O strahotama rata mnogo toga znamo i zahvaljujući neustrašivim snimateljima, fotoreporterima i novinarima koji su riskirali živote, u ratu ih je ubijeno 23-. Jedan od snimatelja koji je u Domovinskom ratu prošao brojna ratišta, je i moj večerašnji gost, RTL - ova legenda Dražen Šimić.

Nije Vukovar, ali je 1991. U Hrvatskoj Kostajnici ubijen je legendarni snimatelj HRT -a Gordan Lederer, bio si s njim. On je zapravo snimio svoju smrt.

Taj dan je bio prvi kad smo snimili s dvije kamere, on je dolazio s gornje strane i kleknuo je i snimao je područje gdje su Srbi. I od tamo ga je taj Milan Zorić s 400 metara sa snajperom pogodio i zatim ga je drugi Srbin gađao s ručnim bacačem i jedno, deset gelera ga je...Pa je kamera koja je još malo radila, a onda je stala. Ja sam bio s donje strane i onda su mi javili da mi je prijatelj ranjen. Tada je još bio donekle živ. I onda sam ja otišao dolje po Tomu Medveda koji je napravio sve. 

Siniša Glavašević ubijen je u Vukovaru. Mnogi novinari nisu se uspjeli spasiti. 

Zadnji su ostali u Vukovaru Višnja Kamenski i njen sadašnji suprug Srećko Bačun. Ona je dva dana ranije uspjela nekako izaći kroz kukuruze s dečkima i on je nažalost ostao. Njega su zarobili, odveden je u logor gdje su ga 9 mjeseci, a možda i duže, baš mrcvarili. To što je on prošao to je nevjerojatno. A za fotoreportere, mislim da više ni jedan nije bio ostao, svi su se izvukli. Sve one slike potresne koje vidimo iz Vukovara u biti su nastale s te srpske strane. Najupečatljivije ratne slike Vukovara, kad ulaze četnici i ostali, je napravio legendarni Ron Haviv koji je svugdje po svijetu radio ratove i sve njegove fotografije su impresivne.

Je li uopće bilo moguće u tim zadnjim danima izać iz grada?

Pa je, ali jako teško. Neki su izlazili u grupama, neki sami. Ja sam bio u Vinkovcima čekajući proboj s hrvatskom vojskom koji se nije nikad dogodio. Tako da sam ja tamo bio dva tjedna i čekao to da ćemo mi ući, krenuti,spasiti Vukovar. Međutim, nije. E, tu noć  taj jedan mladi dečko, meni najupečatljiviji, on je bio Hosovac, Imao je osamnaest godina, inače iz Posavine negdje, ali u Zagrebu je bio čistač. To su neke stvari što sam zapamtio, a njegova priča je: Znači, on je nekih tri dana iz Vukovara preko Bogdanovaca došao do Cerića.  On je samo ujutro išao. Samo zato jer kad je hladno i bilo rosa, inje bi visjelo na  na žicama od protupješačkih mina i onda je on to vidio. dole I onda bi on to koračao, A kako se sunce počelo zagrijavati, on bi skužio da ne bu baš daleko. I zato je stalno je odmarao. On de facto četiri dana ništa nije jeo. Kad je došao bliže Cerića, ugledao je tu repu, veliku i s nekim aparatićem za brijanje ju je malo pogubio, pa je to pojeo. To mu je bio prvi obrok u četiri dana. Dečko od osamnaest godina. Sam. Nevjerojatno.

DANAS POSEBNO BOLI /

Branitelj Kigen preživio ranjavanje i logor: 'Skinuo sam Zenga čizme i uzeo papuče, možda me je to spasilo'

Svi pričamo o Jean Michel Nicolieru. Ali, nije bio jedini stranac koji se borio za Hrvatsku. Bilo je više stranaca koji su bili i ratnici i reporteri i snimatelji.

