Vode li izmjene Zakona o radu (ZOR) u globalu do lakšeg zapošljavanja, kao što proklamira politika, ili lakšeg otpuštanja i većeg pritiska na radnike, kao što se pribojava javnost. Precjenjuje se važnost ZOR-a jer ni izmjena iz 2003. godine nije polučila spektakularne rezultate. Mi smo država koja ne poštuje previše zakone, ni od strane poslodavaca ni sindikata. A trebali bismo, da bismo lakše prilagodili ponašanje i da bi nam život bio lakši i predvidljiviji. Također postoji vjerovanje da se njemački zakoni mogu prepisati, ali tu dolazimo do formalnih institucija države, odnosno pravila i zakona, i neformalnih – tradicija i vjerovanja. Kad formalne i neformalne institucije nisu usklađene, učinci su loši ili barem djelomični.
Tko je tu ključan za nepoštivanje zakona? Je li to Državni inspektorat u slučaju ZOR-a? Svi građani zajedno. Pogledajte koliko je ljudi vezano u automobilima! Ne gledamo na zakon kao na nešto što će nam olakšati život, nego kao na nešto što je nametnuto od vlasti.
//www.youtube.com/embed/slUkR-8n6KA Snimio i montirao Franjo Tot
No, uglavnom su u tom nepoštivanju gubitnici bili radnici. Čak mi se prema prezentacijama web stranica odvjetnika u radnom pravu čini da su oni 'nabrijaniji' pravnici tu da bi obranili poslodavce od radnika, a ne obrnuto. Ne, ne. Nije se uopće lako riješiti radnika, to je krivo vjerovanje. Mi nemamo specijaliziranje sudove za radno pravo, stručnjaka je malo, postoje pravnici, ali su tako velike proceduralne greške u otpuštanju da se velik dio radnika vraća uz velike odštete na radna mjesta. Ne mislim da je otpuštanje kao takvo dobro. Mislim da velikoj većini poslodavaca nije u interesu da ih se riješe jer su uložili i sredstva, i vrijeme, i trud da nekoga osposobe da za njih radi. Ali ako se pokaže da je ta osoba loša, teško ju je otpustiti. U Hrvatskoj kad ostanete bez posla, teško je naći drugi. I tu je dualizacija tržišta rada – imate dosta zaštićene insajdere, zaposlene i one koji su nesigurni, autsajdere. Mislim da je intencija ovih izmjena ZOR-a da se taj jaz ublaži, ali mislim da će to ostati na papiru i da se neće ostvariti u životu.
ZOR predlaže da ugovor na određeno vrijeme traje praktički neograničeno. Ako ste putovali Amerikama, onda znate da tamo ima stjuardesa od 67 i 68 godina... Imate masu dirigenata koji odlično dirigiraju s 80, dok neki nikad neće biti dirigenti, a imaju 25. Naravno da postoje ljudi koji su tjelesno izmučeni, ali takvih ljudi koji baš tjelesno rade je sve manje. Ne vidim ništa u tome loše, bilo kakav rad je bolji od nerada. Nažalost, u Hrvatskoj se jako velik broj zapošljava na određeno i poslodavci se gotovo ne mogu riješiti zaposlenih na neodređeno vrijeme. Dođe do smanjenja posla, a otkazni rokovi i otpremnine su razmjerno visoki. Ne svugdje, uglavnom u državnim i javnim poduzećima.
Da, rad na neodređeno vam garantira dostojanstvo, ali...
U privatnom se sektoru otpremnine isplaćuju u malo tvrtki. Ne vidim zašto bi bilo loše da se potakne rad na određeno vrijeme. Rad na neodređeno vrijeme je bolji, tad imate sva prava iz rada, pa možete dignuti i stambeni kredit, ali rad na određeno je ulaznica u rad na neodređeno vrijeme. To je potreban most u uvjetima gospodarske nesigurnosti i globalizacije.
Ali već ste rekli da se zakoni ne poštuju, pa se taj rad na određeno produljuje više nego što je zakonodavac predvidio. Ponovno je tu vjerovanje da će zakoni nešto riješiti. U Hrvatskoj postoji taj normativni nerealizam – vjerovanje da će se sve riješiti donošenjem novog zakona.
