Korupcija i nedodirljivi tajkuni - time se bavi novi film Rajka Grlića 'Svemu dođe kraj'. Priča je to o odvjetniku koji brani moćnog klijenta od optužbi za ubojstvo, ali muči ga grižnja savjesti jer je obranio čovjeka koji je kriv i za ubojstvo i za mnoge druge grijehe. Ali nitko mu ne može ništa, pa se on odluči na borbu protiv moćnika. Grlićev je film kritika hrvatske stvarnosti, govori i o tajkunima, na čijoj su strani sudovi i policija, i sirotinji - na čijoj strani nije nitko. Film je već doživio pozitivne reakcije publike u Sarajevu i ovacije u Puli, a na premijeru u Zagrebu došli su Predsjednik Republike, pa i Čedo Prodanović te Jadranka Sloković.
U ovom slučaju svaka sličnost sa stvarnim osobama nije slučajna?
Ne, ovo je namjerno.
Dinko Horvat je ubojica, on je taj tajkun koji je uništio tvornice koje je privatizirao i na kraju ubio ljude, a s druge strane ima zaštitu i politike i sudstva. On je zapravo arhetip tog hrvatskog moćnika kakve smo viđali sve ove godine.
I koji je po priči završavao u Hercegovini.
Sve je utemeljeno u realnosti. Još imate 'cameouloge' - pojavljuju se Silvana Menđušić, Andrija Jarak, Čedo Prodanović. To još više daje taj dojam stvarnosti. Vi ste zapravo napravili dokumentarni film - igrani film koji je malo dokumentarni?
Kažu da svaki igrani film sanja da postane dokumentarni i svaki dokumentarni da postane igrani. Ovo je film uronjen u ovu stvarnost i ne stidi je se. Pokušava svoju priču ispričati u onome čemu živimo.
Dosta ste dobro prikazali stvarnost koja zapravo završava antiklimaks. Moram upozoriti da je to "spoiler alert".
Ne pričati priču.
Ne želite da kažemo - ali dobro ne pobjeđuje? ne znam kako da kažem jer dobro ne pobjeđuje. Mogu li tako reći? Ajmo reći da dobro ne pobjeđuje?
To je nada, kontradikcija - ali to je nada.
Zanimljivo je da vam je inspiraciju dao i Krleža i njegov 'Na rubu pameti' koji je napisan 1938. , skoro 100 godina kasnije, Krleža je točan i precizan.
Fantastično je čitati tu knjigu, koja nije roman, nije dramska struktura, nego je to zbir fantastičnih eseja i koja kao da je pisana jučer. Tajkuni su isti, vlast je ista, veza je ista, potlačeni su isti. Malo ljudi ima puno, a puno ljudi ima malo. Politička situacija je slična. Na obzoru je neki fašizam, vlast koketira sdal fašizmom. Sve to imate u Krleži iz tridesetih godina kada se rađa taj fašizam. Ante i ja smo imali neki osjećaj da taj njegov bijes, tu ljutnju prema vremenu trebamo prenijeti. Nismo prenijeli roman, ali smo htjeli dušu tog romana zadržati i prenijeti u film.
Spomenuli ste Antu Tomića - dosta je plodonosna suradnja između vas dvojice. Ponovno je on napisao scenarij za ovaj film.
Mi pišemo zajedno. Svi me uvijek pitaju je li to po njegovim knjigama - nije po knjigama. To su zajednički scenariji. Napisali smo pet scenarija, ovo je četvrti snimljen i jedan čeka u redu.
Dobro kako je došlo do suradnje između vas dvojice koja se pokazala dosta uspješna?
On je došao u Motovun, po intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, ja sam prije toga pročitao zbirku njegovih priča. Rekao sam mu da od dvije priče, ako napiše, treću bi se dao raditi omnibus. On je rekao ima što za mjesec dana. Nije se javio godinu dana, nakon godinu dana je poslao pola romana. Ništa nas ne smije iznenaditi. To je postao film koji se zove Karaula.
Zajedno ste radili i Ustav. To je bila jako uspješna komedija, jako uspješna i međunarodno. Dobila je jako puno nagrada. Zato vas baš želim pitati. Vi ste jedan od rijetkih redatelja u Hrvatskoj kojem je u kojem je uspjelo napraviti smiješnu komediju. Zašto je to tako teško?
Ne bih rekao da je Ustav komedija, on je tragedija koja se gleda s osmijehom.Jedina moja komedija je 'U raljama života'. Komedija je najteži oblik. Vi se u svim ostalim filmskim žanrovima - dram, hororu - možete izvaditi nekako jednog dana. Komedija, u suštini na snimanju nije smiješna, nikad neće biti smiješna. Ja imam osjećaj da sam sad dosta naučio da bih sad mogao raditi veliku komediju, ali treba biti obziran prema svojim godinama.
Je li to samo dojam da su naši susjedi Srbi uspješni u komedijama nego što su hrvatski redatelji?
Oni su bili uspješni. Ja mislim da - kad kažem o srpskoj komediji mislim na Kovačevića, Šijana... To su filmovi iz '80-ih. Poslije toga nije ih bilo puno. Takva komedija je polako nestajala, a sad je nema. Ili je politička korektnost polako ubila komediju. Vi teško radite nešto duhovito da nekog ne ogrebete, to mora malo nekog uvrijediti, ako ne smijete nikog uvrijediti, ako morate biti pažljivi prema svim rodovima spolovima i ostalim oznakama, onda je teško raditi komediju. Komedija mora biti okrutna. Ako nije okrutna, nije komedija.
Prije 50 godina ste napravili svoj prvi film. Je li vaš dojam da je u zadnjih godina kvaliteta filmova pada, a da kvaliteta serija raste?
Ja bih rekao da gledanost filmova pada, a gledanost serije raste. To je velika razlika. Ljudi su se polako, ali sigurno odrekli kina. Ljudi su kod kuće dobili Iran, MacDonald, Fast movie program. Oni na kanalima biraju dvije, tri minute, odu na zahod, popiju nešto, razgovaraju s nekim telefonom, prebace na drugu. To više nije gledanje filma. Ja sam iz one generacije kad su se filmovi radili za kino. Kad je kino bilo neka svetinja, kad je u mraku te dvorane onaj koji gleda i taj film činilo jedno Sveto trojstvo koje je pravilo magiju filma. Ja mislim da bez toga nema magije. U Americi su nestala mala kina. Sve se preselilo - Independent film je prešao na televiziju i ovdje dugo neće preživjeti.
Za pet ili deset godina, hoćemo li uopće ići u kino ili nećemo?
Da, ako ćete gledati blockbuster koji će imati tri živa aviona u dvorani koji će vas uzbuđivati. Sve ostalo će biti neuzbudljivo i radije ćete gledati na televiziji.
Vratimo se na vaš film - da nije igrao pred živom publikom, ne biste ni imali takav dojam koliko je uspješan? Zapravo ste sjajne reakcije vidjeli na svoje oči.
Da, a tri festivala, a to je Pula, Sarajevo i Herceg novi su reakcije bile živo navijanje tijekom filma, a pljeskanje i fućkanje pojedinim likovima. Uzbuđenje na kraju i ustajanje. Ja sam ovaj film radio ovdje, za ljude ovdje. Nekad radite filmove da bi to bilo šire. Činilo mi se da ovdje nedostaju i da mlađe kolege pokušavaju ne vidjeti gdje žive. Imao sam strašnu potrebu da stavim jednu lupu i da kad pogledate ljudi - film neće ništa promijeniti, filmovi ne mijenjaju živote, ali mogu potapšati po ramenu i reći - pogledaj gdje živiš.
