Johovica. Selo kod Velike Kladuše u BiH. Pusto mjesto, bez asfalta, poneka vikendica, ovce i vrlo malo domaćih ljudi. Prije 30 godina ovdje je živjelo 700 stanovnika, sada nam obitelj Džananović kaže - ima ih jedva 100.
"Ima nas 11 u razredu. Ne, nemamo se tu gdje igrati, ima gore samo iznad. Zna mi biti jako dosadno", govori Jasmin Džananović.
Jasmin ide u osnovnu školu koja mu je blizu kuće. Ali njegov stariji brat Enes, u srednju više ne ide. Roditelji kažu da ne mogu platiti autobus do Kladuše. U školu bi se, kaže, vratio da ima financija.
"Ali nemam sada dovoljno. Za školu sada ne skupljam, za to mi treba oko 2.5000 eura do 5 tisuća maraka. Trenutno skupljam da si kupim traktor pa da mogu orati drugima njivu", govori.
Ima 15 godina. Već sada radi za svoj džeparac, ali i da bi platio račune obitelji. Kada bi mogao birati - bio bi poljoprivrednik.
"Odlučio sam tako. Čitav život se baviti poljoprivredom. Samo da mi je nabaviti traktor, a to planiram kroz godinu dana", govori.
"Kada je sezona nama je Hrvatska san. Tamo u šumu odemo - beremo plodove šumske. Kesten, šipak, jagoda. To je ljeti. Svi beremo i tako zajedno prodajom zarađujemo za hranu, račune, za kuću, za školovanje", objašnjava Jasminka Džananović pa pokazuje "eno ondje ona šuma je Hrvatska"
Toliko su blizu granice - da im nekada i ovce pobjegnu u Hrvatsku. A 10 kilometara dalje od Johovice, putem kojeg Enes ponekad prijeđe i pješke, je granični prijelaz Hadžin Potok. Enesovo privremeno radno mjesto. On krpa cestu jer se na općinu čeka već godinama. Alat su mu lopata i kanta, a nabavio je i pijesak. I tako postao regionalni hit.
Na pitanje zašto je to odlučio krpati, odgovara:
"Na Facebooku na stanici granični prijelaz Maljevac pogledao sam da su napisali da je ovdje bilo 70-80 rupa. Meni bilo žao naroda koji su prolazili sa skupim i jeftinim autima. Pošto sam automehaničar, onda znam kad im kotač upadne u rupu, ode ležaj ili upadne kamen među hladnjak i čovjek ostane na cesti. Bilo mi je žao i onda sam ja odlučio to popraviti."
Kaže - ljudi mu se zahvalni, a ponekad mu ostave i novac, iako on to ne traži.
"Mnogi me u gradu prepoznaju kad me vide. Zovu me da popijem kavu s njima, popričam. Kada postanem punoljetan sigurno ću se zaposliti za bolju plaću tako da mogu imati život", govori Enes.
Dobar život u Johovici. Jer ako Enesa pitate - doma je naljepše, iako su to ovdje mnogi učinili, on ne planira ići vani.
