Od petka, dijelom Ukrajinskih oružanih snaga službeno je postao bjeloruski dobrovoljački bataljun, odnosno bojna, nazvan "Kastus Kalinouski".
Sad je definitivno jasno da je napad Rusije na Ukrajinu doveo, između ostalog, i do prvog organiziranog bjeloruskog oružanog otpora još tamo od 1918. godine kad su boljševici ukinuli Bjelorusku Narodnu Republiku.
Takvo što Vladimir Putin sigurno nije imao na umu u svojim planovima kad je 24. veljače izdao naređenje za napad. Aleksander Lukašenko, s čijeg teritorija Bjelorusije je dobar dio invazije na Ukrajinu i krenuo, sigurno je to htio još i manje.
Ukrajinska pravda ne navodi koliko točno vojnika broji bjeloruska dobrovoljačka vojna formacija, ali se iz činjenice da je riječ o "bataljunu" podrazumijeva da je to od najmanje 300 do možda čak 1000 vojnika. Kastus Kalinouski je inače bio bjeloruski pisac, pogubljen 1864. u dobi od 26 zbog sudjelovanja u revoluciji protiv Ruskog carstva.
Za sudjelovanje velikog broja Bjelorusa kao dobrovoljaca u obrani Ukrajine zna se još od prvih dana ožujka kad je Associated Press možda i prvi objavio seriju fotografija i videoreportažu o ratnoj obuci Bjelorusa u bazi kod Kijeva.
"Da, to je sasvim nedvojbeno. Kroz ovaj rat se oblikovao i organizirani otpor Bjelorusa", potvrdio je za naš portal vojni analitičar s Obris.org Igor Tabak u razgovoru točno na dan pristupanja bjeloruske dobrovoljačke jedinice ukrajinskoj vojsci.
Tabak pritom kao vrlo važno ističe bitan pokazatelj da sigurno nije riječ o ukrajinskoj propagandi, svojstvenoj svakom ratu:
"Ta skupina vojnika zabilježena je u već dosta navrata, fotografijama ili videosnimkama, koje prikazuju njih otkrivenih lica, s obilježjima i zastavom."
Bjelorusi u Ukrajini, naciji od 41 milijuna stanovnika prije rata, s Krimom 44 milijuna, čine 0,6 posto stanovništva, odnosno tu je riječ o etničkim Bjelorusima u Ukrajini koji dijele sudbinu svih ostalih 40-ak milijuna.
Ova priča s Bjelorusima je nešto sasvim drugačije. Ovdje je riječ o tisućama ljudi iz Bjelorusije koji su pobjegli iz te zemlje nakon demonstracija protiv vlasti Lukašenka i očito totalno pokradenih predsjedničkih izbora iz 2020.
Nakon njih je iz zemlje morala pobjeći čak i Svjatlana Cihanouskaja, koja se na tim izborima drznula najozbiljnije kandidirati protiv Lukašenka i kojoj su vlasti u Minsku čak i pored izborne krađe, priznale 10 posto osvojenih glasova na tim izborima.
Ona je pobjegla u Poljsku, gdje se neki dan susrela s američkim predsjednikom Jeom Bidenom za njegovog posjeta toj zemlji.
Slijedila je brutalna represija Lukašenkovog režima nad masama Bjelorusa koji su izlazili na ulice i tijekom te godine, kao i kroz 2021., mnogi su pobjegli u Ukrajinu. O tim ljudima je, primjerice, Foreign Policy 13. ožujka objavio reportažu kako pomažu u pripremi obrane Odese, ukrajinskog velegrada na crnomorskoj obali.
FP je naveo da je u oružanu obranu Odese raspoređeno 20 ljudi izbjeglih ranije iz Bjelorusije zbog političkih progona. Oni su sami, pak, naveli da je po gradu na raznim poslovima raspoređeno još oko 30 njihovih volontera.
