Od početka rata u Ukrajini postoji ogroman nesrazmjer među poginulim ruskim snagama s obzirom na pokrajine iz kojih dolaze. Među žrtvama su izrazito zastupljeni Sibirci i Sjevernokavkazi i to u mnogo većem postotku od ostalih Rusa.
Prema istraživačkom radu nezavisnog ruskog medija, Mediazona, do sredine svibnja uspjeli su potvrdi smrti 2.099 ruskih vojnika, od koji je većina iz siromašnih regija. Republike koje su pretrpjele najveće gubitke su Dagestan i Burjatija, gdje prosječna plaća jedva prelazi 20 tisuća rubalja ili 2.250 kuna.
Do ovih su podataka novinari Mediazone došli analizom objava na društvenim mrežama te izvještaja masovnih medija i službenih objava državnih agencija. S druge strane, građana Moskve i Sankt Peterburga, gdje živi više od 12% ruskog stanovništva, praktički nema među žrtvama.
Uglavnom se, dakle, radi o plaćenicima koji su u vojsku ulazili jer im je to bila jedina opcija zaposlenja, s obzirom na to da u njihovim regijama postoje velike stope nezaposlenosti. Najviše njih nalazi se u dobnoj skupini između 21 i 23 godine, dok njih 74 nije napunilo niti 18. U stvarnosti, broj žrtava među ruskim vojnicima mnogo je veći jer tisak, rodbina, lokalne vlasti ili obrazovne institucije ne objavljuju sve žrtve javno.
Velik broj umrlih iz siromašnih regija može se objasniti ne samo demografskim stanjem i niskim plaćama, već i njihovim posebnim stavom prema vojnoj službi. Ovi mladići uglavnom nisu dobili adekvatnu vojnu obuku, a jedina motivacija za krvave borbe im je financijska sigurnost.
Najveći broj potvrđenih smrtnih slučajeva, njih 135, odnosi se na vojnike iz muslimanske regije Dagestan u sjevernom Kavkazu, a slijedi Burjatija, dom burjatske mongolske etničke skupine u Sibiru s 98 poginulih vojnika.
"Međutim, postoji iznimka na sjevernom Kavkazu. To je Čečenija. Usporedite dvije susjedne regije Čečeniju i Dagestan. Čečenija ima 1,5 milijuna ljudi, Dagestan ima 3,1 milijuna. Unatoč tome što je samo dva puta više naseljena od Čečenije, ima 40 puta više žrtava. Dagestanci se bore u redovnoj ruskoj vojsci, koja se sastoji od nesrazmjernog broja vojnika i žrtava u Ukrajini. Čečeni se ne bore u redovnoj ruskoj vojsci. Oni su Kadirovljeva osobna vojska", objasnio je u posljednjoj objavi na svom Twitter profilu ruski novinar, istraživač i aktivist Kamil Galeev iz nezavisnog političkog foruma The Wilson Center iz Washingtona.
"Najveći broj vojnika i časnika u kopnenim postrojbama dolazi iz malih gradova i sela Rusije. To je povezano sa socio-ekonomskim i, posljedično, obrazovnom stratifikacijom", rekao je analitičar portala Riddle Russia, Pavel Luzin, rekao je za AFP.
Dagestan je najsiromašnija ruska republika koja graniči s Gruzijom i Azerbajdžanom, a unutar zemlje nalazi se odmah uz Čečeniju. Većina stanovništva govori nekim od kavkaskih jezika ili Turskim, no službeni jezik regije je Ruski. Nakon pada komunizma, u Čečeniji i Dagestanu vodile su se žestoke bitke između islamističkih separatista i ruske vojske, a u žestokim su bombardiranjima rezidencijalnih četvrti uništeni glavni gradovi republika, Grozni i djelomično Mahačkala.
Vojska kao jedini način napredovanja
"Sjeverni je Kavkaz nelojalnost naroda Moskvi morao platiti s tri generacije mladih muslimana. Sada sinovi, nećaci i braća onih koji su stradali u planinskim šumama i sirijskim pustinjama umiru u stepama i u gradovima Ukrajine. Oni umiru za Putinov režim, koji desetljećima ubija i zatvara članove njihovih obitelji i sunarodnjake muslimane", napisala je u svom izvještaju za The Wilson centar znanstvenica i aktivistica za ljudska prava Zarina Sautieva.
