Rade Šerbedžija gostovao je u Direktu.
Mirovina da ne kažem penzija dakle - nije na vidiku.
Ne nije. Zašto bih ja u penziju.
U posljednje vrijeme manje glumite, više pjevate. Što vas najviše veseli?
Pa najviše me veseli život koji živim strasno sa svojim prijateljima, familijom. S ljudima ovdje. Čas sam u Hrvatskoj, čas sam okolo negdje, u Americi, Londonu. To me još uvijek drži znatiželjnim, sretnim i zadovoljnim.
Završili smo ovu sezonu Ulysses teatra, 23 godine teatra uspješnog, imali divnu publiku, igrali Shakespeara, koncerte. Sutra imam ja zadnji koncert, zadnja predstava u našem teatru. Gosti su mi Livio Morosin, Vlado Kraslin i Damir Urban i moj Zapadni kolodvor bend.
U ovih 20 godina, vaše kazalište postalo je dio nacionalnog parka. Što se promijenilo od početka do danas.
Nije se mnogo promijenilo. Mogao bih reći nažalost, ali želim biti skroman čovjek, zadovoljan sam onim što imamo, kako radimo. Teški su ovo uvjeti u kojima radimo, ali velika je ovo stvar. Otvoreni teatar na bilo kojem području, ne samo Hrvatske nego bilo gdje pati od okupacije buke, galame, užasnog tempa života i svega toga što nas okružuje. Tu Brijuni, na malom otoku, jedna stara tvrđava koja je sama po sebi čarobna, teško ju je savladati, često nas prekinu i kiše. Istodobno je tamo teško i predstave držati, ali uspijevamo sve ove godine. Zadovoljan sam onime što smo napravili, imamo jedan sjajan teatar i mnogo zadovoljne publike.
Mnogi vas pamte po ulogama Rusa, posebno iz Snatcha. Znam da vam nikad nije bio drag taj epitet dežurnog Rusa: je li vam obzirom na rat još manje drag?
Kako da kažem, već sam umoran od toga, naravno da sam poznati Rus jer sam igrao u nekoliko svjetski poznatih filmova koji su bili među najboljim filmovima tih godina na svijetu. Tako da su se najviše vidjeli, ali više sam igrao drugih uloga u Americi, u svijetu. To nije bitno, uopće nije bitno.
Čula sam da postoji i bend Boris The Blade.
Da, da u Australiji. To je jedan hard rock bend. A sutra moj koncert završavam, moja ploča se zove "Ne okreći se sine" što je moja poruka mom sinu, njegovoj generaciji da žive bolje nego njihovi očevi, da se ne okreću.
Mislite da nove generacije žive bolje nego mi?
Ma uvijek je to sve isto, sve generacije imaju svoje padove i uzvisine. Svaka generacija ima svoju sreću i nesreću, nažalost čini se da sve moraju imati rat.
Bili ste dosta u Hollywoodu, znate kako tamo stvari funkcioniraju, zanima me što mislite o ovom štrajku scenarista i glumaca zbog nepravedne raspodjele novaca? Dosta su streaming servisi promijenili stvari.
Mislim da je ispravan. Jer neprirodno je to kako se u zadnjih 30 godina rade filmovi u Americi, da su samo plaćene vrhunske zvijezde i to jedna ili dvije uloge u filmu, a svi ostali su loše plaćeni. Nije pravedno.
Što vi gledate? Jel i vi bingate serije ili se niste ukrcali na taj vlak?
Ja ne gledam ništa. Ne gledam televiziju, ponekad odgledam neki film za koji mi sin kaže da pogledam, bavim se životom, igram tenis, družim se s prijateljima, idem po kafanama, odgajam djecu i unuke, volim se sa ženom i živim sretan život.
Bojite li se umjetne inteligencije - odnosno mislite li da će u toj industriji uskoro igrati presudnu ulogu?
Ne znam kud ide taj svijet, ali izgleda, pošto smo izgubili ravnotežu u ovom svijetu, pogledajte kakve sve imamo u svijetu političare, nema više velikih mislioca, političara, državnika. Svi su to neki činovnici postali i bezimeni ljudi. Nema ni filozofa koji bi objašnjavali svijet, kao da su se svi zavukli u mišje rupe. Umjetna inteligencija je prirodan slijed kud ide ovaj svijet. Počeo se vrtjeti brže nego stari.
Izgleda bolje umjetna nego prava.
Kako komentirate specifičnu situaciju predsjednika i premijera koji se vrijeđaju kao u prvom razredu osnovne škole?
Žao mi je zbog toga, mislim da im to ne treba, zaista mi je žao, ova zemlja zaključuje bolje odnose, normalnije, čak i kada smo u različitim partijama, svjetonazorima. Treba imati neku ljudskost, poštovanje tuđeg mišljenja, različitosti. Nisam zadovoljan s tim, iako sam na neki način dobar i s jednim i drugim. U pristojnim odnosima.
Odnosi političara bivše države su napeti, a između ljudi kao da nisu napeti.
Normalni ljudi normalnije žive i iskreniji su. Političari su uvijek u situaciji da moraju manipulirati i moraju čak i govoriti neke stvari za koje nisu uvjereni da su ispravne i da ih treba govoriti. Politika je opasna stvar. Ja u političare navijam i vjerujem samo onda kada dolazi revolucija i u teškim vremena kada se bore za narod, za zemlju. Onda su to ispravne stvari, ispravne emocije, sve drugo je neka, u današnjem smislu, trgovina i politika.
Što ćete sutra nakon koncerta: sezona je na Brijunima gotova.
Idem odmah dalje, da se družim s djecom i ženom. Onda ćemo možda negdje otići da se odmorimo, ali samo malo jer 13.9. počinjem snimati film s Dinom Mustapićem po tekstu Viktora Ivančića. Jedna divna priča o tim ljudima moje generacije u bolnicama i staračkim domovima koji dižu revoluciju. Savršen scenarij.
Postoji li neko ime u Hollywoodu s kim ne biste ponovno surađivali?
Nema, nema. Nikada nisam ušao u rat ni s kim. Niti bih želio niti je moja priroda, razumijem različitosti pa i različite ukuse. Imao sam sreću, radio sam s možda najvećim režiserima i glumcima svijeta i svi su oni, što su veći, to su normalniji.