Analiziraju mu tetovaže, minute trčanja i što je prije XY godina pisao na Facebooku. O njemu pišu i Sportske novosti i Guardian. Svi pričaju o Marku Livaji, ali u Dalmaciji on već odavno ima kultni status. On je heroj koji je ostao u Hajduku, a mogao se prodati za puno bolje novce. On je motiv murala, zovu ga i "Maradona iz Kaštela".
NIje bilo druge nego put Kaštel Kambelovca, gdje je Livaja prvi put udarao loptu. Ako ste se pitali, Livajinoj se baki tetovaže ne sviđaju. E da, i u utakmici protiv Belgije igra od prve minute.
Kako je igrao, koliko je trčao, kakva je klasa i što mu znače tetovaže. Ovih dana svi pišu i pričaju o Marku Livaji, ali za Dalmatince to su stare vijesti. Livaja je ovdje nogometni bog, ima kultni status, zovu ga "Maradona iz Kaštela". Još kao mali dječak svoj prvi balun udarao je tu, na Brcu u Kaštel Kambelovcu, blizu kuće bake i djeda.
Livajina baka Rada Botica: "Ovdi je tuka balun, u mene je bija svaki dan." Znači, možda je i domaća spiza na to utjecala? "Je, uvik sam ga šopala." A je li imao problema s kilažom? "Bija je malo bucmast."
Livajin djed Mirko Botica: "Balune, kopačke, što god je tija kupovali smo mu, po želji. Što bi rekao, donesi dida, ja bi njemu donija." Ne čudi što je upravo u Kambelovcu niknuo mural u njegovu čast… "I ona i ja gore na muralu. Ona viče Marko, a ja sidim na klupi i gledam kako igra", kazao je njegov djed.
Na kaštelanskim ulicama kad je imao tek pet godina njegov talent zapazio je trener u NK GOŠK-u. Trener NK GOŠK Kaštela, Ante Rajčić: "Od sebe je već bio nadaren što se tiče preciznosti i smisla za igru i poteza. Jer po cili dane je on klapa dole na Brcu, vježba i to mu je već bio automatizam u mlađim dobnim kategorijama."
Danas zabija za reprezentaciju i Hajduk, ali puno je toga naučio u Vranjičkom Omladincu.
Predsjednik NK Adriatica Franko Bogdan: "On je bio jedan od prvih talenata koje sam ja prepoznao. Nije ga bilo teško prepoznati, jer, kažem, bio veoma talentirano dijete. Međutim, njegov razvoj, za dovesti ga do seniora I ozbiljnog nogometa nije bio lagan. Mi smo uspjeli i on je danas to što je. I ja mu ovim putem čestitam." Nije bilo lako, jer Livaja je uvijek bio, blago rečeno, zločesti nogometni dečko.
Svjetski prvak u kickboxingu Luka Žuljević: "Sićam se ja i tih dana, baš u to vrime smo izlazili vani skupa. Bili bi u kafiću, njega bi zvao izbornik Niko Kovač, on se ne bi javio na telefon. Bilo je i tih stvari. Bija je mlad, pa je na to drukčije gledao."
Trener GOŠK Kaštela Rajčić dodaje: "Njegovo je bilo dobro što sam ga ja kao Rajčić trenirao, sad ga Iris kao Rajčić smirila i možda je to to, možda je to ta formula."
I katarske je fotografe zainteresirao brojnim tetovažama. Love, hate, mrtvačke glave, Dioklecijanova palača, Sveti Duje, kći, usne, nema čega nema na njegovom tijelu. Kažu upućeni 110 tetovaža. Ona na desnoj nozi posvećena je prerano preminulom prijatelju Miru Dražinu. Svaka ima neko značenje, makar, babi se ne sviđa nijedna.
Franko Bogdan je komentirao: "Pa je jedna je posvećena meni, na desnoj ruci je moje ime. To je mislim čak bila prva tetovaža. On tetovaže obožava, vidite i sami da mu je tijelo puno poruka, tekstova I tako dalje."
Ali baka kaže: "Znaš, to mi nije bilo pravo. Ja ti iskreno kažem, nemam ti šta muljat. Ali sad nekako, navikla sam, pa on kad dođe, onda - baba vidi ovo, vidi on. A ja, pusti me. " Ima li ona možda omiljenu tetovažu? "Nemam, nisam nijednu puno gledala, ha, ha!"
Kad se lani mislilo da će otići iz Splita, cijeli se grad uključio u akciju spašavanja. Livaja ostani, pisali su i govorili škverani, vatrgoasci, vozači autobusa, pa i gradonačelnik.
Na kraju je ostao u Hajduku, a njegove prijatelje to ne čudi.
Luka Žuljević: "Moga je za puno veće novce ići u druge klubove, ali ostao je ovdje, znači da mu novci nisu na prvom mjestu. Bitni jesu, ali nisu na prvom mistu."
Livajin prijatelj Marin Božić: "Presudila je ljubav i taj njegov karakter, on je jako ponosan osoba i ne leti za parama. Ostao je pri zemlji." I to navijači cijene? "Normalno, on je samo naš i ničiji!"
Važan mu je Hajduk, važna mu je reprezentacija, ali i legendarni turnir četiri kafića, na koji - nadaju se - stiže nakon Katra. I zato je Livaja fenomen, što sada znaju i izvan Dalmacije.
Male Splićanke Rafaela i Sara, kad ih pitaju tko je najbolji igrač: "Marko Livaja!" A što znaju o njemu? "Pa, nogometaš. Igra u Hajduka."
Petar Burazin kaže: "Svaka čast, čovjek naš i pokazao je svijetu koje snage ima i nadamo se još uspjet još golova za nas napravit."
Splićanin Bruno Koharević: "Ono kad je bilo da će ići iz Hajduka i sve to, mislim da ga je to diglo najviše u popularnosti i mislim da je zaslužan većinom taj splitski mentalitet, jer smo svi tili da ostane."
Nije u šoldima sve, zna to i Livaja, koji je ostao doma, a svejedno postao svjetski.
