Je li se i vama učinilo da je u posljednjih 16 dana svijet izgledao kao malo bolje i uzbudljivije mjesto? Zna to biti efekt Olimpijskih igara, napetih natjecanja i sjajnih sportskih rezultata. Igre u Parizu, bile su drukčije, spojile su grad i sportaše na borilištima kakva do sada nismo vidjeli. Uz to su se hrvatski olimpijci vratili sa sedam medalja. Teško nam je odlučiti što ćemo sve morati zapamtiti iz Pariza i što nakon svega možemo očekivati iz Los Angelesa. Razgovarali smo s velikim zaljubljenikom u sport, legendom sportskog novinarstva - Mićom Dušanovićem.
Nakon 16 uzbudljivih i iznimno sadržajnih dana, Olimpijske igre su završile, po čemu ćete ih najviše pamtiti?
16 dana, ja sam mislio da ih je pet. Brzo je prošlo. Imam stvari koje će se pamtiti, i ja i svi mi, ali u ovom razgovoru, ja bih prvo želio čestitati svima našima koji su bili na Olimpijskim igrama, ne samo sportašima, nego i njihovim pratnja, trenerima i drugima, jer samim plasmanom na Olimpijske igre, za mene su oni osvojili medalje. Tako da su svi pobjednici.
Time im je nagrađen trud.
Oni su došli nakon izuzetnog rada, i nije se bilo lako plasirati na Olimpijske igre. Za mene će ove Olimpijske igre ostati posebne zbog toga što sam ih mogao na miru gledati, i što su bile u Europi, pa mi je tajming bio takav da sam ih mogao u realnom vremenu mirno budan gledati od jutra do mraka. Mislim da nisam jedini koji je živio po satnici Olimpijskih igara. Zahvaljujući tom streamingu i novotarijama prijenosa, mogao sam gledati što sam god htio i koliko sam htio.
I paralelne prijenose.
Da, i paralelno. I to je bilo fantastično jer nema sporta i događaja koji nije bio divan.
I sad da vas netko pita, što vam prvo pada na pamet, koji uspjeh, koji performans nekog od sportaša?
Meni četverac Sinkovića pada na pamet.
Dvojac mislite.
Dvojac, pardon. Zašto sam rekao četverac - jer sa četvrtog mjesta na onaj način doći do zlata, ono je nešto nevjerojatno.
Neponovljivo čak, onih zadnjih 500 metara
Ima takvih događaja koliko hoćeš. Onaj mladić koji je bacio koplje preko 93 ili koliko metara…
Pakistanac!
Da, ja sam odmah pomislio na Saru Kolak. I poslije toga mi je bilo divno gledati da Sara konačno pokaže da ono nije bilo slučajno, i da naplati sve mučne trenutke koje je proživjela. Pazite, olimpijska pobjednica iz Rija je osam godina bila ne znam kako loše tretirana. Odmah je asocijacija bila na nju kad je on to bacio, rekao sam 'Sara će isto nešto napraviti!'.
I zapravo je bila jako zadovoljna sa svojim četvrtim mjestom, uopće nije bila razočarana.
Nije bitno četvrto mjesto, bitno je da je ona bacila dobro i da se vratila, da je sebi dokazala da je tu, da ono nije bio slučaj. Ona je zlatna olimpijka, to je rijetkost, to treba znati i nagraditi.
A zanimljivo taj Pakistanac je prvi osvajač medalje nakon 30 godina za Pakistan koji ima više od 200 milijuna stanovnika.
Današnji sport zahtijeva infrastrukturu, stručnjake, tehnologiju, znanost, Pakistan to ne može napraviti, mora se roditi čovjek genijalac sam po sebi koji onda napraviti takav rezultat.
A pitanje je do koje mjere ima i Hrvatska, kako ste rekli za Saru Kolak.
Čini mi se da ova Vlada daje dosta novca za sport, ali je pitanje koliko novca dođe do sportaša. Infrastruktura uvijek fali, znanost fali, to sve strašno košta i tako dalje. Mi smo još uvijek sport na roditeljima.
Tako se kod nas i ostvaruju olimpijski uspjesi, ne?
Tako se kod nas bavi sport, dok ti je tu obitelj. Dobro je da odu van, dobro je da odu na sveučilišta, talent dođe do izražaja, ali 90 posto je rad, 10 posto je talent.