Govorim to zbog sudova. Primjer je recimo razlika između kršenja zakona kad imate ugovor na određeno vrijeme i kad ste zaposlenik agencije za privremeno zapošljavanje. U prvom slučaju makar možete tužiti za prikriveni radni odnos, u drugom, iako radite pet godina u nedopuštenoj situaciji, ne možete ništa na sudu. Nije to stvar idealiziranja. Ljetos je organiziran skup u Zagrebu o poboljšanju položaja osoba koje rade u agencijama. Kod nas nisu sindikalno organizirane, a na Zapadu jesu. Ne vidim zašto se to ne bi prenijelo na Hrvatsku.
//www.youtube.com/embed/ZdFMbrqbORA Snimio i montirao Franjo Tot
Konkretno, zato što imaju ugovore koji maksimalno traju tri mjeseca i ne mogu garantirati članstvu da neće dobiti otkaz (neproduljenjem ugovora) prije isteka mandata povjerenika. To sigurno nije dobro. Pravo na sindikalno organiziranje je jedno od osnovnih vezanih za radni odnos. Poslodavcima bi trebalo biti jasno da su organizirani i zaštićeni radnici produktivniji. Ali radnici također ne mogu očekivati da će biti trajno zaposleni dok postoji jedna ovakva poslovna nesigurnost.
Postoje inicijative da se ugovor na određeno automatizmom nakon dvije godine pretvara u ugovor na neodređeno vrijeme. Čini mi se da takvo administrativno uređivanje može proizvesti više štete nego koristi jer će poslodavci itekako dobro paziti da nikoga ne zapošljavaju dvije godine. Teško mi je tu biti pametan. Ako se radnici ne mogu zaposliti na neodređeno vrijeme, bolje je da rade na određeno vrijeme. Na taj način stječu sposobnosti, iskustva i znanja, izgrađuju socijalnu mrežu koja im može pomoći i potvrđuju se kao građani. Ako ste isključeni iz rada, vrlo ćete vjerojatno biti marginalizirani. Štetno je ograničavanje rada na određeno vrijeme jer poslodavci ipak cijene dobrog radnika i ne planiraju ga tek tako zamijeniti.
Ne mislite da se logika poslodavaca pokazala takvom da će oni radije vršiti pritisak na postojeću radnu snagu umjesto da zaposle onoliko ljudi koliko im treba? Na burzi ima toliko nezaposlenih da 'uvijek možete otići ako vam se ne sviđa'. Slažem se da postoji asimetrija moći, ali često zbog nesigurnosti poslovanja ni poslodavcima nije lako. Poslovna klima je loša iako smo s 82. skočili na 76. mjesto prema mjerenju Svjetske banke. Ništa pojedinačno u Hrvatskoj nije tako loše – ni infrastruktura, ni porezi, ni sposobnost radne snage, ali poslovanje je u cjelini nesigurno jer se zakoni često mijenjaju.
Pretpostavljam da se ne slažete s ograničavanjem broja zaposlenih na određeno vrijeme i agencijskih radnika, tj. uvođenjem kvota? Jako je važno da se država ne miješa previše. Ona treba pružiti zaštitu, ali u pojedinim djelatnostima može vam trebati osam do 10 posto takve radne snage, u drugima nijedan. Naći zajednički nazivnik za sve djelatnosti tehnički mi se čini nemogućim. Poljoprivreda, turizam i građevina imaju ogromne razlike u strukturi zaposlenih.
Novi ZOR bi dopuštao više prekovremenih radnih sati. Ne vidim da je to loše ako je rad plaćen. Ako je jedan sat neplaćen, onda je to loše. Ne smije se ići na ugrožavanje zdravlja i sigurnosti radnika, ali ako su dobro plaćeni, bit će za njega zainteresirani.
Kako komentirate izjavu ministra Mrsića da se 'podjela na osam sati odmora, osam sati rada i osam sati spavanja u današnje vrijeme može zaboraviti'? Ne bih htio komentirati jer se lako može dogoditi da netko danas radi 12 sati pa da je sutra slobodan. Deplasirano je tvrditi da bismo trebali raditi samo osam sati.
