podnose tempo. Svako ima svoju drugačiju energiju, ja sam imala tu jednu sporiju, nježniju, suptilnu energiju. No volim to što radim i ambiciozna sam uvijek bila. Nisam imala mentora koji bi mi sve ovo znao objasniti. Nismo to tad znali to identificirati, a niti nismo imali alate i nije se o tome pričalo.
Kažete da tada niste imali alate, niste znali. Sada sve znate o tome. Zapravo pomažete drugima, to je taj krug života. Certificirana ste učiteljica, kako izgleda vaš rad s ljudima? Javljaju vam se za sve živo, od jutarnje meditacije do individualnog treninga?
Ja kao life coach ne dajem nikakve savjete, a onda kroz meditaciju već mogu pružiti neki alat.Life coaching i tu su mi alati pomogli u roditeljstvu pa moji sinovi sad već prepoznaju jesu li umorni, gladni, usamljeni ili se stvarno radi o nečemu na čemu treba možda poraditi sa profesionalnim psihoterapeutom. Jer mentalno zdravlje jednako je fizičko zdravlje.
Rekli ste 90-ih o tome ništa nismo znali. Jako se malo zapravo u Hrvatskoj u tom smislu promijenilo. I dalje se ne razgovara, sigurno je velika razlika u odnosu na Ameriku gdje je normalno da o tome svi pričaju?
Moramo početi pričati o tome jer statistika kaže da svaka treća osoba ima iskustva s nekim mentalnim poremećajem bila to tjeskoba, depresija. To je problem, pogotovo među mladima. Moramo početi o tome razgovarati i odmaknuti tu stigmu. Ako se ja bavim svojim mentalnim zdravljem ne znači da sam manje sposobna ili da mi nešto nedostaje.
Predstavili ste svoju knjigu u kojoj govorite o svom putu od boli do iscpjeljenja.
To je jedna crtica iz mojih memoara koja govori io tome kako koristimo kreativni rad i kako se kroz njega čovjek oslobađa. Tu govorim o jednom albumu koji sam snimila i koji mi je tad bio jako ružan. Nisam uopće razumjela zašto. Sve je bilo super, ali meni je bio ružan jer je dotaknuo jedan dio mene koji nisam prihvaćala. I nakon deset godina sam, kad sam radila malo na sebi, odjednom vidjela koliko je to lijepo. Ako je slomljeno, ne znači da je ružno. Jer tek kad se nešto slomi, kroz tu pukotinu može proći svjetlost.
Što vam neodstaje od života u Hrvatskoj, koje su razlike života u Nashvilleu i Zagrebu?
Živjela sam prvo u New Yorku, Los Angelesu, Cincinnatiju i sad sam u Nashvilleu. I on je najsličniji Zagrebu. Živim u tom dijelu koji me malo podsjeća na Zagorje s bregima, s konjima, kravama, to mi se jako sviđa. Malo je sporiji život, a najviše mi nedostaju ljudi, prijatelji, mama, obitelj.
Narančasta haljina vam je i dalje u ormaru?
Nego, u ormaru je. Svakih je par godina obučem.
I dalje stanete u nju?
Pa moram ju malo dotjerati…
