Skidanje odgovornosti sa svojih leđa postao je obrazac ponašanja ruskog predsjednika. Jedna od Putinovih često ponavljanih fraza, "nismo mi započeli ovaj rat, ali naš je posao da ga završimo", možda bi zvučala manje neumjesno da ju je izgovorio njegov ukrajinski kolega. Zapravo, ta je izjava i proizašla iz inauguracijskog govora Volodimira Zelenskog 2019. godine u kojem je izgovorio upravo to, misleći na Donbas koji je okupirala Rusija. No, dolazeći od Putina ta fraza zvuči šuplje i lažno, ne samo zato što je on zapravo "započeo ovaj rat", već i zato što je potpuno nesposoban da ga okonča, piše Meduza.
Ta je nesposobnost ukorijenjena u političkom sustavu koji je sam Putin stvorio, a dio kojeg je neorganizirana, nezgrapna i nekontrolirano nasilna vojska. Nijedan vođa ne može voditi rat obilježen zločinima poput onih koji su šokirali svijet kada se ruska vojska povukla iz Kijevske oblasti, a da ne izgubi svoje šanse za oblikovanje uvjeta za mir. Kao vođa, Putin se ne može izvući iz ovog rata bez suočavanja s najtežim optužbama, a možda čak i prijetnjama po život.
Kao rezultat toga, njegov jedini izlaz iz ratovanja je, ako može, slamanje protivnika. Ali s obzirom na to koliko je ovo veliko 'ako', njegova najbolja opcija je produžiti rat, budući da bi svaki uvjetni mir vjerojatno značio Putinovo uklanjanje s vlasti, praćeno teškim posljedicama.
Strah od nasilnog državnog udara
Autori članka pozivaju se na tezu politologa sa Sveučilišta u Rochesteru Heina Goemansa da se "međunarodni sukobi razvijaju upravo kada lideri postanu zabrinuti zbog prijetećeg prijenosa vlasti i pokušavaju spriječiti domaće revolucije eksternaliziranjem političkih napetosti.
Ova ljudska tjeskoba zbog gubitka moći je razumljiva, ali se različito odvija u različitim vrstama režima. Čelnik koji može očekivati mirno i uredno nasljeđivanje kada dođu sljedeći izbori ili pak kada istekne ograničenje mandata na dužnosti, ponašat će se drugačije od šefa države koji živi u strahu od nasilnog državnog udara.
Njihove će razlike najviše doći do izražaja u načinu na koji će se ti čelnici suočiti s dilemom ili nastaviti rat ili sklopiti mirovni sporazum. U svojoj knjizi Rat i kazna (2000.), Hein Goemans prikupio je i analizirao sveobuhvatne podatke o posljednja dva stoljeća oružanog sukoba, izolirajući tri glavna tipa ponašanja vođa u odnosu na dilemu rat ili mir. Goemans razlikuje tri vrste vođa: demokratske vođe, diktatore i umjereno represivne autokrate. U vrijeme pisanja svoje knjige Putina je svrstao u drugu kategoriju.
Rat kao izlaz
Diktator kojemu prijeti smjena državnim udarom ili pobunom često je uvjeren da bi ulazak u rat mogao poboljšati njegov položaj. Mogućnost odabira vremena i mjesta za početak sukoba, kao i njegovog karaktera, daje mu osjećaj kontrole, zajedno s nadom da će ojačati svoju moć i neutralizirati opasne unutarnje konkurente. Također se mora reći da su njihovi strahovi od unutarnjih rizika dobro utemeljeni. Dok se samo sedam posto demokratski izabranih čelnika suočava s nepovoljnim posljedicama za svoje postupke na dužnosti u roku od godinu dana nakon odlaska, taj rizik iznosi 41 posto za autoritarne vođe, pišu Goemans i njegov koautor Alexandre Debs u svom radu iz 2010., "Tip režima , Sudbina vođa i rat".
Demokratski izabrani vođa ima dobre šanse za mirnu mirovinu koju će provesti pišući memoare, čak i nakon vojnog poraza. Nije čak ni nemoguće da vođa bude ponovno izabran nakon neuspješne vojne kampanje. Suprotno tome, pobjednički rat ne jamči pobjedu na demokratskim izborima. Izborni poraz Winstona Churchilla odmah nakon Drugog svjetskog rata možda je školski primjer tog preokreta. Politički poraz turskog premijera Bülenta Ecevita nakon uspješnog turskog prodora na Cipar 1970-ih još je jedan primjer ovog obrasca.
Američki predsjednik George HW Bush posebno je zanimljiv slučaj u tom pogledu. Njegovo predsjedništvo obilježeno je američkom nelegitimnom, od strane UN-a osuđenom, ali ipak uspješnom invazijom Paname 1989.–1990. Godinu dana kasnije, Bush stariji, postao je vođa međunarodne koalicije koju je podupirao UN u Zaljevskom ratu, pobjedničkom ratu za SAD, u kojem se čak i raspadajući Sovjetski Savez borio na njegovoj strani. Kasnije je svjedočio padu Berlinskog zida i raspadu samog Sovjetskog Saveza. S američkog gledišta, ovo je bio još jedan trijumf.
Represija kod kuće
U Rusiji, s njezinim kultom pobjeda (kult koji aktivno podržava i sam Putin), vođa koji je trijumfirao ne jednom, nego tri puta, sigurno bi se uzdigao do statusa velike povijesne ličnosti. To se nije dogodilo Bushu u SAD-u. Umjesto toga, biračko tijelo, nezadivljeno njegovom ekonomskom politikom, odbilo ga je vratiti za još jedan mandat, izabravši umjesto njega guvernera Arkansasa (Billa Clintona, op.a.) koji je obećao unaprijediti gospodarstvo.
