Profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu Ivan Šarčević ističe da se radi o socijalnim protestima u najširem smislu riječi, protestima protiv bijede, premda odražavaju i druga nezadovoljstva. Ti protesti nemaju nacionalni predznak i zbivaju se u urbanim i nekada industrijaliziranim sredinama gdje su se političari oglušili na nebrojene mirne prosvjede radnika i građana.
"Očito je to u Tuzli ili, ako hoćete, i u Livnu", rekao je Šarčević.
Povjesničar s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Ivo Banac ističe da neke dimenzije zbivanja nije u ovom trenutku moguće vidjeti te ocjenjuje da je u BiH na djelu potpuno neartikulirana i neosmišljena pobuna, u kojoj nema nikakva koncepta ni odgovornosti. Dodao je da su buknule nagomilane brojne frustracije Bošnjaka, socijalne i političke.
Profesor s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Nerzuk Ćurak kaže da su demonstracije krenule iz bazena bazične i kemijske industrije Tuzle, u kojem je politika pretvorbe tisuće ljudi ostavila bez posla te predstavljaju radikalne zahtjeve za socijalnim pravima tih ljudi.
"U drugim gradovima, demonstracije su u početku krenule kao podrška legalnim zahtjevima tuzlanskog proletarijata, a potom su se multiplicirale u vlastite zahtjeve za socijalnim pravima", kaže Ćurak.
"One nemaju političku artikulaciju osim što su 'ad hoc' okupljeni politički autsajderi, ponižavani i obespravljeni, istaknuli za cilj ostvarenje osnovnih prava iz rada. To su uglavnom radnici i njihova djeca koja nemaju ni za kavu, čije diplome trunu u rasklimanim regalima i čiji je eros u naponu snage u jednom trenutku doveo do nasilnih elemenata, ali demonstracije su po svemu legalne i legitimne", rekao je Ćurak.
Socijalni psiholog iz Banje Luke Srđan Puhalo smatra da za nastajanje bunta nije presudno samo teško društveno-ekonomsko stanje, nego još više duboka nepravda koju ljudi osjećaju jer ih se godinama varalo i osiromašivalo.
"Zbog toga se osjećaju baš kao magarci", rekao je. No, ovo pokazuje da je ipak ostalo malo radničke svijesti unatoč dugogodišnjim zaluđivanjima s nacionalnim.
Berto Šalaj, s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, dvojako gleda na ta zbivanja. S jedne strane ima simpatije prema socijalnom aspektu pobune građana koji nisu više u stanju trpjeti nevolje i smatraju da trebaju i izvan izbora držati političke prilike u svojim rukama.
"Doista, građani teško žive i razumljiv je njihov revolt i pubuna. Ono što vidimo iz Hrvatske u tom pogledu doima se politički legitimno i legalno i ima povjerenje hrvatske javnosti", kaže Šalaj.
Nacionalna komponenta
Šalaj, međutim, dodaje da za njega postoji druga strana pobune, koja nije dovoljno jasna i koju zbog toga ne može jednoznačno ocijeniti, a radi se o internim političkim odnosima u BiH.
"Činjenica je da se pobune događaju uglavnom na bošnjačkom području i da su istaknuti neki zahtjevi za ukidanjem kantona, traže se ostavke vlasti koje su u bošnjačkim krugovima neki već i dali, traže Komšića za predsjednika... sve to nameće izvjesnu rezervu da neke političke snage žele instrumentalizirati zbivanja u BiH. Tu političku opciju ne podržavaju Srbi i Hrvati što može izazvati nove probleme i sporove", smatra Šalaj.
"U BiH vladaju ratne i poratne makijavelističke nacionalističke politike, koje su zloupotrebom nacije ili građanske ideologije opljačkali narodno dobro. Zato žele sada izokrenuti socijalni bunt i kapitalizirati ga u isključivo stranačkom ili nacionalnom smislu, stvoriti mržnju i prikazati te opravdane proteste kao opasnost od onih drugih", napominje Šarčević.
"Zašto se protesti odvijaju na području gdje su Bošnjaci u većini nije nikakav misterij", kaže Puhalo. Bošnjaci su najjača etnička cjelina i to pokazuje da se oni u tom pogledu ne boje, za razliku od srpske i hrvatske politike u BiH koje to nastoje prikazati kao strah od drugoga.
"Nacionalističke politike to prikazuju kao izdaju svoga etničkog jedinstva koje će biti ranjeno, pozivaju na njegovu homogenizaciju, i kažu da se za nacionalni opstanak traže žrtve. Po njima, demokracija je luksuz koji se može priuštiti na kraju, a prva je stvar očuvanje Republike Srpske. Mediji i vlast to svjesno rade. Svoditi to na etničko je skroz besmisleno. Vidite da u tome nema bošnjačke retorike i da je posrijedi borba za golu socijalnu pravdu", rekao je Puhalo.
