U gradu heroju danas više od 125 tisuća ljudi iz svih krajeva zemlje i inozemstva. Zajedno u tišini koračali su u Koloni sjećanja. Tužna obljetnica i na tisuće bolnih priča, ali i onih koje nose nadu.

Reporterka RTL-a Danas Kristina Čirjak razgovarala je s mladom Vukovarkom psihologinjom Ivonom Cestar, koja živi za grad u kojem je odrasla, a koja ljubav prema svom gradu iskazuje glazbom. Pjeva i svira na skupovima za hrvatske branitelje. Razgovarali smo i s njezinim ocem braniteljem Željkom Krajinovićem.

"U Vukovaru je lijepo živjeti pogotovo kad znate da živite u posebnom gradu, a svu ljubav za njega su utisnuli moji roditelji. Također svjesna sam da je puno njih položilo svoje živote da mi imamo priliku živjeti i u ovom gradu, ali i u cijeloj domovini", kaže Ivona. 

SURADNJE SA SRBIMA NEMA /

Istina u arhivima Srbije: Bez političke volje nema rješenja za nestale u Domovinskom ratu

Na pitanje kako joj je pjevati i svirati na komemoracijama kaže:

"Poseban, neopisiv osjećaj i tuge i ponosa, ali najviše zahvalnosti gdje kroz svoje pjevanje mogu izraziti zahvalnost svim braniteljima i herojima", kaže nam te ističe da je ljubav prema gradu naslijedila od majke i oca koji su živjeli u Vukovaru i koji su se odlučili vratiti u svoj grad nakon progonstva.

Ranjavanje u Vukovaru pa u logor na devet mjeseci

"Ovaj dan je poseban, boli to. Zahvalio bi se svim dobrim ljudima koji su došli u ovaj grad da zapale svijeću i da se pomole za sve heroje kojih nema više", kaže nam Ivonin otac Željko Krajinović Kigen koji je bio ranjen te je završio i u logoru. Spasile su ga kaže -jedne papuče

" Da, proživio sam taj rat i ranjavanje i logor. Vidio sam šta se radi tim ljudima koji su imali Zenga čizme. Skinuo sam ih, bacio i uzeo obične papuče.

Ne znam da li me je to izvuklo, ali eto, završio sam mjesec dana u logoru Stajićevo, poslije toga još osam mjeseci u Mitrovici. Ne znam jesu li me one spasile, ali to je tako bilo.", prisjetio je branitelj Kigen najtežih trenutaka u životu, te ovom prilikom još jednom zahvalio svom prijatelju Anti Katiću.

"Kad smo se povlačili, ali ja sam bio ranjen od granate u desnu nogu, u koljeno. Nije bilo auta, on je našao tačke, obične, gurao me do radničkog doma, a padale su granate. Rekao sam mu:  'Ante moj, poginut ćemo obojica'. A on meni: 'pa odrasli smo zajedno, tako ćemo i završiti'. Prebacio me do Muzeja gdje je naišlo auto pa su me odveli u bolnicu!, prisjetio se branitelji Kigen.