Cijela Hrvatska zbog serije 'Adolescencija' bruji o nasilju, incelima i značenjima emotikona. Gošća RTL Direkta zato je bila psihologinja Gordana Kuterovac Jagodić.

NI DEJTA NI SEKSA /

Znate li što su inceli? U Hrvatskoj ih je sve više: 'Kako da nađem curu kad sve one vole nabildane krkane?'

Serija je imala ogroman utjecaj, koji je bio Vaš dojam kad ste je vidjeli?

Čula sam za nju na X mreži i onda sam išla pogledati, zaista sam u dahu pogledala i stvarno me se jako dojmila. Ona je izvrsno prikazala jedan novi aspekt zlostavljanja. Najčešće imamo zlostavljača. Ovaj put smo vidjeli tog zlostavljača, ali ono što je još važnije, vidjeli smo njegove roditelje i zapravo, prvi put je nekako istaknuta uloga očeva. Bio je otac detektiv, pa otac zlostavljača. I na kraju, mislim da je serija dobro učinila da je to nekako stavila u fokus.

Jeste li možda čuli da britanski premijer kaže da se serija treba gledati u svim školama i da bi trebala biti obavezna. Mislite li da bi bilo koristi da tako nešto napravi?

Sasvim sigurno to može biti jako dobar povod. Da se pogleda pa se onda razgovara s djecom. Dakle, poučava ih se, odnosno radi na njihovim međusobnim odnosima, na tome kako oni to vide i kako je to kod nas.

UPOZORENJE HAKOM-A /

Serija potaknula zabrinutost, znate li što znače simboli koje koriste djeca? Iznenadit će vas

Tko nije znao, sada je sigurno naučio što je incel, što je toksična muškost. U kojoj mjeri mislite da je to prisutno među hrvatskim dječacima? Mislite li da su i oni sljedbenici tog trenda?

Kod nas možda ne postoji toksična muškost, ali kod nas je vrlo dugo već tradicija da su muške osobe glavne u nekoj obitelji, pa tako postoji i tradicija da su sinovi važniji od kćeri i slično.

Mi imamo toksičnu muškost već ukorijenjenu u društvu?

Ja mislim da je Andrew Tate našim muškarcima dodao taj neki element novčane moći koja je tako jako važna. Tako da je tu dodao Bentleyje i te stvari koje treba imati da bi te žena htjela. Možda se i varam, ali čini mi se da to ipak nije toliko prošireno među mladima i da su današnji mladi zaista osjetljiviji na sve vrste različitosti. Mislim da stvari ipak idu na bolje vidjevši svoju djecu i ostale koji se ne čude na neke pojave koje su nama bile drugačije.

Roditelji uglavnom nisu svjesni da im je dijete žrtva bullyinga, niti da im je dijete nasilnik. Uglavnom to saznaju od neke treće osobe. Kako je to moguće? Kako spriječiti da dođe do te situacije?

Svi su zauzeti na sto strana i svi u obitelji su na svojim uređajima. To se zove tehnoferencija ili tehnološka interferencije u odnosima između roditelja i djece, tako da sve manje vidimo djecu i sve manje primjećujemo neke promjene u njihovom ponašanju. Ono što nas treba jako zabrinuti je kada neko veselo dijete postane mirno i tužno ili kad netko mirno dijete odjednom postao jako nemirno ili agresivno. Promijeni mu se naglo školski uspjeh i interesi ili je nezainteresirano za stvari. Zato moramo pokušati komunicirati s djecom.

NASTAVAK SLUČAJA /

Pauletićeva supruga policiji prijavila vršnjačko nasilje nad njenim sinom

Djeca se često nalaze u istom društvu sa svojim nasilnikom. Znači, to što se druže, uopće nema nikakve veze s tim da li netko nekoga maltretira?

