Neke od njih su Ruskinje, neke su Ukrajinke, a zajedničko im je svima četiri to što su kao djevojčice ili kao bebe preživjele opsadu Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu, kada je nacistički ratni stroj 872 dana artiljerijom, glađu, bolešću, zimi i ekstremnom hladnoćom ubijao grad kojega danas znamo kao Sankt Peterburg.
Oni koji se još sjećaju, pamte da su opkoljeni stanovnici bili dovedeni sve do kanibalizma onih koji bi bili ubijeni ili umrli.
"Da, oni to čine opet. Opet je počeo rat i proklinjem sve one koji su ga započeli. A znam i kako će to završiti. Neka djevojčica koja danas ima devet godina, ponovit će moje riječi kad joj bude 90: 'Prokleti bili!' Ne, vi ste već prokleti", prenio je Radio Slobodna Europa riječi danas 90-godišnje Ane Klementjeve.
Ona je imala nepunih devet godina kad je ratni stroj Trećeg Reicha 1941. godine krenuo u Hitlerov Blitzkrieg na tadašnji SSSR. Klementjeva sad živi u Španjolskoj i dandanas se prisjeća dana kad se iz Jaroslava vlakom vraćala u Lenjingrad:
"8. rujna 1941. naš vlak su napala dva fašistička bombardera. Na kraju je ispalo da je to bio zadnji (vlak) koji je uspio ući u Lenjingrad. Obruč se zatvorio i opsada je započela."
"Ja sam ratno siroče", objasnila je.
Majka i sestra su joj poginule, pokušavajući izvući se iz grada preko zamrznutog jezera Ladoga. Kamion u kojem su bile, granatom je pogodio njemački bombarder. Oca su joj pozvali u obranu grada i poginuo je već u prvoj bici:
"Svi su oni mrtvi. Ali ja sam živa. I više od bilo koga drugog imam i pravo i dužnost mi je govoriti protiv rata."
U toj opsadi Lenjingrada ubijeno je ili pomrlo od gladi i bolesti… zapravo se niti danas ne zna točno koliko civila. General Crvene armije Georgij Žukov naveo je u svojim zapisima da je Lenjingrad s predgrađima uoči rata imao između 3,1 i 3,4 milijuna stanovnika, da ih se uspjelo izvući 1,7 milijuna.
Procjene o žrtvama najčešće su u rasponu između 1,1 i 1,3 milijuna civila, najčešće od gladi. Svjedočanstva četiri žene koje su preživjele po razmjerima najbrutalniju opsadu u modernoj povijesti, doslovno u razini Srednjeg vijeka, Radio Slobodna Europad onosi u kontekstu napada Rusije na Ukrajinu i opsade ruske vojske oko Mariupolja.
Bilo kome s područja bivšeg SSSR-a, opsada grada u kojoj je do sada ubijeno do 2700 civila i zbog koje ljudi nemaju hrane, vode, lijekova, ničega, najlogičnije je iz kolektivnog sjećanja prizvala Lenjingrad. Tako je bio slučaj s predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim, tako je slučaj i s Marharitom Morozovom, 87-godišnjakinjom koja šest desetljeća živi u Harkivu.
"Nisam nikad mogla niti zamisliti da bi u mojoj starosti mogao početi novi rat… U najgorim noćnim morama nisam mogla niti zamisliti da bi se ponovili takvi pokolji", kazala je.
Ruskinju Ljudmilu Vasiljevu svjetska javnost već je upoznala, prije nekoliko dana kad ju je interventna policija u njenom rodnom gradu, danas Sankt Peterburgu, privela zbog sudjelovanja u proturatnom protestu. Prvi put su je priveli samo dan poslije naredbe Vladimira Putina o napadu na Ukrajinu, dakle 25. veljače.
Otada su je u policiju odvodili još dvaput. Ona je rođena u Lenjingradu 1. travnja 1941. Imala je oko pet mjeseci kad je grad opkoljen i danas je žestoka antiratna aktivistkinja:
"Kad su me priveli, zatražili su me pasoš, a ja sam im rekla: 'Evo, i pogledajte kad i gdje sam rođena!' Pogledali su i postali malo nervozni. Poslije su me odvezli kući svojim vlastitim vozilom i čak me došli posjetiti. Sljedećeg dana su mi rekli da ja nisam bila privedena, da su mi samo ponudili prijevoz doma. Kao da se ništa nije dogodilo."
To je bio prvi put. Sljedeći put je na ulicu s drugim Rusima izašla 27. veljače i opet ju je privela interventna policija. Ovaj put skupa s dvoje odrasle unučadi. I opet su je u policijskoj stanici htjeli pustiti. No, ona je to odbila prije nego što puste i njenu unučad. Unuka je ubrzo napustila Rusiju zbog opasnosti od daljnjih progona.
Treći put su je uhitili na protestu protiv ruskog rata u Ukrajini 6. ožujka. Taj put se nisu niti trudili odvesti je u policijsku postaju nakon što su je legitimirali i vidjeli tko je i što je.
"Ljudima govorim: 'Nemojte poštovati zločinačke naredbe. To vas neće osloboditi od odgovornosti'", kazala je.
Policiji je svaki put odbila potpisati zapisnik o privođenju:
"Neću im potpisati ništa niti napisati bilo kakvo objašnjenje… Ovo je moj grad. Ovdje sam živjela cijeli život i sad bih ja trebala pitati kuda smijem hodati!?"
Cijeli život u Sankt Peterburgu je provela i 83-godišnja Vera Somina, dakle rođena 1939. godine, kad se u Lenjingradu nalazilo 11 posto cjelokupne industrije SSSR-a:
"Preživjela sam i rat i opsadu kao mala i bila sam uvjerena da se više nikad ne bi moglo ponoviti ništa poput toga. Moje je generacija prošla kroz to, a sad ispada da je takav užas moguć i generacijama koje djece i moje unučadi."
Ljudima koji su preživjeli rat, posebno onima koji su ga preživjeli kao ratnu kulminaciju fašizma svog doba, ono što se događa oko Ukrajine, jako je poznato. Klementjeva kaže da u Španjolskoj, gdje živi, detaljno prati vijesti iz Rusije i ruske televizijske programe:
"Kad vidim sva ta lica na našoj televiziji, tako izobličena mržnjom i kad čujem slogan 'mi to možemo opet', s užasom shvaćam koliko je živ virus fašizma. Mi smo se obranili, ali smo se i sami zarazili."
Slogan koji ona navodi, slogan je s kojim je službeni Kremlj izašao poručujući da ruska armija danas u Europi može ponovno pobijediti neprijatelja isto onako kako je Crvena armija učinila u Drugom svjetskom ratu. Samo, Crvena armija tada je bila dijelom svjetske antifašističke koalicije Istoka i Zapada, a danas…