Stranaca u svim ratovima uvijek ima. Mi smo prvi ozbiljniji rat u Europi. I kod nas su dolazili dečki koji su imali svoja uvjerenja. Ja ne znam da li smo mi  ima li plaćenika, ali sam siguran. Recimo, taj jedan, Argentinac su ga zvali koji je bio na Livanjskom bojištu. Bio je jedan Britanac. Iznad Dubrovnika sam bio gore, bio je jedan tenk hrvatski imena Crni leptir. Njegov vozač je bio Ukrajinac. Bilo je stranih dečki, puno puno kod nas. Nekih se sjećamo, neke ne, ali na njega nažalost, zbog toga kako je završio

Ono o čemu danas malo pričamo je da Hrvatska nije imala podršku Europe i svijeta. 

Mi smo bili jadni sami. Dobro, Vatikan standardno, Nijemci, ali u biti nismo. Pokojni Gogo i ja i većina domaćih novinara i fotoreportera smo se svojski trudili što više snimiti ozbiljnih situacija ne bi li svijetu prikazali situaciju koja je nama tada očajna - uvijek i očajna u ratu ne bi li to nešto ubrzalo i promijenilo politiku. Pogledajte Ukrajinu gdje se četiri godine se ne događa ništa. A mi smo tada pomalo i naivno, ali punog srca i najiskrenije.  svijetu se trudili što više toga pokazati. 

Na kojim si ratištima si bio i za koga si sve snimao?

Što se rata tiče, bio sam svugdje, do Dubrovnika. A poslije te život odnese tamo di nećeš. Nakon HRT-a sam radio za puno televizija, za kanadsku državnu televiziju sam radio dva dokumentarca u Bosni, pa sam radio za NBC u Hrvatskoj i Bosni, za njih snimao dolazak Pape i kad se oformio AP tamo prešao do 2004.

 Znam da si jednom prilikom rekao: Nije problem kad gledam kroz kroz objektiv. Problem je kad ga maknem.

To je velik problem. Dok snimaš ti si usredotočen na svoju priču. Ti se baviš njom. To je malo van okvira realnosti. Kad ga makneš, ti se suočiti sa onom ljudskom pravom stranom. Nije da sam se jednom rasplakao, to te, kako se kaže, razvale, nemaš pojma gdje si. Jedan moj kolega Boris Wattz je zbog toga jednostavno prestao snimati. 

I da, još jedan priča 1994. idemo u Vukovar napraviti razgovor s tadašnjim gradonačelnikom Vukovara. Vukovar je tada totalno srpski. Kolega novinar iz ORF  i ja idemo. I u pola tog snimanja skuže da smo nas dva Hrvati. Tu se malo iživcirao, ali okej,nema problema slobodno odite po gradu i snimite sve kaže nam.

PRIČE KOJE KIDAJU SRCA /

Suze same idu! Potresna ispovijest majke najmlađe žrtve: 'Nikad je nisam ni dotaknula. Živjela je samo jedan dan'

Kolega novinar je inače doktor povijesti umjetnosti, ali je tak završio je kao novinar.  On je radio kao ratne priče, ali koji put znao baciti osvrt i na kulturu. I tako i kad smo izašli na cestu i krenuli snimati -  sva drveća, u Vukovaru su bila povezana nakon granatiranja na tri 3,5 metra. Pa kuće, devastacija nenormalna. I okrenemo se i dvorac iza nas. I snimamo ga. On je devastiran s ove strane i uđemo kroz taj kolni ulaz i tu je Dunav i Srbija i nekako se okreneš i shvatiš da je u biti to samo fasada. Da ovo sve drugo je razvaljeno.  Kolega Austrijanac, kako se ono veli, pukne, počeo je plakat.

 Mislim da nikad nije završen taj prilog. On je došao već dao otkaz i posvetio se svom poslu. Shvatio je, veli on, besmisao svega u biti to što se mi trudimo i ima neke rezultate. Možda