Postoje razne karakteristike i žrtve i nasilnika. Žrtve su često osobe, djeca koja su drugačija ili koja se žele na neki način družiti s drugima, a možda nisu tako popularna. Često nasilnici budu popularni po tome što su nasilni, pa im se pridruži neka grupa i onda oni drmaju i zapravo određuju vrijednosti u nekom razredu ili u nekoj manjoj vršnjačkoj grupi. Međutim, svi žele biti pozvani na rođendan, svi se žele družiti i onda se, ako se ne želite izopćiti, nažalost, nađete na rođendanu sa svojim zlostavljačima.

Kako uopće nastaje bol i kako nastaje taj zlostavljač?

Zlostavljači mogu nastati na različite načine. Jedna je stvar da su bili odgajani od zlostavljača, dakle autoritarnih roditelja. Zatim, drugo je da ne doživljavaju toplinu i emocije od svojih roditelja, a treća su neke psiho-patološke sklonosti o kojima nećemo sad. Četvrto može biti kod previše popustljivih roditelja. Tu imamo da se djetetu sve dopušta, ne stavljaju mu se granice, ono ne zamišlja kako je drugima kad prelazi njihove granice, pa čak i granice vlastitih roditelja. To dijete, tražeći neki kraj, kad će mu netko nešto reći, ode u krajnosti - može čak i zlostavljati svoje vlastite roditelje kad odraste.

JE LI POGRIJEŠIO? /

Pauletić u suzama za Direkt: 'Ako su dvije noći u pritvoru cijena da mi sina više ne maltretiraju, to je ništa'

Imali smo cijelu raspravu oko slučaja Roberta Pauletića. On je za Direkt prošli tjedan dao intervju i ispričao da je zlostavljanje jako dugo trajalo, da ni on nije znao za taj slučaj. Ono što me zanima je, taj slučaj pokazuje da roditelji ne vjeruju sustavu?

Mislim da taj slučaj, kao prvo, govori kako je biti roditelj kada ne možeš izvršiti svoju glavnu roditeljsku funkciju, a to je zaštititi svoje dijete i psihički i fizički. Javlja se strašan osjećaj bespomoći iz koje je vjerojatno izašla i ta potreba da se brzo djeluje, tako da gospodin Pauletić vjerojatno nije stigao razmisliti što bi bio neki red. Druga stvar je da je možda zaista poučen nekim drugim slučajevima koje smo imali ranije - a to je da su roditelji reagirali, pa nisu ni slali djecu u školu, a nije se ništa događalo - vjerojatno je on zaključio da jedino što može jest da on sam reagira. Ja ni na koji način ne odobravam njegovu reakciju, ali ju mogu razumjeti kao nekakvu potrebu da se nešto vrlo brzo učini i napravi da se njegovom djetetu pomogne. Osobito kad je saznao da to traje dugo.

Možda najvažnije pitanje koje vas nisam pitala, kako se uopće o tome razgovara s djecom? Ako roditelj posumnja da se nešto zbiva, na koji način zapravo pristupiti djetetu i dobiti istinu od njega?

Ono što je najgore kad je dijete zlostavljano - ono osjeća, između ostalog, jako veliki sram jer je žrtva i ne zna se obraniti. Zlostavljač mu vrlo često usadi osjećaj da je on sam zaslužan ili kriv za svoje probleme. Jednostavno ga se depersonalizira i on se osjeća kao jako slab i ne želi to pokazati niti svojim roditeljima. I zbog toga se teško otvara. Međutim, jako je važno kakve inače imamo odnose. Treba stalno s djecom razgovarati, pitati ih kako su, je li se što promijenilo u školi, kako se osjećaju u školi. Ne samo o ocjenama, nego i o društvu, s kim se družiš, pa kakav ti je ovaj i kakav ti. Ne pritiskati prejako, nego malim koracima prokušat biti tu. Uvijek se nuditi za razgovor i za bilo što. Ono što je jako važno: 'što god da bilo ja te neću osuditi. Ja sam za tebe tu'.