PRIČE KOJE KIDAJU SRCA /

Suze same idu! Potresna ispovijest majke najmlađe žrtve: 'Nikad je nisam ni dotaknula. Živjela je samo jedan dan'

U bitci za Vukovar poginulo je najmanje 33 djece. U Vukovaru je bez jednog ili oba roditelja ostalo 858 djevojčica i dječaka. Za RTL Danas govori majka najmlađe žrtve Grada Heroja

18.11.2025.

20:23

Ružica Đukić

Screenshot Rtl Danas

403 Forbidden

nginx

403 Forbidden

nginx

Zamislite da rodite dijete, a da ga nikad, ni na trenutak, niste dodirnuli. Da niste pomirisali njegovu kosu. Da je ono što je trebalo biti vaša najveća životna sreća, završilo umjesto u mekanoj dekici, u kutiji od tvrdog papira.

"Ni da sam osjetila njeno tijelo i onda su uzeli onako neku kutiju. Stavili neke te medicinske i nju u kutiju. Bilo je već ludilo u gradu. 09. 11. gdje su je stavili to nikad nisam saznala. To tko ju je donio, di su ju jadnu. Nema pokapanja. Svi mrtvi su bili, vidite i sami slike negdje na gomilama. Sad di su tu moju bebu stavili- ne znam. Vrijeme prolazi. Rane vam te nikad ne mogu proć.", prisjeća se najtužnijeg dana u životu majka najmlađe žrtve Vukovara Dušica Zeko.

Suze same idu! Potresna ispovijest majke najmlađe žrtve: 'Nikad je nisam ni dotaknula. Živjela je samo jedan dan'

Na svijet je njezina kći, Antonija joj je dala ime, došla u 25. tjednu trudnoće. Tata je bio na položaju.

"Osvanulo je jutro. Došo je i on da je vidi. Uspio je da je vidi", nastavlja priču Dušica Zeko.

Kažu da bebe u 25. tjednu trudnoće već jasno reagiraju na majčin glas, da njihove nožice pomalo već pritišću trbuh. I da su im oči već sasvim razvijene. Možda je ono što je vidjela kad je stigla na svijet u Vukovarskoj bolnici bilo prestrašno pa je zatvorila oči. Antonija je živjela samo jedan dan.

Zbog granatiranja dio bolnice u kojem su bili inkubatori ostao bez struje. Agregat je stao. Inkubator prestao raditi.

Medicinska sestra Ljiljana: 'Strahote'

Ovakve i slične pretužne scene gledala je Ljiljana Mandić, medicinska sestra u Vukovarskoj bolnici.

"Mali plave kose, leži na kolicima. Djeluje kao da spava. U tom podrumu je pala granata. Bilo ih je 13. Svi su poginuli", prisjeća se Ljuljana užasa kojima je svakodnevno svjedočila.

A riječi koje nikad zaboraviti neće urezate su duboko u nju.

"Ja sam gledao kako moju mamu raznosi granata", rekao je jedan dječak. Mislim, to su užasi. Gdje je taj dečko danas, kako se osjeća, kako je prebrodio sve te krize? To su strahote.", priča nam Ljiljana.

Strahota. Ni ta riječ nije dovoljna da opiše što su proživljavali roditelji djeteta ubijenog u Borovu naselju. Tjedan dana gledali su mrtvog sina u fotelji svoga stana. Željeli su ga zakopati u lijesu, a lijesova nije bilo.

"Mrtvom djetetu je majka njegovala tijelo da sačuva što više dok suprug ne napravi škrinju", prisjeća se užasa Ljiljana.

Za to vrijeme Ljiljanino dvoje djece bilo je u skloništu. Ona i suprug svakog bi jutra rano odlazili u bolnicu.

"Mi smo se s njima pozdravljali. Dal' ih vidite zadnji put ili ne? To je uvijek bilo pitanje u glavi i stariji sin me je zagrlio i rekao: mama, molim te, samo su nam radijatori čitavi. Ajmo svako jedan radijator i u bijeli svijet. Bilo gdje.", nastavlja priču Ljiljana.

Tomislavu je bilo tek 17

Iz te iste bolnice u smrt je odveden i 17-godišnji Tomislav.

" Recite mojoj mami da su me odveli. To je to. I vojarna. Ovčara. I kraj", kazao nam je njegov otac Tomislav Baumgertner.

Kako su našli snage i nastavili nitko od ovih ljudi to ne zna reći. Kažu da puno puta navečer odu spavati samo zbog jednog razloga - nade da će ih sanjati.

"Samo je došla u snu i ništa mi ne priča. Živimo u Borovu naselju, stoji ispred kapije i onak gleda me. Zamislite koja je to dragost i trgnete se, vidite, to je bio samo san", kaže nam Dušica.

Ali vidi, kaže, da i u toj javi ima nešto zbog čega vrijedi ući u novi dan. Dušici je to on, sin Tomislav. Rodila ga je 1993. i dala mu ljubavi barem za dvoje.