Ljudi su ginuli zbog toga prije sto godina. Pa jesu, ali su se vremena promijenila.
Promijenila su se na štetu širokih slojeva. Pa ne možete tako. Ne d'o bog da se vratimo na vremena od prije sto godina. Ako ste čitali Zolu, onda znate kako su francuski rudari tada prolazili.
Vi ne vidite taj pomak unatrag u posljednjih dvadesetak godina u radničkim pravima s obzirom na broj multimilijunaša u društvu danas, broj nezaposlenih i ljudi koji rade, a siromašni su? Imamo 20 posto siromašnih. Ne. Događa se, jednostavno, društveni razvoj. Hrvatska ima visoku stopu siromaštva, ali moramo biti svjesni svih problema vezano za mjerenje siromaštva. To je relativno siromaštvo, koje proučava koliki je broj ispod 60 posto medijana. Medijan je poziciona srednja vrijednost, za razliku od aritmetičke sredine koja je podložna ekstremnim vrijednostima. Slijedom toga, Hrvatska ima 22 posto ljudi ispod tog medijana i taj se broj nije značajno povećao uslijed krize, bio je oko 19 posto.
Zar nije bio oko 17 posto? To ne znači da je to malo (siromašnih). Češka ima manje, Španjolska ima više, ali sigurno da je biti siromašan u Španjolskoj puno bolje nego biti siromašan u Hrvatskoj ili u Češkoj. Bilo bi bolje kad bismo utvrdili apsolutno siromaštvo, koliko ljudi zarađuje po jedan, četiri ili pet dolara po glavi stanovnika dnevno.
Siromaštvo – stvar perspektive
Po tome Hrvatska nije tako loša, što ne znači da tzv. jaz siromaštva, to koliko vam treba da dođete do granice siromaštva, nije velik. Hrvatska, unatoč svim nezadovoljstvima, nema tako lošu socijalnu politiku. Da nije imala dobru politiku socijalnih transfera iz državnih i lokalnih proračuna – mirovina, socijalne pomoći – stopa siromaštva bi bila veća od 40 posto. Što se tiče bogatih, u socijalizmu ih nije bilo.
Nije bilo ni toliko siromašnih. O siromaštvu se tada nije govorilo. Vi ste mladi, ali pitajte roditelje je li bilo siromašnih. U svakom društvu ih je bilo, ali pitanje je kako ih doživljavamo. Sigurno su naši kriteriji jako porasli. Osim dohodovnog siromaštva, imate i raspoloživost dobara. Prije 30 godina su televizori u boji bili luksuz, prije 10 godina je to bilo posjedovanje mobitela. Ne mislim da u Hrvatskoj nije bilo grešaka u socijalnoj politici, prije svega zato što se ljude motivira da se povlače s tržišta rada. Svi jednostavno moramo raditi što duže i intenzivnije jer smo mala i otvorena zemlja pod pritiskom svjetskog gospodarstva.
Pozivamo se stalno na globalnu priču, a ne govori se o tome koliko je produkcija dobara porasla i koliko su prihodi radnika pali. Nije li činjenica da radnika danas ima malo, da rade puno i zarađuju mrvice? To je proces učenja. Razvoj socijalnog partnerstva traži vremena. U životu društva 20 godina je jako malo, mi smo mlada država. Nismo imali institucije i sindikate u klasičnom zapadnom smislu. Poklopilo se da je došlo do deindustrijalizacije i da je sektor usluga sve značajniji, gdje ima masu malih poslodavaca i čiji radnici nisu sindikalno organizirani, pa je simetrija moći možda prešla na stranu poslodavaca. Ali ne bih precjenjivao važnost bogatih. Kad bismo im uzeli sve, do zadnje kune, to ostalima, njih više od četiri milijuna, ne bi puno pomoglo. Kad bismo uveli jako progresivan porezni sustav – a hrvatski je čak dosta progresivan – ukupno pojedinačno bogatstvo bi se jako malo povećalo.
Procjenjuje se da imovina naših multimilijunaša premašuje iznos državnog proračuna. Koji je izvor tih podataka? To su procjene i one vjerojatno nisu točne. Odakle ćete znati kolika je imovina vašeg snimatelja?