Suština je da su demokratski vođe savršeno sposobni upustiti se u vojne pothvate. To nije ono što ih odvaja od diktatora i autoritarnih šefova država. No, vjerojatnije je da će autoritarni režim iskoristiti rat u inozemstvu za pokretanje represije kod kuće. Iznad svega, daleko je vjerojatnije da će diktatori i autokrati ovjekovječiti rat u svojoj borbi na život ili smrt da ostanu na vlasti.
Režim koji odbija priznati vlastite pogreške, ili još gore, svoje zločine, inzistirajući da sve ide po planu, predvidljivo će doći do točke kada svoje zločine i pogreške mora prikazati kao neizbježne: "To je bila sudbina. To je zadesilo naciju i sada se svi moraju nositi s tim. Teška vremena se događaju".
Putinova nedavna obraćanja, uključujući njegov prošlomjesečni govor, jednoobrazno predstavljaju rat kao novu vrstu normale. Nema izvanrednog stanja, samo postupne aproksimacije; nema mobilizacije osim "djelomične"; niti se priznaje izvanredno stanje u koje je zemlja tako očito upala. Za razliku od Zelenskog, Putin nema što reći o ciljevima rata. On također ne predlaže nikakvu viziju buduće pobjede. Rat je predstavljen kao "teška situacija" koja se nekako stvorila, možda sama od sebe, ali vjerojatnije kao rezultat nečijeg suparničkog popuštanja. Ova "teška situacija" nema jasan početak, niti predvidljiv kraj.
U slici koju Putin oslikava ruskoj javnosti, rat postaje poveznica između države i društva. Za samu javnost nema nikakvog troška. Nitko to ne mora platiti, a gubici se pažljivo skrivaju od očiju javnosti. Putin želi Ruse uvjeriti da su zbog invazije na dobitku. Kremlj ohrabruje Ruse da iskoriste ekonomske prilike stvorene sankcijama i masovnim egzodusom stranih zemalja s ruskog tržišta. Posao mora, zauzvrat, subvencionirati militarizaciju države. Ono što Putin ne kaže jest da će s vremenom i korporacije i pojedinci morati povećati isplate kako bi poduprli vojne ambicije države. Ako postoji jedna stvar kojoj su godine sve manjeg realnog dohotka naučile ruskog predsjednika, to je da će rijetko tko primijetiti ako cijelo stanovništvo odjednom postane siromašnije.
Schlieffenov plan
Putinovi glavni domaći saveznici zapravo nisu pripadnici vojske ili sigurnosnog aparata. Njegovi vitalni suradnici su civilni tehnokrati zaduženi za društvene i ekonomske sfere.
Izgledi neslavnog svršetka tjeraju autokratske vladare da produžavaju ratove pod svaku cijenu, čak i ako shvate da su njihovi prvotni agresivni planovi propali. To je ono što se dogodilo caru Wilhelmu II. 1914., kada je, četiri mjeseca nakon početka Prvog svjetskog rata, propao njemački Schlieffenov plan za brzu invaziju Francuske. Te je jeseni kabinet zaključio da Njemačka nema šanse za pobjedu i da je neće ni ostvariti. Ali oni su nastavili rat, još četiri godine, s obrazloženjem da će njegovim okončanjem završiti i njemačka monarhija. Putinov režim se satjerao u sličan kut. Ruski “Schlieffenov plan” za Ukrajinu raspao se u ožujku 2022., ali ruske političke elite su se, baš kao i njemačko vodstvo prije jednog stoljeća, posvetile ratu, unatoč njegovoj uzaludnosti.
Hein Goemans gleda na rat kao na proces istraživanja i učenja. Stvari koje zemlje možda desetljećima skrivaju jedna od druge postaju jasno vidljive u borbi. Koliko su vojske dobro naoružane i opremljene, moral i spremnost trupa za borbu, kompetentnost zapovjednika, odaziv međunarodnih partnera i saveznika: sve to dolazi do izražaja tijekom stvarnog oružanog sukoba.
Ako bi rat bio jednostavno racionalna stvar, onda bi nakon nekoliko mjeseci prikupljanja ovih informacija, strane mogle pregledati ono što su naučile jedna o drugoj - i možda smanjiti svoje gubitke, kao što to čine investitori. Ipak, jasno je da pragmatizam ratovanja ne objašnjava u potpunosti odluke političara koji započinju ratove.
Sanja o rutinskom ratu
Uz pomoć ruskih vladinih tehnokrata, Putin pokušava podići novu državu organiziranu oko neprestanog rata, u kojem društvo nema drugih uporišta osim ratovanja i samog Putina kao vođe. Desenzibilizacija društva na žrtve prvi je korak prema vrsti rutinskog ratovanja o kojem Putin sanja. Koliko će duboko uspjeti povesti društvo u ovo novo stanje ovisi o tome koliko mu je vremena dopušteno ostati na položaju.
Ako se Putin ponaša kao da je duboko nesiguran u pogledu svoje osobne sigurnosti u slučaju poraza, to bi moglo biti utemeljeno na onome što je naučio o vlastitom sigurnosnom aparatu dok je bio u ratu s Ukrajinom. Nakon što su se pokazale neučinkovitima, ruske vojne elite pokazale su se i nepredvidljivima. Ovo otkriće bi vrlo lako moglo biti lekcija koju je Putin primio k srcu, piše Meduza.
