Cijela Hrvatska priča o uhićenjima Hrvata koji su u Zambiju otišli posvojiti djecu. Četiri bračna para su uhićena, i dalje su u zatvoru, djeca iz Konga vraćena su u ustanovu, a nikome nije jasno ništa.
Jesu li ljudi prekršili zakon, jesu li znali da ga krše, jesu li imali krivotvorene papire ili nisu, otkud djeci koja u Hrvatsku nisu ni stigla hrvatski papiri.
Pa ljudi sada donose zaključke na temelju huškačkih Facebook statusa, ljude koji su htjeli postati roditelji i spasiti dijete iz sirotišta naziva se trgovcima djecom, prepričavaju se budalaštine o tome što se smije i ne smije.
Nereda i pitanja je mnogo, ali najzanimljivije je ovo: ni jedno hrvatsko ministarstvo, ni socijalne politike ni unutarnje politike ni uprave ni ovoga ni onoga ne zna koliko u Hrvatskoj živi afričke djece. Pokušali smo raspetljati proceduru u ovom slučaju.
Osmero je hrvatskih državljana u zatvoru u Zambiji. U dijelu hrvatskih medija su već ozloglašeni. A činjenice do kojih domaće redakcije dolaze su šture.
"Ministarstvo nije uključeno u ovaj slučaj", kaže Marija Barilić iz Uprave za obitelj i socijalnu politiku.
U Ministarstvu rada, obitelji i socijalne politike kažu da oni nisu nadležni za posvajanje djece iz Demokratske Republike Konga. Ta država nije potpisnica Haške konvencije o posvajanju djece.
"Moguće je naravno posvojiti dijete i iz država koje nisu ratificirale odnosno potpisale haašku konvenciju", ističe Helenca Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu.
Bivša dekanica Pravnog fakulteta Dubravka Hrabar kaže: "Haška konvencija, njezin cilj je zaštita djece od otmice, trgovine i preprodaje".
Od četiri hrvatska para uhićena u Zambiji zbog sumnje na trgovinu ljudima, dva su u registru potencijalnih posvojitelja. Prošli su zakonom propisanu proceduru.
Imaju pozitivno mišljenje o podobnosti i prikladnosti za posvojenje. Ali, Ministarstvu rada, obitelji i socijalne politike tvrde da im se nisu obratili.
Hrabar navodi da zakon propisuje: "Njima ministarstvo daje potvrdu da ispunjavaju pretpostavke po našem zakonu, obiteljskom zakonu i sami se upućuju u zemlju u pronalazak djeteta".
Naši sugovornici tvrde – često se dogodi da sudovi i institucije u Kongu brže riješe posvajanje nego što naši centri riješe mišljenje, pa se roditelji odluče na rizik jer žele preuzeti dijete čim prije. Hrabar misli da to nije izlika.
"Ako su oni osobe koje nisu to prošle a tamo negdje, kažem vrlo eufemistički 'dobili' dijete da su tu uspjeli upisani u matici rođenih za dijete kao posvojitelji, potom dobiti OIB, potom putovnicu, hrvatsko državljanstvo, to nešto ne sluti na dobro", pojašnjava Hrabar.
Posvajanje iz zemlje koja nije potpisnica Haške konvencije potvrđuju hrvatski sudovi na temelju pozitivne odluke suda u Kongu. Nitko ne raspolaže pouzdanom brojkom koliko je takvih odluka potpisano.
"Mi nemamo informaciju o tome koliko je djece posvojeno, ako je iz treće države priznanje suda temeljem tog priznanja strane sudske upisuje se u maticu rođenih", ističe Barilić.
No, kada je riječ o trećim zemljama upozoravaju potencijalne posvojitelje da se osiguraju.
"Važno je osvijestiti iz trećih država da moraju biti jako oprezni", napominje Barilić.
Za Hrabar je ovaj slučaj alarmantan.
"Konvencija o pravima djeteta govori o međunarodnom posvojenje stavlja ga na dno rješenja ono je protiv međunarodnog posvojenja, gubi pravo na etnitet", ističe.
Sukobi u Kongu, toj siromašnoj i korumpiranoj zemlji i dalje tinjaju. Zemlja se nije oporavila od dva krvava rata. Raseljeno je više od pet milijuna ljudi, UNICEF je procijenio prije par godina da ima 4 milijuna siročadi.