Otvaranje koje nije bilo na stadionu prvi put i sve što se poslije događalo, ja se ne sjećam da je na nekim Igrama toliko bila stvorena simbioza između grada i Igara. Da su se na prepoznatljivim lokacijama održavala natjecanja, odbojka na pijesku ispod Eiffelovog tornja, judo i taekwondo u onoj velikoj palači s onim krovom…
To si dobro rekao, ove su Igre bile utkane u grad, ali kakav grad, kakvi su to objekti, kakve građevine, to je nešto fantastično. Dakle, spoj divne arhitekture sa divnim sportašima koji se tamo natječu… ti si mogao preko ekrana osjetiti sve to, bilo je stvarno lijepo i hvala bogu da mi se vratio taj duh Olimpijskih igara, da su me ponovno Igre osvojile.
Baš zbog prisutnosti interneta i svega skupa se događalo da neke stvari odskoče. Recimo, onaj Turčin koji je pucao bez slušalica i ičega, svi su o njemu pričali, iako je bio srebrni, nitko nije pričao o onoj koja je bila s njim u paru, niti o onima koji su osvojili zlato.
To je sad, dragi moj kolega, vaš problem što se vi obazirete na takve.
Ali to su i društvene mreže krive, koje se zakače za nešto…
Vi onda više o njima govorite, a čovjek je moja generacija koji fino, kao i ja kad sam pucao, ima ruku u džepu, nije vadio ruku iz džepa, njemu je to bilo zgodno. Te tehnologije su jako dobre, ali neki mogu i bez toga, ako su supertalentirani.
Imali smo s druge strane ovu boksačicu Imane Khelif, gdje se priča napravila bez da se ijedan papir pokazao koji govori da ona nešto nije.
Najnormalnije je sve to, ima i muških i ženskih koji malo više liče na drugi spol, ali nisu. Zašto inzistirati, lijepo ih pustite, svi i maju pravo na život…
Tenis ste puno pratili, toga bih isto da se dotaknemo. Donna Vekić srebrna medalja…
Donna je odigrala fantastično, mislim da je odigrala dva senzacionalna meča, baterije su se potrošile, možda se moglo to okrenuti, ali nije, ali kao što sam na početku rekao, meni svatko ima medalju tko dođe na Olimpijske igre.
Jučerašnje finale u vaterpolu mi je isto bilo na neki način posebno, baš zbog toga jer je postojao konsenzus da su Srbi bili bolji.
Pa dobro, bože moj. Bili smo više puta i mi bolji, to je tako…
Ali hoću reći da nisu bile nikakve tenzije ni na tribinama ni u bazenu, svi su poslije sve korektno rekli, čestitali, stisnuli ruke…
Vama mladima tako to treba i biti.
Tako to treba i biti.
Dobro je da je tako ide, treba ići dalje, treba raditi, ne zaboraviti nego izvući pouke iz toga svega, i to su pokazali opet sportaši.
Da vas pitam još oko košarke… što očekujete, s obzirom da slijedi Los Angeles, može li neka druga zemlja, kako ih je Argentina već skinula jednom, ugroziti Amerikance na njihovom terenu doma.
U tom je draž. Amerikanci će, vjerujem, učiniti sve da privole zvijezde da sudjeluju, ali ima jedan problem za Ameriku, najveće zvijezde NBA nisu Amerikanci. Sad ćemo vidjeti u kojoj zemlji će se skupiti 3-4 NBA zvijezde pa da odigraju nešto. Jer ovo što su odigrali Srbija, Francuska, Njemačka, to je vrhunska košarka.
Pa i Kanada.
Kanada, Australija, četiri godine je kratko i dugo, svašta se može dogoditi.
Što s te strane očekujete od Los Angelesa, koliko će biti drukčiji od svega ovoga.
Oni će napraviti neka ekstra…
Spielberg će režirati otvaranje…
Svemirska borilišta. Možda će plamen gorjeti na Mjesecu, ne bih se začudio da astronauti zapale to. Ne bi se začudio. Amerikanci nemaju veliku povijest, ali iz onog što imaju izvuku više nego mi iz naše tisućljetne.
Je li se vama čini, ovo što se meni činilo zadnja dva tjedna da je to razdoblje Olimpijskih igara baš nekako specifično, posebno i vlada neki optimizam za svijet u cijelini. Da možemo zajedno biti i natjecati se međusobno, ali sve sportski fair-play, koezistiramo, miroljubivo...
Pa vidjeli ste da sportaši nisu radili incidente, bilo je nekih sitnih, ali to su mladi ljudi... Kad nema politike, kad nema visokog biznisa da ne ulazim sad u teorije zavjere, onda je to onaj čisti čovjek koji se natječe, koji voli onog drugog, cijeni i poštuje boljega, čestita mu kad je bolji. I havla im na ovih 16 dana.