"Drugi Bjelorusi se nalaze u ukrajinskom glavnom gradu Kijevu", navela je tada u svom članku Stefanie Glinski, što se podudara s ranije objavljenom videoreportažom AP-a, "kao i u gradu Lavovu na zapadu zemlje."
"Naš posao ovdje je dio bjeloruskog otpora", kazao je tada za FP Olek Aleško, 33-godišnjak koji je iz svog Minska pobjegao nakon policijskih progona povodom protesta protiv ukradenih izbora iz 2020.
"Tamo je opasno", kazao je, što je zvučalo bizarno da na takav način o Bjelorusiji govori netko tko se sad nalazi u Ukrajini, ali nakon što je objasnio:
"Kad bih se sad tamo vratio, uhapsili bi me jer Lukašenko je tek marioneta Putinovog autoritarnog režima."
On je priznao da su ih Ukrajinci prvih dana rata gledali donekle sumnjičavo, ali su ih razuvjerili:
"Slobodno mogu sve nas koristiti u borbi protiv Rusa."
40-godišnji Boris iz Bjelorusije, pripadnik ukrajinske teritorijalne obrane nije se predstavio prezimenom, samo imenom: "Nadam se da će ovaj rat završiti padom Rusije. U ovom trenutku Putin nema šanse postići neki dobar završetak po sebe."
Ruski, odnosno Putinov rat u Ukrajini, jako je promijenio situaciju i u odnosu Bjelorusa i Bjelorusije prema Ukrajini, pa i u dijelu koji se odnosi na unutarnju situaciju u Bjelorusiji. 2014. godine, kad je Putin odcijepio Krim i potom ga pripojio Ruskoj Federaciji, Lukašenko je čvrsto držao vlast u Minsku, silom represivnog aparata, ali stabilno.
Bio je tada dovoljno siguran u sebe da si dopusti i određene rezerve po pitanju odcjepljenja Krima, dopuštao si je da do prvi put održi govor povodom pobjede antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu, odnosno dana oslobođenja Bjelorusije od nacističke okupacije.
To se smatralo "mekanom bjelorusizacijom" i Putinove vlasti u Moskvi nisu skrivale da to smatraju nacionalizmom na štetu Rusije, jer do tada se u takvim situacijama koristio ruski jezik. Ali, nakon predsjedničkih izbora 2020. stvari su se jako promijenile.
Protesti su bili krajnje masovni, Lukašenko je došao dotle da je nosio pancirku i kalašnjikov, a onda, u travnju 2021., ruski FSB objavio je da je u suradnji s bjeloruskim KGB-om spriječio državni udar u Minsku.
Lukašenku je spasio i vlast i život i on je 2022. stoga bio prisiljen primiti ogromne ruske vojne trupe na svoj teritorij kako bi one odatle krenule na Ukrajinu. U tom svjetlu Tabak sad tumači ulogu Lukašenka u ovom ratu:
"Činjenica je da je Bjelorusija, za razliku od 2014., praktično strana u sukobu u sadašnjem ratu u Ukrajini. Premda bjeloruske vlasti u tom ratu ne sudjeluju sa svojim policijskim ili vojnim snagama, one itekako sudjeluju tako što je dobar dio invazionih ruskih snaga krenuo s teritorija Bjelorusije, a tu je i pružanje logističke podrške. Bez toga ne bi bilo cijelog bojišta zapadno od Kijeva."
Posebno posljednjih dana diljem svijeta se špekulira koliko je Lukašenko voljan i sa svojim trupama krenuti u rat u Ukrajini na strani Rusije:
"Lukašenko promatra što se događa u ratu u Ukrajini, vidi kako prolazi vojska Ruske Federacije i baš mu se i ne žuri…"
2014., procjenjuje se, na jugu Ukrajine, u području u kojem je Putin pokušavao isprovocirati separatističku pobunu tamošnjih Rusa, među etničkim Bjelorusima raspoloženje je bilo otprilike tri prema jedan u korist Moskve, a nauštrb politike Kijeva.