No, nastavlja Sautieva, stanovništvo regije koja broji najviše žrtva nipošto ne podržavaju Putinov rat.
"Tijekom mnogo godina represije, ljudi na Kavkazu – posebice oni koji žive u Ingušetiji, Dagestanu i Čečeniji – naučili su odvojiti privatnu i javnu sferu. Privatno možete biti otvoreni i iskreni, ali u javnosti morate biti vidljivo odani vlastima", objašnjava Sautieva.
Dodaje i da je služenje vojsci praktički jedini način za napredovanje na društvenoj ljestvici. Mladići koji služe vojsci nakon toga mogu dobiti poslove u policiji ili Nacionalnoj gardi.
"Čak je i podzemni oružani pokret Kavkaskog Emirata radije regrutirao muslimane koji su prošli vojnu obuku. Svaka kampanja za regrutaciju obično bi bila u potpunosti popunjena jer vlasti namjerno ograničavaju broj raspoloživih mjesta. Stoga mladi ljudi sa Sjevernog Kavkaza podmićuju svoje lokalne vojne povjerenike ili se sele u druge regije na regrutaciju. Pozicije u policiji ili regionalnim vojnim jedinicama ruske vojske rutinski se kupuju za 5.000 do 10.000 dolara", objašnjava Sautieva.
Od ranih 2000-ih do prve polovice 2010-ih, popularan trend među mladićima bio je pridruživanje naoružanim podzemnim skupinama i pohađanje tečajeva na međunarodnim islamskim sveučilištima u Siriji, Saudijskoj Arabiji, Egiptu ili Jordanu. Za desetke tisuća mladih sa Sjevernog Kavkaza to je značilo smrt, zatvor ili emigraciju.
'Tamo praktički nema ruskog stanovništva'
"Nakon uništenja ISIL-a, borilački sportovi su postali popularni u regiji. MMA prvak Khabib Nurmagomedov donio je svjetsku slavu regionalnoj školi slobodne borbe. Sljedeći svoje uzore, većina mladih muslimana smatrala je uobičajenim iskazivanje lojalnosti Duhovnoj upravi muslimana Ruske Federacije i vlastima. Nisu svi od desetak tisuća bijelaca koji su sudjelovali u hrvačkim utakmicama postigli veliki uspjeh. Većina ih je nastavila služiti kao ročnici ili vojnici po ugovoru. U veljači, ožujku i travnju 2022., ova prisilna lojalnost režimu, koja je pomogla u stvaranju mogućnosti za socioekonomsku uzlaznu mobilnost, postala je smrtonosna zamka koja je omogućila ulaz u ruski rat protiv Ukrajine", piše Sautieva.
Rastu razočaranje i nezadovoljstvo. Tri regije — Čečenija, Ingušetija i Dagestan — najviše su stradale u svim postsovjetskim sukobima. Za razliku od zapadnih dijelova Sjevernog Kavkaza, u ovim regijama praktički nema ruskog stanovništva. Velika većina stanovnika su muslimani. Teror koji je sponzorirala država tijekom godina je pokretao aktiviste i vjerske disidente kroz izvansudska ubojstva, beskrajne protuterorističke operacije, ilegalni progon muslimana i masovna zatvaranja onih koji idu u džamiju.
"Ratni zločini ruske vojske u Ukrajini podsjećaju na događaje iz krvavih Čečenskih ratova koji su se prelili na Dagestan. Mariupolj nalikuje Groznom koji je bombardiran zrakoplovima, što je rezultiralo smrću desetaka tisuća civila. Sudbina Buče usporediva je sa sudbinom sela Samaški i Novi Aldi, gdje su ruski vojnici ubili stotine civila, a nitko za to nikada nije kažnjen. U Dagestanu su ulomci Hadži Murata Lava Tolstoja postali sve popularniji. S obzirom na temu otpora, ova povijesna novela, smještena u planine Kavkaza sredinom devetnaestog stoljeća, prikazuje rušenje sela od strane Rusa i razrušene džamije i bunare – baš kao u Buči", zaključuje Sautieva.
