Od ožujka prošle godine kroz Prihvatni centar Gospić prošlo je gotovo 1500 Ukrajinaca. U Lici su prihvaćeni raširenih ruku jer nedostaje i stanovništva i radnika. Više od godinu dana od dolaska ponovno smo obišli one koji u Korenici žive i rade, a neki su u Hrvatskoj odlučili i ostati.
U domovini je Katerina Gvašna i sama imala kafić, pa se u tom poslu lako snašla i u Korenici
"Radim samo tri mjeseca, prije sam učila hrvatski jezik, govorim tako-tako, ali učim još samo malo", govori.
Uz ukrajinska, Olga Boriščik je naučila kuhati i većinu ličkih jela iako joj neka i nisu baš po guštu. Ne voli recimo kiseli kupus i suho meso.
Svi lički Ukrajinci i Ukrajinke koji su se zaposlili rade u ugostiteljstvu ili turizmu.
Olga govori da se neće vratiti u Ukrajinu i da joj se sviđa u Lici.
Iako gotovo nitko u početku nije znao hrvatski jezik, posao, ali i druženje s mještanima mnogima su pomogli u nastavku života.
Ivan Zec, recepcioner u hotelu u Korenici govori: "Vidimo i sami da domaći i lokalni su posjeti kad je nekakav koncert i naše raseljene osobe koje su u hotelu već godinu dana. Premda ne razumiju jezik, većina, odaziv je uvijek tu, jednih i drugih. Tako da se ljudi druže".
Raseljene osobe iz Ukrajine još uvijek svakodnevno pristižu, ali rađaju se i sad već lička djeca.
Voditelj Službe Civilne zaštite Gospić, Joso Živković govori:" Ima ljubavi, imamo i brakova, imamo i prvih beba. Imamo sedam beba koje su nam u ovih godinu dana rođene ovdje u Lici".
Oni malo veći grade san svakog djeteta. Kućicu na drvetu.
"Osobno sam zahvalna Hrvatskoj što nam pomaže u preživljavanju, što imamo uvjete za život, školovanje djece", ističe Tatjana Ševeruk.
"Dobro učim. Mene učiteljica voli, ja dobro znam hrvatski, engleski, matematiku", ističe Viktor Kasam.
Daleko od ratnih razaranja, makar privremeno, Lika je za njih postala dom.