Samo Todorić ima više od četiri milijarde kuna. A koliko ima todorića?
Jedan. Uzmite mu sve i svakom od nas bi došlo 10 kuna. A koliko taj Todorić zapošljava? Zašto se ne pitate zašto nema više todorića?
U godini kad je uvećao bogatstvo za 700 milijuna kuna, pregovarao je sa svojim prodavačicama da im snizi materijalna prava. Kako to komentirate? To je odnos između poslodavca i radnika.
Ali u tim pregovorima je Todoriću pomogao zakonodavac. Ne može to zakonodavac! Ne može zakonodavac na svakog radnika slati inspektora. Tko će nadzirati te koji nadziru? I u trgovini postoje poslodavci, poput DM-a, koji imaju jako dobre uvjete rada i poštuju svoje radnike. G. Todorić to očito ne čini, to je njegov problem, ali prije svega problem njegovih radnika koji iz ne znam kojeg razloga nisu sindikalno organizirani.
To mi je u najblažu ruku neozbiljno (inicijativa za temeljni dohodak). Vedrana Pribičević je izračunala da bi Hrvatska trebala izdvajati 168 milijardi kuna godišnje da bi svaki građanin dobivao 3.300 kuna, koliko je predloženo. Ukupni proračun je sada oko 120 milijardi. To je potpuno neodrživo. Jesu, ali je Zakon o reprezentativnosti oslabio pregovaračku ulogu sindikata i smanjena su im materijalna prava. Taj zakon omogućava poništavanje prava iz kolektivnog ugovora ako se ne postigne sporazum, a prije je onemogućavao izmjenu ako bi išla na štetu radnika. Ne može biti zakon taj! Zakon daje osnovna prava, a ovo ostalo...
A što je onda s pravnom državom? Ne možemo demokratsku proceduru delegirati na nekog drugog. Ne mogu ja brinuti za vas, nego svatko treba za sebe organizirano ili pojedinačno. Mogu sindikati djelomično ili radnici sami.
Govorili smo o disproporciji moći. Činjenica je i da dosta radne snage nedostaje u trgovini, oko 30 posto. To ne znam, stvarno ne znam. To je, čini mi se, procjena. Činjenica je da u puno trgovina od pet radi samo jedna blagajna. Kad pitam zašto je tako, odgovore mi da je u Hrvatskoj živi rad preskup. Nema zbora da su radnici s obzirom na naše cijene slabo plaćeni, ne samo u trgovini. No, ako gledate na našu ukupnu društvenu produktivnost, onda je ona jako niska.
Statistika
Kako? I poslodavci, pa čak i ti državnici, govore koliko se puno obavlja s vrlo malim brojem zaposlenih. Ne, ne, ne, ne. Govorimo o plaćama u eurima i o novostvorenoj vrijednosti u Hrvatskoj. Produktivnost je po tome približna onoj u Poljskoj ili Mađarskoj, ali su plaće osjetno više. Naše plaće su za 20 posto niže nego u Sloveniji, a produktivnost je 60 posto niža. To su podaci Eurostata i tu se pokazalo i da nominalno radimo puno sati, ali da je učinkovitost rada razmjerno mala.
U Francuskoj se danas radno vrijeme skraćuje s 40 na 36 sati tjedno zato da bi se zaposlilo što više stanovnika. Mi imamo oko 350.000 nezaposlenih i pričamo o tome da trebamo raditi dulje i više, do 67. godine života. Da. Polazimo od toga da je u gospodarstvu fiksni broj radnih mjesta, što nije točno. U gospodarstvu broj radnih mjesta ovisi o cijeni rada, a u Hrvatskoj je radnik skup ne samo zbog visokih plaća, nego i doprinosa, koji iznose oko 37 posto. Zato je i blagajnica skupa svom poslodavcu.
Zato što on iz toga što nema blagajnicu izvlači profit u iznosu njene plaće? Pa ne znam izvlači li baš nekakav veliki profit.
Vi ozbiljno tvrdite da ne profitiraju na manjem broju radnika? Slažem se, ali ako nemate monopol i jako je velika konkurencija i ako u Zagrebu postoji 20 TV-kuća, možete li ostvarivati nekakav silni profit? Ako u ulici imate tri Bille, dva Konzuma i dva ne znam kakva dućana, ostvarivanje profita je jako upitno. Veliki profit se ostvaruje kad imate veliki monopol na tržištu.
