Kako bi zaštitili svoju državu, brojni Ukrajinci napustili su svoj posao kako bi postali vojna snaga, a među njima je i Andriy Kononenko, bivši suradnik The Telegrapha koji je prije rata vodio centar za strane jezike u Kijevu.
Za The Telegraph je jedan tjedan vodio dnevnik pa objasnio kako je na terenu biti vojnik, izgubiti ljude, ali i prevoziti izbjeglice. Upravo s ovim potonjim počeo je njegov protekli tjedan.
Ponedjeljak - najduža vožnja
Kononenko navodi kako je prije sedam dana čak 24 sata prevozio prijateljicu Irynu i njenu obitelj do poljske granice gdje ju je čekao autobus namijenjen oboljelima od raka. Kononenko kaže kako za takve pacijente više nema mjesta u ukrajinskim bolnicama, nema lijekova.
Put koji inače traje šest sati otegnuo se na 24 jer brojni su taj dan bježali iz Ukrajine. Nekadašnji voditelj centra za strane jezike tvrdi kako su kolone bile nepregledne, usputne benzinske crpke bez kapi goriva, a dućani i kafići u sklopu njih opustjeli. "Nismo mogli kupiti ni kavu", govori.
Utorak - 'Jedini dan koji odsad slavim dan je pobjede'
Osim što je bilo iznimno naporno putovati te razmišljati hoćemo li stići do 13 sati kada autobus polazi za Poljsku, tijekom putovanja bilo je teško pronaći i mjesto za spavati. Kononenko govori da mu je punica koja živi u blizini u svoj dom pustila izbjeglice pa za njih nema mjesta. Ipak, putem Twittera pronašli su smještaj, ali noć je bila nemirna pa je spavao tek nekoliko sati.
Kada je Iryina s obitelji ušla u autobus, Kononenko je osjetio tjelesnu slabost pa potraćio pomoć liječnika. Sjetio se tada, čekajući, da se obilježava Dan žena, bitan dan kojim se slave sve žene svijeta. Dan koji je u Rusiji daleko grandioznije dočekan nego u Ukrajini. Kaže da je nazvao svoju 73-godišnju majku da joj isti čestita, a poručila mu je: "Jedini dan koji odsad slavim je dan pobjede".
Srijeda - Rusi okupirali dom
Ovaj danas rezervist navodi kako mu majka i otac žive u mjestu na sjeveru Ukrajine, Skadovsku, opkoljenom Rusima koji pak još uvijek nisu prodrli u grad, no u srijedu se i to dogodilo. Zaprimio je, govori, poziv od majke koja navodi da su Rusi ušli u grad.
Navodno su se dovezli vojnim vozilima, upali u općinu, policijsku postaju, razbili vrata, pokrali tehnologiju... Mještani su se odmah digli na noge pa naoružani samo ukrajinskim zastavama došli na glavni trg kako bi Rusima poručili da tu nemaju što raditi.
Kononenko kaže da se još uvijek osjeća slabo te da će pričekati nekoliko dana kako bi mu zapad dao novi zadatak.
Četvrtak - Iščekujući zapovijed
Kononenko, inače suprug i otac troje djece dobio je informaciju da ipak neće na bojišnicu, ali bi mogli iskoristiti njegovo poznavanje stranih jezika te ga smjestiti u jednu od pregovaračkih jedinica. Njegova supruga, koja je s djecom otišla obitelji u Kanadu, trebala bi se vratiti te dobiti sličnu poziciju kao on. "Spreman sam raditi što god se od mene očekuje", govori Kononenko.
Petak - Rat uzima svoje žrtve
Krajem nekoć radnog tjedna Kononenko dobiva informaciju da su majka Marina i njen 15-godišnji sin Dima, inače prijatelj njegova sina Marka s kojim igra nogomet, ubijeni dok su bježali sa sjevera Kijeva.
Ne zna, kaže, što se točno dogodilo, ali se govori da su ih Rusi opkolili u automobilu te na njih isplili salvu metaka. Dima je proveo 24 sata u komi, ali liječnici ga nisu uspjeli spasiti. Kononenko se s tugom prisjeća dana kada su dolazili na treninge dječaka te ih zajedno kao roditelji bodrili. Na to više nemaju prava.
Subota - Ukrajina nije sigurna
Kononenko navodi kako je dobio naredbu i mjesto prevoditelja u pregovaračkom timu pa se vratio u Lavov. Morao je pronaći smještaj za svog nadređenog, no, tvrdi. granatiranja su neprestana, a sirene se ne prestaju gasiti. "Nigdje u Ukrajini više nije sigurno", zaključuje.