"U Republici Srpskoj, u kojoj se jednako bijedno živi, svaki socijalni nemir političari na čelu s Dodikom svode na opasnost od ukidanja entiteta. Slično je i Čovićem. Većina srpskih i hrvatskih političara u BiH izokreću socijalni bunt u pokušaj rušenja ustavnoga poretka, i u prvi plan ističu opasnost od bošnjačkog unitarizma. Tako, ustvari, onemogućavaju kritiku svoje vlasti koja je vezana za pljačke i prisvajanje novca danog za povratak prognanih, u obrazovanje i slično", dodaje Šarčević.
"Govoriti o socijalnoj pravdi u dejtonskoj državi s čijih pet razina vlasti nije moguće ostvariti prava koja imaju građani drugih država, mora imati elemente etničkog, ali interpretacije koje govore da se radi o nacionalnom pitanju, spinovi su nacionalističkih politika koje nastoje spriječiti borbu za socijalnu pravdu", naglašava Ćurak.
Banac ističe kako je gotovo izvjesno da su srpske obavještajne službe unijele iskru u zapaljiv materijal koja je dovela do ove pobune. Srbija tako nastoji pokazati kako je ona sidro stabilnosti na Balkanu i pri tome potiče stanje koje jednog dana treba dovesti do raspada BiH.
"Vučić tako zove Dodika da mu podnese izvještaj o stanju Republike Srpske kao da se radi o kakvom seoskom načelniku, kao da je dio BiH u vlasništvu Beograda", kaže Banac.
"Milanović upada u njihovu igru i doprinosi toj politici kroz posjetu Mostaru, gdje posjećuje samo predstavnike jednog naroda i jednu stranku, pravdajući se potrebom smirivanja stanja. Hoće li sutra otići u Nagykanizsu ili u Kotor i davati savjete što tamo trebaju napraviti? Smirivanju bi više doprinio da je ostao kući", pita Banac.
"Čak kad u tomu ne bi bilo sistema, ovakvo ponašanje ne može biti dobro. Hrvatskoj nije u interesu raspad Bosne i Hercegovine nego njezina stabilnost i zato nije pametno upadati u zamku velikosrpske politike koja želi podijeliti BiH. U svemu tome veliku odgovornost za nastalo stanje ima Europska unija, koja konačno treba početi konkretno djelovati u BiH", zaključuje Banac.
"Kad su vidjeli silinu protesta, političari u regiji su se prepali da bi se model rješavanja nezadovoljstva mogao preliti na njihovo područje", kaže Puhalo.
"Jer, koliko god ovdje bilo loše, ni kod njih nije mnogo bolje pa su Srbi išli u Beograd, a Milanović dolazio u Mostar. Trebate znati da je u Srbiji predizborna kampanja u kojoj Vučića neki osuđuju kao izdajnika koji je prodao Kosovo i da te optužbe treba potisnuti", dodaje on.
Rasplet i rješenje
Banac kaže da mu je teško reći kuda ovi događaji u BiH mogu voditi, ali smatra da iz njih treba izvući lekciju jer zajednički razgovor o političkim promjenama koje će anulirati izvor problema nema alternativu.
"To je pitanje lokalne autonomnije – s jedne strane je decentralizirana i neučinkovita Federacija, a s druge centralizirana Republika Srpska – i to se ne može riješiti samo od sebe, niti ga može riješiti netko sa strane", rekao je.
"Dobro polazište za rješavanje ovoga problema je prijedlog Biskupske konferencije BiH od pet regija", koje, po meni, ne bi smjele biti etničke, kaže Banac.
Šalaj također nije siguran kamo bi aktualna zbivanja mogla odvesti, ali izražava strah da bi mogla stvoriti nove podjele i političke nevolje. Šarčević istovremeno napominje da zbog dejtonske strukture BiH socijalne vrednote, koje su po sebi univerzalne, postaju etničke i nacionalističke.
"Nerealno je nešto više očekivati sada jer to nisu ni političke stranke ni pokreti da bi znali voditi politiku i artikulirati stavove. Važno je što neće! Oni neće politiku koja ih je dovela do ovoga. Na koga se mogu osloniti u politici? U Federaciji su svi na vlasti i u opoziciji istovremeno i nema alternative, osim nekoliko manjih stranaka, ali je pitanje koliko će se one nametnuti. I zato oni kažu da su svi isti. Što će biti dalje teško je reći, ali možemo reći da neće više biti eskalacije nasilja i da će se dalje problemi mirno rješavati", rekao je Puhalo.
Ćurak kaže da je teško očekivati epohalne promjene, 'ali sama činjenica da se čuje glas obespravljenih građana u ovom je trenutku veliko postignuće'.
"Ti su ljudi poslali jasne poruke ne samo političkim elitama, nego politikama Europske unije i SAD-a, da je ovo zemlja u kojoj ljudi žele imati prava koja imaju u svim drugim zemljama, a ona su im onemogućena upravo ovakvom državom", zaključuje Ćurak.