Ali u trgovačkim lancima o kojima govorite u nas profit nije bio velik problem, zarađuje se i na velikim maržama i na podzaposlenosti. Pa dobro, ali zašto je onda došlo do zatvaranja u King's Crossu?
Možda su se malo 'prekombinovali' u vrijeme procvata kredita. Slažem se, ali jeste li mogli 2006. godine očekivati tako veliku krizu? Je li itko od novinara, analitičara i znanstvenika mogao predvidjeti takvu krizu?
Predviđali su je, nitko ih nije slušao, kao što ih ne slušaju ni sada. Recite mi jedno ime.
Krugman i Stiglitz? Ljudi koji su govorili da oni pričaju gluposti su demantirani, a stvarnost ih demantira i danas. Uvijek imate dežurnih katastrofičara. To su dvije potpuno različite škole. Stiglitz je do jučer radio za Svjetsku banku i zastupao je njenu politiku. To ste zaboravili.
Nisam, a znam i zašto je napustio Svjetsku banku. Krugman stalno govori da treba biti rastrošan i da se trebamo zaduživati i to neki naši stručnjaci ponavljaju zaboravljajući da Amerikanci mogu unedogled dizati kredite, ali Hrvatska si to ne može dopustiti. Mi ne možemo zaduživati nerođenu djecu i unuke, a često trošimo više od onog što možemo zaraditi.
Ne bih precjenjivao važnost bogatih. Kad bismo im uzeli sve, do zadnje kune, to ostalima, njih više od četiri milijuna, ne bi puno pomoglo. Kad bismo uveli jako progresivan porezni sustav – a hrvatski je čak dosta progresivan – ukupno pojedinačno bogatstvo bi se jako malo povećalo.Vratimo se na temu. Smatrate da bismo trebali raditi do 67. godine. Da. Radio sam istraživanje o kadrovskom deficitu koji je prisutan u obrazovanju, ugostiteljstvu, zdravstvu... I ne vidim zašto se ne bi radilo do 67. godine. Kad bi rashodi za mirovine bili manji, bio bi veći broj zaposlenih, koliko god to zvučalo paradoksalno. Zemlje koje ukupno imaju veću stopu aktivnosti, imaju i veću stopu aktivnosti mladih. Ako je rad skup, a kod nas je, nema prostora za zapošljavanje ni starih ni mladih.
Stjuardese
Osobe od 67. godina mogu raditi skraćeno, a sa stanovišta njihovog znanja i iskustva, mislim da je šteta da se povlače iz aktivnosti. One mogu biti itekako društveno korisne. U BMW-u se pokazalo da je pogon u kojemu rade i stari i mladi bolji od onog u kojem su samo mladi. Mi nemamo tu institucionalnu memoriju da kad netko radi po 40 godina da njegovo znanje ostane, a takva društva koja stalno kreću od nule postižu puno manje.
Nisu svi poslovi profesorski da vi možete 'udobrit' godinama. Postoje poslovi koji troše ljude. Opet kažem, ako ste putovali Amerikama, onda znate da tamo ima stjuardesa od 67 i 68 godina. Ne možete biti balerina s toliko godina, ali možete biti pedagog, koreograf, urednik baletnog programa na televiziji. To ovisi od osobe do osobe. Nekog to ne veseli.
Koliki je broj ljudi to sposoban iznijeti? Ako su poticaji jasni i ako se ljudima isplati, svi će to htjeti raditi.
Zašto se onda danas događaju socijalne bombe kad ugasite poduzeće gdje je radna snaga u prosjeku stara između 45 i 55 godina? Ti ljudi na kraju postanu socijalno marginalizirani. Poslodavci na Zapadu jako su hvalili iskustvo i smirenost starijih radnika, ali ih nisu zapošljavali. Budući da je tamo počeo ozbiljan nedostatak radne snage, shvatili su vrijednost starijih ljudi. Prije 80 godina se smatralo da su žene manje vrijedne od muškaraca, a danas se pokazalo da su možda i produktivnije.