Već i prije totalnog napada Rusije na Ukrajinu ove godine, to se
sasvim promijenilo.
Chatham House je odmah nakon izbijanja rata u
Ukrajini objavio istraživanje raspoloženja građana
Bjelorusije koliko podržavaju ulazak svoje zemlje na
strani Rusije u rat u Ukrajini.
57 posto ih je odgovorilo da bi sudjelovanje u tom ratu bilo katastrofalno za Bjelorusiju, samo 11 posto ih se s time nije složilo, a 79 posto ih je kazalo da su protiv toga da Bjelorusija šalje svoje vojnike u Ukrajinu.
"Danas je bjeloruski režim puno manje stabilan nego što je to bilo 2014. Nije nezamislivo da nema, ako već ne organiziranog otpora, ono barem ogromnog nezadovoljstva (među građanima Bjelorusije zbog rata u Ukrajini)", komentira Tabak.
Sad je samo pitanje hoće li i koliko agresivno Putin tražiti Lukašenka i bjeloruske vojnike na terenu, jer do sada je već morao posezati i za ruskim vojnicima iz udaljenih krajeva zemlje i za Čečenima i za Sirijcima…
Konačno, od početka rata u Ukrajini povremeno se spominju i diverzije na željezničkim prugama u Bjelorusiji. Tabak je, kaže, jako rezerviran prema verziji po kojoj su se bjeloruski željezničari samoorganizirali i sami krenuli u sabotaže skretnica, signalnih i drugih uređaja kako bi spriječili logistiku i pokrete ruske vojske.
Takve verzije o samoorganizranju željezničara u pravilu doista potječu iz ukrajinskih agencija.
Nešto se, međutim, ipak događa u Bjelorusiji, a ne odnosi se na djelovanje bjeloruskih Cyber-partizana, osnovanih u rujnu 2020., zbog čijeg su hakiranja bjeloruske agencije bivale prisiljene sasvim prekidati upravljanje pomoću računalnih sustava i prelaziti na ručno upravljanje željeznicama.
S početkom napada Rusije na Ukrajinu počelo se sve češće spominjati prave sabotaže na željeznicama u Bjelorusiji. Ruski TASS je početkom ožujka izvijestio da je glavno državno odvjetništvo Bjelorusije pokrenulo istragu zbog "terorističkog čina" organizirane skupine koja je uništila određene signalne uređaje i "drugu transportnu opremu".
Tada se oglasila organizacija BYPOL (od bjeloruska policija), skupina bivših bjeloruskih policijskih dužnosnika koji surađuju s proturežimskim hakerima na ometanju podrške Bjelorusije ratnom stroju koji napada Ukrajinu.
Nedavno je Franak Viačorka, bliski suradnik Svjatlane Cihanouskaje, dakle sad u egzilu u Poljskoj, objavio kartu Bjelorusije sa deset točaka diljem zemlje na kojima su navodno izvršene sabotaže na željeznici.
Naveo je da je riječ o "željezničkom otporu 2022.", da je riječ o situaciji do 18. ožujka, naveo je i na kojem mjestu kojeg datuma je učinjena kakva šteta, te je dodao:
"Bjelorusija je zemlja partizana. Naši junaci zaustavljaju ruske vlakove, oštećuju rusku opremu, dijele letke kako bi spriječili da i bjeloruske trupe odu u Ukrajinu. Ukrajina će pobijediti, Bjelorusija će također biti oslobođena."
"Željeznički rat" su spomenuli i pripadnici organizacije BYPOL u svojoj objavi ubrzo nakon prvog napada ruskih trupa na Ukrajinu:
"Bjelorusi, danas je naša zemlja gurnuta u zločinački i krvavi rat protiv bratskog ukrajinskog naroda, a na strani agresora – Ruske Federacije… Naša je dužnost i mi to možemo, pridonijeti da to zaustavimo, da se oslobodimo okupacije ruskih trupa i obnovimo časno ime naših predaka. 'Željeznički rat' je ono što možemo."