Dirigenti
Predrasude se teško mijenjaju, ali se mogu promijeniti. Imate masu dirigenata koji odlično dirigiraju s 80, dok neki nikad neće biti dirigenti, a imaju 25. Naravno da postoje ljudi koji su tjelesno izmučeni, ali takvih ljudi koji baš tjelesno rade je sve manje. Zahvaljujući modernoj tehnologiji takvih je ljudi sve manje.
OECD je napustio tezu o tzv. rigidnom radnom zakonodavstvu kao prepreci novom zapošljavanju jer ta uzročno–posljedična veza nije dokazana. Nije dokazana, ali zemlje koje imaju fleksibilno tržište rada, kao što su Danska, Nizozemska i Austrija, imaju visoke stope zaposlenosti. Francuska, Španjolska, Italija i Hrvatska imaju razmjerno visoku razinu zaštite zaposlenja i nisku zaposlenost. To je u Hrvatskoj dovelo do kočenja gospodarskog razvoja. Teško je ostati bez posla, ali kad ga izgubite i još ste stariji, šanse da nađete posao su vrlo male.
Ne povezujete to i s karakterom i sposobnošću ljudi koji su preuzeli hrvatsku ekonomiju devedesetih? Ne razumijem.
Imali smo nekakva poduzeća koja su bila produktivna i onda su kriminalno privatizirana u više od 95 posto slučajeva. Bila su produktivna pod drugačijim uvjetima, kad nije bilo konkurencije. Da su bila produktivna, ne bi tako lako otišla u povijest. Sigurno je bilo puno nezakonitog i nemoralnog ponašanja, ali sustavna istraživanja privatizacije nisu napravljena, pa pod taj kišobran stavljamo sve druge naše neučinkovitosti.
Konkretno se pozivam na nalaz Državne revizije. Koliko ih je završilo na sudu?
Nekoliko desetaka. Dakle, ništa.
Zar država nije odgovorna za to? Opet se zaklinjemo u državu, a to je par stotina ljudi koji rade u ministarstvima. Država ne može ništa ako su građani neorganizirani i ne znaju što žele.
Ali do revizije i je došlo zbog inzistiranja građana. Oni su i tražili reviziju i procesuiranje kriminala u privatizaciji. No, koja su po vama najbolja rješenja iz radnog zakonodavstva EU? Ne možemo mehanički prepisivati tuđa iskustva, to daje loše rezultate jer institucionalno, tradicijski i vrijednosno države su vrlo različite.
Što mislite o inicijativi za temeljni dohodak? Smatrate li da je njeno ostvarenje moguće samo uz paralelnu privatizaciju javnih usluga? To mi je u najblažu ruku neozbiljno. Vedrana Pribičević je izračunala da bi Hrvatska trebala izdvajati 168 milijardi kuna godišnje da bi svaki građanin dobivao 3.300 kuna, koliko je predloženo. Ukupni proračun je sada oko 120 milijardi. To je potpuno neodrživo. Zaboravljamo da država nema niti jednu jedinu svoju kunu i da bi nekome dala, drugome mora uzeti.
Umirovljenici – ostvaruju dohodak na ime cijelog društva (a ne minulog rada?)
Ovo je Europska godina građana pa ima puno govora o Europskoj građanskoj inicijativi. Koliko je po vama snažan građanin EU snažan u odnosu prema Europskoj komisiji? Kod nas postoji lažna socijalna solidarnost, pa je normalno da se prepisuje pod ispitima, da pojedine skupine ostvaruju dohodak na ime cijelog društva, pa bili to umirovljenici ili poljoprivrednici.
Rentijerski duh u Hrvatskoj je previše razvijen. Građani mogu puno učiniti, pogotovo na lokalnoj razini kad je u pitanju potrošnja javnog novca. Tu moramo biti organizirani i tražiti od države realno. A ako budemo za svakog tražili 3.300 kuna, neće biti ni za obrazovanje ni za mirovine.
Kad ste spomenuli snagu građana na lokalnoj razini, sjetila sam se referenduma o golfu na Srđu koji je propao upravo zbog zakona, tj. različitih pravila za lokalni i državni referendum. Nemojmo ponovno precjenjivati moć zakona! Dubrovčani su svojim neizlaskom pokazali da im to pitanje očito nije bitno. Pretpostavka za lokalni referendum je da je građane lakše motivirati na izlazak na birališta, nego što je to na državnoj razini.
Što će za nas značiti Procedura prekomjernog deficita? Kod nas postoji lažna socijalna solidarnost, pa je normalno da se prepisuje pod ispitima, da pojedine skupine ostvaruju dohodak na ime cijelog društva, pa bili to umirovljenici ili poljoprivrednici. Rentijerski duh u Hrvatskoj je previše razvijen.Da ćemo se sve teže i skuplje zaduživati. Moramo sustavno smanjivati javnu potrošnju. Ekonomisti to već stoljećima pričaju, ali svi političari imaju interes da ostanu u svom uredu i rade sve da bi zadovoljili interese birača, ne vode računa o pozitivnim učincima za sve skupine u društvu, prvenstveno dugoročnim. Interesne skupine koje su moćnije i bolje organizirane uzimaju veći dio rente od drugih.
Rad oslobađa
Prevelika zaduženost nije dobra i moramo smanjivati javnu potrošnju, moramo dulje ostajati u svijetu rada. Moramo promijeniti odnos prema radu, on nam ne treba biti tlaka nego zadovoljstvo. Naravno, rad to ne može biti svakome, ali nadam se da će se broj ljudi koji vole raditi s vremenom promijeniti.
Ponavljam da su ljudi koji imaju sreću da rade često prenapregnuti, nedostaje im kolega da bi radili tempom koji bi im pričinjavao zadovoljstvo, i to baš zbog velike nezaposlenosti. Ne mislite da bi rješavanje tog problema mogao biti prvi korak k ljubavi prema radu? Nema sumnje da je nezaposlenost veliki problem. No, bilo kakvo reguliranje će dovesti do loših učinaka. Treba poticati rad, a ne redistribuciju u društvu. Preveliko progresivno oporezivanje je loše zato što ga izbjegnu oni na koje se odnosi. Gdje žive naši tenisači? U Monte Carlu zato što je porezni pritisak manji. Porezni i zakonski sustav trebaju biti trajni. Država ne može puno napraviti u poticanju gospodarskog razvoja, ali može puno učiniti u njegovom onemogućavanju, promjenama zakona i rastrošnošću.
O veličini javnog sektora u Hrvatskoj... Prema istraživanju IJF-a i podacima Međunarodne organizacije rada, Hrvatska nema prevelik javni sektor. Govorim ponajviše o zdravstvu, obrazovanju i javnoj upravi, ne odskačemo od EU i OECD-a. No, on je neučinkovit – ulaže se puno, a studenti prolaze loše na testovima, duljina života je relativno kratka. Ne treba smanjivati broj zaposlenih u javnom sektoru, nego raditi na učinkovitosti.
O izmjenama ZOR-a prema kojima bi iznajmljeni agencijski radnik mogao raditi za minimalac, dok bi radnik kod poslodavca kod kojeg radi i agencijski radnik na istom radnom mjestu imao daleko višu plaću... Rad preko agencija vjerojatno nije dobar, ali očekuje se da će zaživjeti sindikalno organiziranje radnika. Rad ne mora biti toliko loš ako je plaćen i ako su uvjeti koliko-toliko sigurni. Teško mi je reći je li bolje raditi preko agencije ili ne raditi, ja bih uvijek bilo kakav rad, kao što sam rekao prije.
O ukidanju instituta zahtjeva za zaštitu prava u ZOR-u, pretpostavke za podnošenje tužbe sudu – radnici koji propuste podnijeti zahtjev za zaštitom prava poslodavcu, ostali bi bez pravne zaštite... Mislim da je to loše jer radnici trebaju imati svoja prava, a to je jedna od bitnih mjera. Nije mi jasno zašto zakonodavac to želi.
Prema europskom građanstvu je projekt Hrvatskog pravnog centra, koji provodi s partnerom Net.hr-om te pridruženim partnerima – lokalnim radijskim stanicama. Projekt financira Europska komisija (koja ne odgovara za sadržaj emisija i članaka).
